U “zlatno doba” bivše Jugoslavije, naručiti kavu bio je pothvat. Sjeli biste u kafić, pa ako niste odmah privukli pozornost konobara, mahnuli biste, kimnuli ili uljudno pozvali. U devet od deset slučajeva, konobar bi vas i dalje nastavio ignorirati. Tek nakon što vas više ne bi mogao ignorirati, tridesetogodišnji bi konobar uz glasni uzdah devedesetogodišnjaka ustao sa stolca i dovukao se do vašeg stola.
Ako ste imali sreće, odglumio bi iznenađenje što ondje sjedite cijelo to vrijeme. Ako pak ne biste bili te sreće, dobili biste hrpu lošeg stava. Mogli ste se radovati što ćete ga u nekoliko idućih minuta pokušati šarmirati kako bi vam pružio osrednju uslugu. Ovaj bizarni ritual potječe iz jednog od omiljenih klišeja komunističke Jugoslavije “ne možete me tako malo platiti koliko ja mogu malo raditi”. Plaće su bile niske, ali otkaz gotovo da i niste mogli dobiti. Stoga se smisao poslovanja – uslužiti gosta tako da se želi vratiti – posve izgubio. Rad je bio sredstvo kojim se moglo doći do plaće – koja je sjela radili vi ili ne – a najvažnije je bilo da su konobar, kuhar i čistačica donekle sretni. Gost je bio nužno zlo – kojeg bi bilo najbolje izbjeći.
Gotovo tri desetljeća kasnije, stigao sam pred Komunalni ured. Htio sam promijeniti adresu na računu za odvoz smeća koji je glasio na moga pokojnog oca. Pretpostavljao sam da su plaćeni računi bitni Komunalnom. Na njihovoj web stranici jasno je pisalo uredovno vrijeme: petkom od 7 do 15. Stigao sam u 14 . “Ured je zatvoren”, rekao je zaštitar. “Piše da rade do 15 ”, rekao sam. “Da, ali sa strankama rade do 13.30”. Pitao sam ga rade li iza zaključanih vrata. „Ne znam”, rekao je... što je zapravo reklo sve.
Nikad se nisam sreo s pojmom ograničenog rada sa strankama unutar radnog vremena, dok se nisam doselio u Hrvatsku. To je dio našeg komunističkog mamurluka i na taj način gubimo svi. Gubimo u smislu ukupne produktivnosti, ali najviše u psihološkom smislu. Sama organizacija rada sugerira da su stranke smetnja, a ne svrha rada administracije. Svi radimo koristeći mozak (što god radili) – što znači da naš stav uvelike određuje kvalitetu našeg rada, a da ne spominjemo zadovoljstvo koje nam rad pruža. Tako gubimo i mi i oni koji nam ne pruže uslugu.
Radio sam u Kanadi, Sjedinjenim Državama, Njemačkoj i Hrvatskoj i uvjeravam vas da su me stranke mogle nazvati ili doći kad im je to najviše odgovaralo. Uvijek sam bio na raspolaganju i sretan što su se javljale budući da je to bila svrha moga posla – pružiti uslugu. Nisam posluživao kavu ili se bavio administracijom, ali nemojte se zavaravati – bilo da je riječ o maloprodajnom kupcu, korporaciji ili dioničaru, svi mi nekome pružamo usluge.
Korisnici usluga ili kupci nisu problem koji treba ograničiti. Oni su ti od čijih se prihoda isplaćuju naše plaće. Zahvaljujući njima cvjetaju tvrtke, karijere i gospodarstva. Oni su gorivo za naše gospodarstvo. Ograničavanje njihova pristupa usluzi ima smisla koliko i povratak na ograničenje potrošnje benzina i parne i neparne dane “dobrih starih vremena”.
hahaha. komunizam nije umro. Umire na Kubi, a čvrsto se drži još u Sjevernoj Koreji i u državi koja se zove Hrvatska a u biti je krnja Jugoslavija. U njoj vladaju jugosloveni, drže privredu, medije, kulturu, sudstvo itd. Hrvati su tu samo na privremenom radu, ali odlaze. Uskoro se pokreće nova turistička niša, organizirani obilazak institucija koje su uspjele preživjeti navalu civilizacije i ostale nepromjenjene skoro pa 100 godina. U njima nema interneta, osim za privatne potrebe zaposlenika, rad sa strankama se svodi mrš u pm, dodji drugi put i donesi biljege. U njime nema otkaza, a premještaj slijedi tek kad tvoja stranka izgubi izbore.