Posljednji ispraćaj Jean-Michel Nicoliera bio je emotivan, miran, dostojanstven – sve ono što njegova smrt prije 34 godine nije bila. Mučen je i ubijen brutalno, ciljano, planski, jer oni koji su ga po hangarima tog krvavog vukovarskog studenog 1991. tražili po imenu, po njegovoj nacionalnosti, znali su zašto ga traže i koga ubijaju. Onoga koji predstavlja simbol ljudskosti i hrabrosti da se u pomoć pritekne slabijem, kao što je Hrvatska tada bila.
Jesu li u svome naumu uspjeli, ako ne ranije, moglo se vidjeti i čuti jučer na vukovarskom Memorijalnom groblju. Prije 34 godine, ispostavilo se, nestalo je samo njegovo fizičko tijelo, skriveno tek stotinjak metara od mjesta pogibije, nadomak spomen-doma gdje se, među stotinama lica poginulih i nestalih, moglo vidjeti i njegovo.
Mučen ubijen i zatrpan! Tko je to radio? Njemu i tisućama drugim? Taj narod se nikada nije ispričao. Taj narod nikda nije rekao gdje su zatrpali mučene i silovane pa ubjene. Taj narod i danas svojata i našu zemlju i našu kulturu. Ali kada neki Hrvat kaže ti i takvima "Nećete ovdje dernečiti" onda sva ljevica napada nas 80% koji ne možemo nekome oprostiti tko i dalje ima isti naum kao i uvijek zadnjih 200 godina. Ali da, 😉 sada su oni neki drugi pa neće više. A jel.