U vremenu u kojem se obrazovanje često mjeri brojem upisanih studenata, veličinom zgrade i tržišnom bukom, postoje i mjesta koja ne osvajaju prostor glasnoćom, nego ozbiljnošću. Takav je Sveučilišni centar za protestantsku teologiju Matija Vlačić Ilirik u Zagrebu: mala akademsko-praktična oaza u kojoj se teologija ne zatvara u vlastiti jezik, nego izlazi ususret društvu, kulturi, crkvama, obrazovanju, novinarstvu, humanitarnom radu i civilnom sektoru. Priča o ovom fakultetu počinje 1975. godine, u vremenu komunističke Jugoslavije, kada su predstavnici Evangeličke crkve i Saveza baptističkih crkava pokrenuli projekt koji je za tadašnje okolnosti bio prilično hrabar, gotovo avangardan: osnivanje protestantskog teološkog fakulteta. U društvu u kojem su vjerske zajednice, osobito manjinske, često bile gurnute na rub javnog života, ideja ozbiljne protestantske visokoškolske ustanove bila je intelektualna i duhovna gesta.
Treba samo zamisliti što je značilo studirati teologiju u sustavu koji je religiju tolerirao uglavnom pod uvjetom da ostane tiha, uredno smještena u privatnost i dovoljno daleko od javnog prostora. Upravo u takvom ozračju nastaje ustanova koja je htjela misliti vjeru ozbiljno, akademski i otvoreno. Protestant, katolik, musliman i agnostik u istoj teološkoj učionici mogli bi zvučati kao uvod u dosjetku, ali na Vlačiću je to jednostavno stvarnost. U istom prostoru susreću se ljudi različitih konfesija, religijskih iskustava i duhovnih biografija, razgovaraju o Bogu, čovjeku, Crkvi i društvu, ne brišući razlike, nego učeći kako se s njima može živjeti ozbiljno, pristojno i plodno. Upravo ta stvarnost možda najbolje pokazuje što ovaj mali studij čini drukčijim: ondje se razlike ne guraju pod tepih, nego se pretvaraju u prostor razgovora, učenja i međusobnog poštovanja.
Fakultet je ime dobio po Matiji Vlačiću Iliriku, hrvatskom protestantskom teologu, reformatoru, lingvistu, filozofu i crkvenom povjesničaru rođenom u Labinu. S radom je započeo na Dan reformacije, 31. listopada 1976. Već sama ta simbolika nije bila slučajna. Fakultet je od početka trebao biti prostor u kojem se reformacijska baština, teološka kultura, kritičko mišljenje i odgovornost prema društvu povezuju u ozbiljan obrazovni projekt.
Kao i mnoge vrijedne ideje na ovim prostorima, i ova je morala proći svoje povijesne lomove i krize. Jedan od najvažnijih izazova bilo je uključivanje protestantske visokoškolske ustanove u hrvatski visokoškolski sustav. To nije bio samo administrativni postupak nego dug i zahtjevan proces stvaranja pravnog, akademskog i institucionalnog okvira u kojem bi takav studij mogao normalno djelovati. U tom su se procesu istaknule osobe koje su razumjele da budućnost Fakulteta ovisi o njegovoj akademskoj stabilnosti i jasnom mjestu unutar hrvatskog sustava visokog obrazovanja. Prof. dr. sc. Vitomir Belaj, zajedno s predstavnicima crkava, kao dekan je uspio ishoditi dopusnicu kojom je Fakultet 2001. godine postao visokoškolska ustanova s pravom javnosti. Time je stvoren pravni okvir za obnovu nastavničkog kadra, privlačenje studenata i daljnji razvoj akademskog djelovanja. No time posao nije bio završen. Ubrzo se otvorio još složeniji zadatak: povezivanje studija protestantske teologije sa Sveučilištem u Zagrebu. U tom procesu osobito su se istaknuli prof. dr. sc. Lidija Matošević, prof. dr. sc. Siniša Zrinščak i doc. dr. sc. Enoh Šeba. Njihov je doprinos bio važan u razdoblju u kojem je trebalo spojiti crkvenu baštinu, akademske standarde i zahtjeve sveučilišnog sustava.
Ključni koraci dogodili su se 2011. godine, kada su programi protestantske teologije prihvaćeni kao studijski programi Sveučilišta u Zagrebu, te 2017. godine, kada je osnovan Sveučilišni centar za protestantsku teologiju Matija Vlačić Ilirik. Time je ideja koja je započela u skromnim i složenim okolnostima dobila stabilan institucionalni oblik unutar najvećeg hrvatskog sveučilišta. Danas Centar djeluje u Lučićevoj 1a, u zagrebačkom akademskom okruženju, u blizini drugih sveučilišnih institucija. No njegova posebnost nije samo u adresi nego u profilu: malen je, otvoren, interdisciplinaran i dovoljno praktičan da osoba nakon završetka studija ne ostane zarobljena u lijepim pojmovima koji dobro zvuče na akademskim skupovima, ali teško pronalaze put do stvarnog života.
Posebna vrijednost Vlačića nalazi se u njegovoj veličini. U masovnom obrazovanju, gdje student često postaje broj, indeks ili administrativna stavka, male studijske grupe mogu biti prava povlastica. One omogućuju raspravu, razmjenu mišljenja, osobni pristup i akademsko praćenje koje ne ostaje na razini pristojne fraze. Student nije anonimni prolaznik kroz sustav, nego osoba čiji se razvoj prati, potiče i usmjerava. To nije nevažno. Danas je sve manje studenata teologije, a sve jasnije osjećamo posljedice loše, zatvorene i toksične teologije. Upravo zato dragocjeni su prostori u kojima se o vjeri ne govori iz rova, nego iz susreta. Rijetkost je, osobito u Hrvatskoj, vidjeti da se istim teološkim pitanjima zajedno bave protestanti, katolici, muslimani, agnostici i ljudi različitih duhovnih biografija.
Mnogi mladi ljudi danas ne traže samo diplomu nego prostor u kojem mogu sazrijevati. Još više to vrijedi za one koji se žele nadograditi, promijeniti smjer, produbiti već postojeće znanje ili otvoriti novo profesionalno poglavlje. Vlačić zato može biti zanimljiv budućim crkvenim službenicima, pastorima, vjeroučiteljima i teolozima, ali i svima koji žele razumjeti čovjeka, društvo, religiju, kulturu i javni prostor s više dubine i manje površnosti. Studij protestantske teologije ovdje znači ulazak u stvarne napetosti svijeta. Teološka pitanja promatraju se u duhu ekumenskog i međureligijskog dijaloga, s posebnom pozornošću prema različitim kršćanskim tradicijama, abrahamskim religijama i drugim religijskim iskustvima. U pluralnom društvu, u kojem se vjera često zloupotrebljava kao oznaka identitetske pripadnosti, takva širina nije akademski luksuz, nego društvena potreba.
Vlačićev je pristup interdisciplinaran. Uz teologiju, studenti se susreću s poviješću, filozofijom, psihologijom, pedagogijom, sociologijom i umjetnošću. Takva širina nije ukrasni dodatak, nego bitan dio obrazovanja. Teologija koja ne poznaje čovjeka, društvo, kulturu, jezik i povijest lako postaje zatvoreni sustav za vlastitu upotrebu. Teologija koja ih poznaje može postati prostor razumijevanja svijeta i odgovornog djelovanja u njemu. To se vidi i u konkretnom studijskom iskustvu. Studenti čitaju biblijske, teološke i filozofske tekstove, uče stare jezike, razvijaju akademsko i publicističko pisanje na engleskom jeziku, raspravljaju u malim grupama, pišu eseje, uče argumentirati i povezivati teološke teme s pitanjima kulture, društva i svakodnevnog života. Drugim riječima: ovdje se ne studira samo da bi se nešto znalo, nego da bi se iz toga znanja moglo nešto činiti.
Upravo je to jedna od najvažnijih prednosti ovoga studija. Njegovi studenti ne ostaju vezani samo uz crkvene strukture, iako se mnogi ondje mogu vrlo smisleno ostvariti. Netko će nakon studija raditi u crkvi ili crkvenoj organizaciji, netko u obrazovanju, netko u novinarstvu ili izdavaštvu, netko u udruzi civilnog društva, humanitarnoj organizaciji, pomagačkom zanimanju ili poduzetništvu. Takvi životni putovi pokazuju da teologija, kada je ozbiljno shvaćena, ne sužava mogućnosti, nego ih širi. Misija Centra, a ranije Fakulteta, razvijala se tijekom proteklih desetljeća, ali se u svojoj jezgri naslanja na reformacijsku baštinu, opću teološku kulturu i potrebu za obrazovanjem ljudi koji će znati povezivati vjeru, mišljenje i odgovornost prema društvu. Vlačić želi biti prostor u kojem se promiče teološko obrazovanje, istražuje reformacijska baština, razvija ekumenska misao, govori o vjerskim slobodama, ljudskim pravima i kršćanskom mirotvorstvu. To je osobito važno u društvu u kojem religija često nastupa preglasno tamo gdje bi trebala biti mudra, a pretiho tamo gdje bi trebala biti hrabra.
Centar zato djeluje kao mjesto susreta znanstveno-istraživačkog rada, nastave, međunarodne suradnje, izdavaštva, medijske promocije znanja i praktične primjene spoznaja u projektima povezanim s teologijom, religijom, kulturom i širom društvenom zajednicom. Takav profil posebno je važan za studente koji u teologiji traže ozbiljan prostor mišljenja. Za one koji žele razumjeti kršćanstvo, ali i suvremeni svijet. Za one koji vjeruju da vjera i razum ne moraju biti suprotstavljeni, nego mogu zajedno otvarati prostor smisla, odgovornosti i zrelosti. Vlačić može biti zanimljiv i onima koji ne dolaze iz usko crkvenog konteksta. Studij protestantske teologije ovdje funkcionira kao mjesto susreta teologije, društva, kulture i suvremenih pitanja. Može biti osobito važan za one koji traže studij s dubljim smislom, ali ne žele odustati od kritičkog mišljenja. Za one koji žele razumjeti svijet, a ne samo preživjeti u njemu. U tom smislu, Vlačić je dobra prilika i za mlade koji tek biraju svoj akademski put, ali i za one koji već imaju jedno obrazovno ili životno iskustvo iza sebe. Sve je više ljudi koji se u kasnijoj životnoj fazi žele vratiti ozbiljnom učenju, ne samo radi formalne kvalifikacije, nego radi osobne, intelektualne i duhovne nadogradnje. Takvi studenti ne dolaze samo po diplomu. Dolaze po širi horizont. Vlačić im može ponuditi upravo to: male seminarske grupe, izravan kontakt s nastavnicima, interdisciplinarno znanje, ekumensku i međureligijsku otvorenost, teološku dubinu i praktičnu primjenjivost. Dok se mnogi obrazovni programi trude zvučati korisno, ovaj studij svoju korisnost pronalazi u oblikovanju čovjeka koji zna misliti, komunicirati, razumjeti i djelovati.
U konačnici, vrijednost jedne obrazovne ustanove ne mjeri se samo diplomom koju izdaje, nego ljudima koje oblikuje. Ako ti ljudi nakon studija znaju misliti, slušati, pisati, razgovarati, pomagati, povezivati i djelovati odgovorno, onda takav studij ima smisla. Vlačić upravo u tome pronalazi svoju posebnost: u spoju akademske ozbiljnosti i praktične upotrebljivosti, u malim formatima i velikim pitanjima, u otvorenosti prema svijetu i odgovornosti prema čovjeku. Od avangardnog projekta nastalog u doba komunizma do sveučilišnog centra u današnjem Zagrebu, Vlačić je preživio dovoljno povijesnih lomova da ne mora glumiti važnost. Njegova važnost upravo je u tome što postoji kao drukčiji model teološkog obrazovanja: malen, otvoren, kritičan, ekumenski i praktičan. Dok mnogi traže obrazovanje koje će im dati samo zanimanje, Vlačić nudi nešto zahtjevnije: obrazovanje koje čovjeka uči misliti, vjerovati, pitati i djelovati. A to je, koliko god zvučalo staromodno, još uvijek jedna od rijetkih stvari koje se doista isplate.
FOTO Papa Lav XIV. predvodio procesiju u Koloseju, sam nosio križ
Otvori KEKS Pay
aj odjeb sa svim tim vjerama zbog kojih se ratovalo godinama i godinama jer su nekada veliki svećenici bili gazde u svojoj državi kao danas političari sam su gledali svoju guzicu zato imaju danas tolika bogatstva