Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 104
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Ubojstvo Kafadara

Hrvati žive u strahu: Bili su to pucnji i u povratak izbjeglih i prognanih

Jozo Kafadar
Foto: Zvonimir Čilić
1/2
08.06.2014.
u 12:28

Kod 
ubijenog 
Joze Kafadara posao i egzistenciju nalazili su i našli mnogi Hrvati, ali, i zašto i to ne reći, i Bošnjaci, i to bez ikakvih rezervi i ograda

Najteži dan u povijesti Hrvata Travnika svakako je 8. lipnja 1993. godine. Naime, tog su dana, prije dvadeset i jednu godinu daleko nadmoćnije i brojnije snage Armije BiH napale postrojbe HVO-a i sve što je hrvatsko. Posebno žestoki, krvoločni napadi bili su iz pravca Zenice na travničku župu Brajkovići i Guču Goru. Vojne akcije na tom dijelu travničke općine vodila je 7. muslimanska brigada iz sastava 3. korpusa Armije BiH, u čijim su se redovima, kao sastavnica ove brigade, borili i pripadnici zloglasne mudžahedinske postrojbe El Mudžahid, čije je sjedište bilo u Podbriježju, najhrvatskijem naselju općine Zenica.

Tog 8. lipnja i sljedeća dva dana nakon snažnog, ali neuspjelog otpora HVO-a svi Hrvati s tog područja su prognani, deseci su ubijeni, a njihova imovina opljačkana, teško oštećena ili potpuno uništena. Prije ovih oružanih sukoba i progona, u župi Brajkovići živjelo je 5600 Hrvata - katolika, a većina njih, nakon progona, utočište je našla u Lašvanskoj dolini gdje je još od 16. travnja bjesnio krvavi bošnjačko-hrvatski rat.

Povratak počeo 1996. godine

Povratak u župu Brajkoviće počeo je krajem 1996. godine, tekao je vrlo sporo, s brojnim poteškoćama i preprekama no, ipak, do kraja 2002. godine, prema crkvenom popisu, tada su u župi živjele 192 povratničke obitelji s ukupno 753 uglavnom starija člana, pa se na budućnost ove župe zaštitnika svetih Petra i Pavla gledalo sa stidljivom, ali ipak s ohrabrujućom dozom optimizma.

Na žalost, u sljedećoj 2003. godini povratak je usporen, broj povratnika godinu-dvije skoro se i nije mijenjao, a onda se broj počeo čak i smanjivati i prema crkvenom popisu, na kraju prošle, 2013. godine, u župi su živjele 173 povratničke obitelji, s ukupno 415 članova. No, treba reći u 45 obiteljskih kuća živjela je samo po jedna osoba. U prošloj godini, sa žaljenjem nam govori mladi župnik fra Leon Pendić, bilo je samo šest krštenja, a samo dvoje djece s roditeljima živi u Brajkovićima. Krizmano je devetero mladih, od kojih sedmero živi u župi, a istodobno su umrla 22 župljana. “Ove zabrinjavajuće podatke, na žalost, možemo potkrijepiti s podatkom da je u prvih pet mjeseci ove godine umrlo 11 župljana, a jedno je novorođenče kršteno”, kaže fra Leon.

Trenutno u mjesnoj osnovnoj školi u četiri razreda je samo devetero učenika, a u istoj smjeni, u istoj učionici, vodi ih mladi učitelj Mladen Injić koji svakodnevno putuje u Brajkoviće iz 25 km udaljenog Paklareva u travničkoj župi Ovčarevo. Iz ove župe više razrede osnovne škole, te srednje škole, u 15 kilometara udaljenoj Novoj Biloj, pohađaju 23, odnosno 11 učenika, a četvero mladih iz Brajkovića studira. Ilustracije ili usporedbe radi, da bi se pokazala i vidjela sva tragedija ove župe i Hrvata u njoj, reći ćemo da su, prema podacima iz brošure “Župa Brajkovići”, autora fra Ladislava Z. Fišića, u školskoj godini 1981./82. u brajkovićkoj župi bila 1023 osnovca i 350 srednjoškolaca. Usporedba je bolna i iznad svega zabrinjavajuća, opominjuća…!

Kod Kafadara posao pronašli mnogi Hrvati, ali i Bošnjaci

Uz sve to, na ionako zabrinjavajuću budućnost župe Brajkovići nadvio se novi tamni oblak koji prijeti i novim nesagledivo teškim posljedicama za ovu župu. A taj “crni oblak” je brutalno ubojstvo uglednog i od puka Brajkovića pa i šireg područja cijenjenog, poštovanog i voljenog povratnika, uglednoga gospodarstvenika Joze Kafadara Čikonje koji je dio obiteljskog biznisa locirao i razvijao i u Brajkovićima. I kod “dobroga duha” Brajkovića, kod Joze Kafadara, na farmi muznih krava, tovilišta junadi, u marketu mješovite robe, jedinom na tom području, na benzinskoj crpki, u stalnim i povremenim radovima na njegovom velikom posjedu, s traktorima i građevinskim strojevima…, posao i egzistenciju nalazili su i našli mnogi Hrvati ali i, zašto i to ne reći, i Bošnjaci, i to bez ikakvih rezervi i ograda. Jer, još uvijek nerazjašnjeno ubojstvo sve više uznemiruje građane, mnogi se boje i za svoju sigurnost, materijalnu egzistenciju…! Traži se i očekuje razrješenje ovog zločina, a gdje nema informacija, a o ovom slučaju ih nema, caruju dezinformacije. A zna se, koga su zmije ujedale i guštera se boji, a u ovom zločinu nitko ne može ni “zmije” isključiti.

Imamo stotinu pitanja, a nijedan odgovor, pa zar je onda čudo što su građani uznemireni”, kaže nam stopostotni ratni vojni invalid Tomo Čuturić (1958.) koji u obnovljenoj obiteljskoj kući živi s majkom Katom i ocem Antunom. “Ako je zločin s nacionalističkim pečatom, sa željom da nas se ponovno potjera s naših ognjišta, onda zločinac, ili zločinci i nalogodavci, nikada lice pravde neće ugledati”, naglašava Tomo, a otac mu Anto dodaje: “Treba samo pogledati unazad i zapitati se što je s ubojstvima sedmero travničkih Hrvata, među njima dvojice policajaca povratnika, ministra Joze Leutara…, i tu je onda priča završena”. “Nadam se da ubojstvo našega poštovanog Joze nije s tim pečatom jer bi u tom slučaju zlo ipak bilo manje na posljedice po župljane mislim, naravno“, dopunjuje očevo razmišljanje Tomo.

Foto: Zvonimir Čilić

“Razmišljamo, tražimo odgovore, čekamo ih s nestrpljenjem i svima će laknuti kada se ubojica pronađe. Ja sam bošnjačke nacionalnosti, radim na farmi vlasništvo pokojnog Joze i nikada za 11 godina koliko sam tu, a zaposlio sam se kada ni punoljetan nisam bio, nikada i ništa ružnoga nisam doživio. A jesam doživio dobrotu tog čovjeka i njegovih sinova, doživio sam ljudskosti, korektnosti. Teško mi je, kao i drugim ovdje zaposlenim, i Hrvatima i Bošnjacima, uznemireni smo, bojimo se i za budućnost, pitamo se, hoće li i dalje farma raditi, hoće li biti posla, života…”, govori lijepo i trezveno Jasmin Mamukić (1985.) iz susjednog sela Šušanj.

Na pokopu 5 tisuća ljudi

Isto ili vrlo slično razmišlja i Jasminov kolega s posla Josip Jerkić (1978.) iz Brajkovića. Poruke, očekivanja da će pravna država funkcionirati, da posljedice zla, zločina, neće imati i one druge, za zaposlenike i župljane teške posljedice, šalju, očekuju, odgovore traže i direktor farme muznih krava, veterinar Rafael Džoja, Zvonko i Ljube Tustonja, Mijo Matošević, umirovljenik, član Pastoralnog župnog vijeća, i supruga mu Ane…, župnik fra Leon Pendić koji smirenom, umjerenom i odmjerenom retorikom, pokušava smiriti i umiriti uznemirene župljane.

Na pokopu pokojnog Joze Kafadara Čikonje, po slobodnim procjenama, okupilo se čak 5 tisuća znanih i neznanih, prijatelja, rodbine, članovi brojne obitelji, djelatnici tvrtki Jozinih sinova Vlatka i Drage, članovi sportskih, kulturnih, karitativnih udruga i udruženje koje Kafadari redovito pomažu, i brojni drugi. A i ta velika brojka prisutnih na pokopu, jasno poručuje nadležnim – nađite ubojicu ili ubojice, moguće nalogodavce, to vam je posao zadatak! A poruku, kroz oproštajno pismo od pokojnog Joze, na njegovu odru, poslao je uvaženi i ugledni franjevac, Jozin prijatelj iz rane mladosti, fra Ivo Marković, uz suze koje i nije mogao sakriti, kazao je: “Ubojica i oni koji stoje iza njega pucali su u ljudsku dobrotu, u marljivost i radinost, u ljudski ponos i dostojanstvo. Bili su to pucnji i u povratak izbjeglih i prognanih, pucnji u život, u mogućnost zajedničkog života, u državu BiH…! Zato je velika odgovornost ovoga društva, ove vlasti, da se zločinci otkriju, da pravda funkcionira, a pravda bi trebala biti država, vlast koja je dobila ovlast da vlada. Kada se zločinci ne otkriju, to je pouzdan znak ne samo nemoći, slabe vlasti, nego zločinačke vlasti. Ne želim, nipošto, prejudicirati da je Jozu likvidirala muslimanska ili katolička strana, bošnjačka ili hrvatska, ali se taj opasni kontekst ne može izbjeći. Želim samo reći da po ovoj zemlji ima suviše sjemena smrti i svi smo odgovorni za izgradnju društva sposobnog da to sjeme ukloni. A oni koji uzmu vlast, moraju preuzeti i odgovornost u ovom društvu, da bi ljudi imali minimum ljudskog dostojanstva, da se mogu vratiti svojim kućama i mirno živjeti, a ako je vlast nesposobna i ne vrši svoju dužnost, onda joj moramo reći da je i suučesnik zločina.

Župa Brajkovići osnovana je 1879. godine

Župa Brajkovići osnovana je 1879. odvajanjem od župe Guča Gora. Župna crkva je izgrađena 1897. godine posvećena je svetim Petru i Pavlu, a prvi župnik je bio fra Ivo Đabić Marušić. U prošlom ratu župnu crkvu, župnu kuću zaposjela je Armija BiH, koristila prostorije pa i samu crkvu za smještaj zapovjedništva, vojnika i za skladištenje određene vojne opreme. I crkva i župna kuća su opljačkane i devastirane, a vlasniku, Vrhbosanskoj nadbiskupiji, crkva i župna kuća vraćeni su 1995. godine. Međutim, život na ovom području, između Travnika (zapad), Zenice (istok i sjever) i Lašvanske dolina (jug) seže u daleko mlađe kameno doba, brojni su tragovi iz rimske vladavine i osmanlijske vladavine, a katolička groblja Vinišće, Bogduša…, po relevantnim tvrdnjama, podacima i zapisima, među najstarijima su u Bosni, a i sada su aktivna.

>>Poduzetnika iz BiH likvidirali dok se odmarao na ranču

>>Otkriveni novi detalji o ubojstvu poduzetnika iz BiH

>>Dok se vraćao na konju, vidio je ubojicu i zavapio: Nemoj me ubiti!

Komentara 47

DE
Dejan1000
12:38 08.06.2014.

I opet hrvatska drzavna politika ne reagira na ubojstvo hrvatskih povratnika.

BF
bf2
12:42 08.06.2014.

Hrvati kao konstitutivni narod zaslužuju svoj entitet,na kraju da nije bilo Hrvata "bošnjaci" se ne bi baš dobro proveli. Uz sve to valja napomenuti i sramotan i izdajnički odnos vlade RH prema Hrvatima u BiH.

DP
dado plus
13:38 08.06.2014.

Zanimljivo kako se nikad nitko od naših tzv. lijevih intelektualaca, novinara, dežurnih aktivista iz vladinih udruga ne javlja niti komentiraju ubojstva Hrvata u BiH, a svake godine ih ima desetak i uglavnom su počinitelji tih ubojstava Srbi ili Bošnjaci. Zaštoo tzv. lijevi u Hrvatskoj toliko prezira pokazuju prema Hrvatima u BiH? Zašto se tzv. crveni Bosanci i Hercegovci poput Jergovića, Ivice Đikića, Viktora Ivačića nikada ne javljaju i ne daju svoj komentar o tim zločinima, zašto se novinari poput Matije Babića, Tomića ili Ivana Pandžića i ostali kojima prezime otkriva da su BiH podrijetla toliko ulizuju Bošnjacima i Srbima, a sotoniziraju Hrvate iz BiH? Zašto lijevi političari poput Milanovića, Josipa Leke, Joze Radoša koji imaju BiH podrijetlo ne reagiraju na konstantne napade i ponižavanje Hrvata u BiH?

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije