Ne smiruju se strasti oko masakra u Newtownu. Dio američke javnosti i medija usredotočio se na činjenicu da je mladi ubojica Adam Lanza bolovao od blažeg oblika autizma, na što Priscilla Gilman, autorica knjige "Antiromantično dijete" i majka autističnog djeteta, u tekstu za New York Times poručuje: Ne krivite autizam za Newtown.
Gilman naglašava da Aspergerov sindrom i autizam nisu mentalne bolesti, već poremećaji živčanog sustava. Dok se znakovi mentalnih bolesti ne javljaju prije tinejdžerskih godina, autizam se uglavnom pojavljuje prije treće godine života. U pozadini pogrešnog izvještavanja o incidentu, dodaje Gilman, stoje stereotipi da su autistične osobe neempatične.
"Djeca s autizmom možda imaju problema u razumijevanju motiva i neverbalnih znakova drugih, možda su društveno naivna i teško riječima izražavaju svoje osjećaje, no u načelu su iskrenija i manje sklona manipulacijama nego neurotipična djeca te su često ljudi s velikim integritetom. Također imaju snažan poriv da se povežu s drugima i mogu biti jako empatični", poručuje Gilman dodajući da se psihopatsko i sociopatsko ponašanje mora odvojiti od autizma, ali i mentalnih oboljenja.
>> 'Ja sam majka Adama Lanze. Volim svog sina, ali me užasava'
"Autistična djeca nekad znaju biti agresivna, no to je obično zato što su isfrustrirana jer se ne mogu izraziti riječima", objašnjava Gilman. Rijetki su slučajevi kada se njihova frustracija pretvara u nasilje. Jedan od razloga za nasilno ponašanje jest i činjenica da su autistična djeca češće meta zlostavljanja vršnjaka, pa je ironično da se autizam doživljava kao uzrok, a ne meta nasilja.
Brojni su mediji prenijeli svjedočanstva nekadašnjih Lanzinih školskih kolega, prema čijim je riječima ubojica bio tiho, sramežljivo i povučeno dijete. Gilman se boji da će zbog takvog izvještavanja ljudi s oprezom početi gledati na povučenu djecu.
"Pokušajmo svako dijete koje upoznamo, učimo ili odgajamo pogledati u oči, bez obzira na njihovu dijagnozu ili obilježje, i u svakom djetetu prepoznati jedinstvenost i neusporedivu dušu", zaključuje Gilman.
Skoro svi mi smo u skoli imal barem jednoga koji je bio povuceni cudak koji je stalno nesto tajanstveno marljvo radio, zapisivao cudne stvari,. nije se druzio ni sa kime u principu bio blijed i uglavnom ostavljao dojam kako ii nije bio s nama na istoj planeti.. Jedan je stalno nesto prckao s kemijom, par puta smo morali trcati van iz kabineta je je on nesto smuckao sto se ili dimilo ili pucketalo ili smrdilo ili djelovalo kao da ce svaki cas eksplodirati. Tko zna sto bi bilo da smo imali opasno oruzje na prodaju u slasticarni blizu skole.