Čini se da je priča o monetizaciji ili davanju autocesta u koncesiju završena. Može se reći da je to nova, velika pobjeda sindikata i svih onih kojima se pitanje autocesta čini kao pitanje nacionalnog ponosa. Zanimljivo je da je toj pobjedi sindikata i nacionalnog ponosa u znatnoj mjeri pripomogla stručna analiza Mihaele Grubišić Šebe koja je dokazala da je "davanje autocesta u koncesiju neisplativo te da će HAC više izgubiti nego dobiti dugogodišnjom koncesijom”. Ta stručna analiza korištena je u cijelom nizu medijskih istupa i postala je svojevrsni propagandni letak protiv monetizacije odnosno davanja autocesta u koncesiju. Ovom prilikom ne bismo željeli otvarati priču o tome da Milanovićeva vlada nije u stanju medijski pripremiti, a kamoli precizno voditi bilo koji važniji proces, ali ipak se nekako osjećamo dužnima još jednom upozoriti da pobjeda sindikata i onih koji su pobrkali pitanje koncesije na autoceste s patriotizmom možda neće postati velika nacionalna sreća.
No, kako u toj polemici ponosa i strasti ne treba baš tražiti puno argumenata, pokušajmo se osvrnuti na tu jednu stručnu analizu koja je zaključila da je bolje zadržati autoceste pod upravljanjem nego ih dati u koncesiju.
Tko bi riskirao budućnost?
Ključni problem sa stručnim analizama leži u tome što se netko dosjetio da se monetizacija radi po Zakonu o javnoj nabavi. Stoga nitko živ tko je doista upućen ne smije ništa reći pa čak ni nadležni ministar. Ipak, od dobro upućenih u proces monetizacije doznajemo kako je potpuno nejasno otkud netko tko raspolaže samo površnim podacima izvlači zaključak da je dobro ne dati autoceste u koncesiju, kad su oni koji raspolažu s više studija i svom silom vrlo detaljnih podataka i na njima baziranih projekcija vrlo nesigurni oko toga koliko se isplati riskirati u tako velikom poslu. Uz to, svima su još nepoznate obveze možebitnih koncesionara. Hoće li one sadržavati možda gradnju trećeg traka ovisno o prometu, ima li jamstava ili ne...
Analiza Mihaele Grubišić Šebe, mora se naglasiti, puna je rupa te je u mnogočemu zanemarila brojne rizike koje bi sa sobom moglo povući refinanciranje obveza autocesta kao model koji bi pak omogućio izbjegavanje koncesije ili prodaje kao rješenja. U toj analizi toliko pitanja nije postavljeno da zapravo i nije moguća neka naročita rasprava. Ključna je teza te analize da su problematične zapravo samo dvije godine, i to 2014. i 2017. kada postoji veliki nerazmjer između ukupnih prihoda autocesta i njihovih obveza. Kako bi građani lakše razumjeli koliki je taj nerazmjer te u što bismo se upustili ako bismo zadržali takvo stanje, problem ćemo pokušati objasniti upotrebljavajući termine koje inače koristimo kad krojimo svoj kućni proračun. Naime, možemo zamisliti da svi skupa u kući (muž i žena) imamo ukupne prihode od oko 190 tisuća kuna godišnje. S obzirom na to da je jasno da ove godine ne možemo platiti ukupno oko 600 tisuća kuna kredita za kuću koju ne koristimo nego u njoj boravimo nekoliko dana godišnje (toliko smo maksimalno na autocestama), mama i tata već su nam se potpisali kao jamci na tih 600 tisuća kuna jer, dobri ljudi, znaju da mi ukupno zarađujemo toliko da će nam faliti više od 400 tisuća kuna čak i ako ne potrošimo baš ništa na svakodnevni život. Pri tome već znamo da ćemo u 2017. godini, jer smo planirali kao idioti, morati također od nekoga dobiti novo jamstvo i kredit jer će nam od naših plaća do ukupnih obveza po kreditu za kuću (koju de facto koristimo nekoliko puta godišnje te je iznajmljujemo drugim korisnicima) ponovo trebati jamstvo mame i tate da bismo pokrili novih 450 tisuća kuna, i to bez glavnice starog kredita. E sad, s obzirom na to da mi znamo da su nam roditelji koji nam pomažu i jamče za nas pred kreditorima, koji nas već pomalo gledaju kao neuračunljive kad dođemo u banku, također prezaduženi, vjerojatno ćemo si postaviti pitanje je li nam možda mudrije prodati ili iznajmiti kuću koju koristimo nekoliko dana godišnje kako bismo lakše izdržali neodržive dugove koji mogu zbog nelikvidnosti u nekoliko godina dugoročno upropastiti i nas i roditelje. Štoviše, u slučaju neke nepredviđene situacije može nam se vrlo lako dogoditi da kreditori jednostavno zaplijene našu kuću koja nam donosi neke prihode od iznajmljivanja, ali apsolutno nedovoljne. Uz to, vjerojatno bi bili zabrinuti zbog poprilično visokih troškova održavanja naše kuće, tj. prekobrojnih i preskupih sobarica koje održavaju naš "zimmer frei" te svako malo pričaju uokolo da smo nesposobni i oholi gazde.
Pri donošenju te teške odluke o kući za iznajmljivanje vjerojatno bismo se zapitali što se sve može dogoditi idućih godina s cijenama komunalija, tečajem, općim kretanjem cijena, inflacijom koji nam određuju ukupne troškove života, a posebno održavanja kuće, što će biti s realnom cijenom našeg duga u stranoj valuti, jer smo kredit i uzeli u stranoj valuti, i tako dalje, i tako dalje. E sad, ključno pitanje: Koliko bi se ljudi odlučilo riskirati financijsku budućnost svoje obitelji i financijsku budućnost mame i tate zbog zadržavanja kuće za iznajmljivanje u kojoj borave samo nekoliko puta godišnje, ako u nekim godinama iznos kredita “samo” nekoliko puta premašuje ukupne obiteljske prihode? Pa vjerojatno bismo odlučili iznajmiti za dobar novac svoju atraktivnu kuću profesionalnom hotelijeru na 30 ili 40 godina koji će njome puno bolje upravljati. Tako bi kuća ipak ostala djeci i unucima, a mi bismo se riješili strašnog rizika da ostanemo bez ičega.
Da smo se bar urazumili 2008.
Odgovor je poprilično jednostavan kad su u pitanju obični ljudi. No, kad je u pitanju država, nacionalni ponos i sindikati, kad strasti uzavru te kad stručnjaci počnu upotrebljavati čarobni štapić, tj. riječ refinanciranje, e onda sve postaje lako, izvedivo i sasvim moguće. Naravno, ne može se reći da se i mnoge obitelji ne bi zaletjele u financijsku avanturu s nepredvidivim posljedicama te tako sa sobom povukle i mamu i tatu, ali nekako se ipak može vjerovati da ne postoji nigdje i nikad bolji primjer rastrošnosti od one situacije kad je u pitanju nešto što se zove “javni interes”. To je, naime, pojam rastezljiv više nego bilo koja žvakaća.
Idemo se sada malo uozbiljiti. Iako je stručna analiza koja je poslužila kao ideološka osnova za referendum protiv monetizacije previdjela, kao što smo primijetili, cijeli niz rizika u realno mogućim internim i eksternim šokovima (tečaj, inflacija, kretanje kamata, moguće produbljivanje recesije ili dugoročna gospodarska stagnacija, energetska kriza...), ključna joj je zamjerka što je najviše pa čak, čini se, i namjerno previdjela poslovičnu neučinkovitost upravljanja u javnom sektoru. Jesu li veće šanse za racionalizaciju troškova pod palicom koncesionara ili sada kad su sindikati izvojevali veliku pobjedu te sami sebe mogu proglasiti nedodirljivima? Tko će sada organizirati otpuštanja u autocestama kako bi se osigurala ona razina učinkovitosti koja će osigurati višak prihoda nad rashodima.
Još jednom vrijedi upozoriti da je Republika Hrvatska 2007. godine izdvajala 5 milijardi kuna za kamate, a da sada izdvaja 7 milijardi kuna više! Odustajanje od koncesije na autoceste značit će pak cementiranje razine javnog duga na više od 80 posto BDP-a. Drugim riječima, ti parametri ukazuju da nam uz očigledno održavanje velikog proračunskog minusa najkasnije 2016. godine slijedi zvanje MMF-a i Svjetske banke ili neki oblik zazivanja pomoći EU. Bilo koja varijanta značit će podnošenje žrtve u obliku rezanja raznih prava i prodaje imovine. Sasvim je sigurno da će tada rješenje biti puno teže nego što je danas. Baš kao što je rješenje bilo lakše prije 2-3 godine. No, neodlučnost i neznanje pobjeđuju svih ovih godina, a svake godine od početka krize derbi između populizma i rezova završava sa solidnih 3:0 za momčad obučenu u dresove demagogije. Šteta. Zamislite da smo se urazumili još 2008. godine i doveli svoje rashode u razmjer s prihodima. Tada smo imali još sasvim umjerene razine javnog duga, daleko ispod 40 posto BDP-a. Zapravo i nije bila neka mudrost ostati na tim razinama, ali smo u sedam godina natukli cijeli jedan proračun novog duga. Da nismo, danas bismo uživali u blagodatima ekstremno niskih cijena zaduživanja u Europi. Vrlo je vjerojatno da bismo možda, kao nisko zadužena zemlja, čak ušli u krug zemalja koje su izdale obveznice uz negativne prinose. Drugim riječima, možda bismo bili među onim sretnim i mudrim zemljama kojima drugi plaćaju za to da im posude novac. Zašto? Zato što se osjećaju sigurnima kad posude novac nekima tako mudrima i sposobnima.
Nije bitno što će uskoro ministar financija Boris Lalovac proglasiti da se zadužio za novih milijardu ili više eura po rekordno povoljnim uvjetima. Kad budemo uspoređivali to rekordno povoljno, ispast će da u odnosu na druge plaćamo ekstremno puno. Zato što smo među onima u Europi kojima sve manje vjeruju. Kako to izgleda ako to opet pretvorimo u priču o kućanstvu? Pa otprilike tako kao da ćemo zadržati kuću koju iznajmljujemo čisto da kažemo da je naša, ali ćemo od susjeda posuđivati za kruh i mlijeko. A šef kućnog savjeta (MMF) će nam svakog prvog prebrojavati novac za osobnu potrošnju jer smo svima dokazali da ne znamo sami ostaviti dovoljno za režije.
>>HSLS: Monetizacija neće proći, očekujemo ostavku ministra!
>>'Ako Hrvati žele plaćati kamate i dvije glavnice da nas sve iskamatare, poštovat ćemo volju građana'
>>Naziv inicijative 'Ne damo naše autoceste' je pogrešan jer autoceste nisu naše
Gospodine Drljača, žao mi je što to moram reći, ali u usporedbi koju ste napravili između eventualne monetizacije autocesta i kuće koju neka financijski neodgovorna obitelj koristi samo par dana godišnje i nema novaca za povrat duga te stoga razmatra mogućnost iznajmljivanja kuće uglednom hotelijeru, napravili ste jednu bitnu logičku pogrešku. Naime, dobar hotelijer ima mogućnost tu kuću efektivno staviti u promet, puno bolje od one obitelji, i dobro zaraditi na njoj te će mu se njezino skupo iznajmljivanje (a mora biti skupo ako obitelj želi vratiti time većinu duga i spasiti se od propasti) isplatiti. Dovest će goste i držati kuću iznajmljenom (punom) tijekom cijele godine. No vrijedi li to i za autoceste? Može li i jedan koncesionar izmisliti ljude koji će se njima voziti tijekom cijele godine onim intenzitetom kojim se voze tijekom dva ljetna mjeseca? To je jednostavno nemoguće. Naša je zemlja turistički orijentirana samo na ta dva mjeseca, a nas samih nema dovoljno da bismo autoceste u drugim mjesecima držali zadovoljavajuće popunjenima. Odakle onda zarada i zašto bi se bilo kome isplatilo uzeti te autoceste u koncesiju? Nema logike, žao mi je. Ako se nekome ipak isplati uzimati u koncesiju autoceste, onda se još i više isplati nama zadržati ih. Treba otpustiti dio oholih sobarica a ostalima smanjiti previsoke plaće, treba smanjiti na pravu mjeru previsoke troškove održavanja - pa će stvar početi funkcionirati. Ali za sve to treba na mjesto voditelja postaviti poštene i sposobne ljude, a ne ljude po stranačkim i rođačkim vezama. Eh, tu je kvaka i problem. I to je ono što treba rješavati, a ne monetizirati autoceste. Jer po ovoj logici sutra ćemo "monetizirati" i Hrvatske vode i Šume i HEP. Kad je već tako, najbolje bi bilo da monetiziramo i cijelu državu zajedno s ljudima - valjda će netko drugi njome bolje znati upravljati, a vratili bismo i dio duga, zar ne.