Prije 40 godina, dok je Sexon kreativnošću jurišao na nebo, a Karajlić još nije postao neki od likova koje je ismijavao u skečevima, Zabranjeno pušenje je objavilo album prvijenac "Das ist Walter", jednu od najvažnijih ploča jugoslavenske rock-scene. Između pjesama koje su ostale hitovi do danas, skutrila se i ona o Abidu, radniku kojeg narator pronalazi, preskačući ga, u kanalu dok kopa. Započinje razgovor, možda čak i intervju s drugom samoupravljačem, koji prividno utječe na stvarnost, ali je suštinski pasivno nemoćan u odnosu na svijet koji prekapa. "Abide, reci nam de, što to tvoje ruke rade? Udarnički rade burazere da bude gasa za sve. A sve u sklopu akcije zaštite naše okoline. Abide, reci nam de, otkud za to finansije? Dva posto svake plate niko od nas nije rekao ne. Abide, reci nam de, jel ti mali skuplja stare novine? Jok, moj burazere, radi u posluzi kraj tržnice. Abide, reci nam de, ima l' tu manipulacije? Sarajevo, najmiliji grade, u tebi me mnogi rade. Abide, reci nam de, hoće l' biti bolje za godinu-dvje? Sarajevo, najmiliji grade, popravismo te do Olimpijade..." Fragmentaran prikaz atrofiranog društva koje je u ideji i opravdanju imao socijalizam, a u praksi primijenjenu umjetnost ideološko-ekonomskog preživljavanja. Autori duhovito koriste fraze i stereotipe onog vremena da se u komunikaciji s radnim narodom ne bi reklo ništa, ali da bi se ostavio dojam kako je mišljenje naroda važno. Jer Abid je u kanalu i krampa našu budućnost. I tko bi rekao da je Abid četiri desetljeća kasnije u istoj situaciji, da se nije makao iz kanala, ali da se odgovorni drugovi, sada čelnici, bave istom problematikom ideološko-ekonomskog preživljavanja u sustavu koji zovemo kapitalizam i koji polako, no ne i prikriveno prelazi s one strane zakona u goli kriminal. Današnji čelnik koji je susreo Abida ili možda novinar pitao bi ga je li posljedica njegova kopanja održivo gospodarstvo, je li gas ruski ili s Krka, obavijestio bi ga da su novac za posao osigurale "politike" usmjerene prema EU fondovima, uvjeravao ga da će sve u poslovanju biti transparentno i da institucije rade svoj posao. Pitao bi ga i je li mu sin otišao u Njemačku, Švedsku ili Irsku, a na kraju bi sugestivno izrekao hoće li biti bolje u budućnosti, na što bi Abid, kao i uvijek, izrazio čvrsto uvjerenje da ćemo poštenim radom i odlučnim vodstvom doseći bolje sutra. Abid će uvijek biti Abid, političke okolnosti uvijek će biti suštinski iste iako će na njima stajati nova deklaracija o vlasti sastavljenoj bez prirodnih materijala ljudskosti, a fraze i stereotipi koji će održavati privid nesalomljivosti i logike strukture vladanja prilagođavat će se duhu vremena zadržavajući apsolut beznačajnosti i besmisla. Koliko toga se naoko moralo promijeniti da bi sve ostalo isto?! Za neke blasfemija, za manjinu notorna analiza poraza sudbina koje su žrtvovane da bi jednopartijski sustav samom sebi omogućio pretvorbu u monopartijstvo s naglašenom potrebom izostanka najmanjih naznaka dijaloga. Krivo smo shvatili. Pluralizam znači postojanje nebrojeno mnogo političkih stranaka, ali on ne podrazumijeva različitost mišljenja. Stranaka slobodno može biti milijun, ali mišljenje mora biti jedinstveno, usuglašeno, robotsko i kreirano od umjetne neinteligencije uhvaćene u stisak kravate stranačkog statuta i iščitavanja misli voljenog vođe. Ono što bi pluralnog Abida ipak razlikovalo od onog prošlovremenskog jest da možda radi, a ne prima plaću, da je od pasivnog radnika postao aktivni vjernik, da je u službi stranih koncesionara i da ga od entiteta do entiteta promatraju kao strani entitet, te da ga više i ne bi zvali Abid nego "običan građanin".
Abid shvaća da na neka pitanja odgovora nema, a ako su očiti, onda je besmisleno pitanja i postavljati
Otvori KEKS Pay
