U grčkoj krizi, razjedinjena "ujedinjena Europa" izgubila je – uz novac, do kojeg joj je najviše stalo – i dio lica na kojem se nalaze pigmenti socijalne osjetljivosti. U dugome vaganju je li bolje (ili gore) pustiti jednu članicu da strada od kuge izlaska iz eurozone ili od kolere dužničkoga ropstva, u igri moderne varijante teatra apsurda, nije na kraju viđene runde bilo pobjednika, a poraženi bi se mogli skupljati lopatama. Od pretrpljenih udaraca, na podu se našla i sama Europa, njezin projekt ujedinjenja o kojem su sanjali, i još sanjaju, toliki europski vizionari i romantici: na njih se srušio velik teret sebičnosti i nedostatka solidarnosti, najviše članica elitnoga kluba. Kako deformaciju lica u politici ne mogu ispravljati nikakvi specijalizirani estetski kirurzi, nego ga, kao i svaku drugu ranu, mora liječiti doktor opće prakse zvan vrijeme (pod uvjetom da lice ne prima nove udarce), to je Europi trebalo vrijeme mira da zaliječi rane podijeljenosti. A savjest Europe, o njoj se najviše radi, nastavlja biti nemirna. Dok su "europski računovođe" (tako njezine trenutačne političke čelnike doživljava nezadovoljni dio intelektualne elite) zbrajali štetu, neoporavljeni od grčkoga šoka, došao je (ne)očekivano drugi šok, za široku publiku intenzivniji i dramatičniji, i otvorio iznova Pandorinu kutiju iz koje je izašlo sto i jedno pitanje o smislu Europe i o sadržaju europske politike.
Ideja Europe opet u krizi
U tekućoj izbjegličkoj krizi, gdje drama čovjeka dominira nad dramom države, Europska je unija na putu da, poslije lica, izgubi i ono što joj je ostalo od srca, ako taj vitalni organ snage i osjećajnosti u politici ima više ikakvo značenje. Iz krize u krizu, briselske institucije i ključne europske zemlje i njihovi čelnici ne propuštaju priliku pokazati urbi et orbi da su u stanju sami rješavati probleme koji im stoje na putu i da se pritom vode humanističkim tradicijama koje su stvarane upravo na tlu Europe. Politika i humanizam i nisu u nekom srodstvu ni u velikoj ljubavi. Ipak, premalo je humanizma viđeno na jednom od njegovih rodnih mjesta, u Grčkoj, gdje je surovi jezik "knjigovođa" pobijedio političke i moralne obveze vođa. Nema, do sada barem, nikakvog humanizma ni u načinu na koji se tretira drama izbjeglica, gdje drukčijeg i boljeg pristupa i nema, jer je riječ o (nemoćnim) ljudima, a ne o (moćnim) državnim sustavima; moćni uglavnom peru ruke ili daju sitniš da bi njihova briga mogla prijeći na drugoga, na nemoćnije i slabije. Alibi politika kao smokvin list pokriva stidna mjesta nedostatka prave europske politike koja će biti mudra i odlučna kad odlučuje o državama, i mudra i hrabra kad odlučuje o ljudima.
Sa svakom krizom koja dolazi izvana sama ideja Europe zapada u krizu, s blokiranim institucijama, nečitkom politikom i osporavanim vođama ("prosječni ljudi, suočeni s izvanrednom situacijom", kako ih vidi povjesničarka Michelle Perrot). Posljednji put Europa je trijumfirala s padom komunizma kad je na svome tlu rušila zidove ideoloških, političkih i vojnih podjela, a potom u nizozemskom Maastrichtu usvojila programsku platformu da se Stari kontinent može integrirati u snažnu političku i gospodarsku uniju. U tome je imala puno saveznika, moćnijih, možda i utjecajnijih od nje same. Osim povijesnog proširenja na zemlje iz srušene komunističke galaksije, politički opravdanog i pravodobnog, a gospodarski vjerojatno nepripremljenog, daljnji put do zvijezda proklamiranog ujedinjenja uglavnom je vodio kroz trnje starih i novih podjela. Ni u već (prerano) arhiviranoj krizi raspada Jugoslavije ni u svježoj ukrajinskoj krizi, Europa nije pokazivala ni institucionalne, ni političke, čak ni financijske, potencijale kojima bi mogla (o)braniti vlastite vrijednosti, slobodu građana i prava naroda, prije svih, na vlastitome prostoru. Kako bi koja plima sukoba izbacivala žrtve na njezine obale, europska je politička elita dolazila na briselski Rubikon, ali bez prave volje i plana da ga prelazi. Ništa (im) nije govorio podatak da je u susjedstvu današnjega glavnog grada Europe smješten Waterloo, povijesni spomenik poraza jedne velike politike. Možda bi "velike mise" europskih čelnika mogle počinjati lekcijom o tome kako se političke ideje o Europi mogu loše provesti kad mudrost i hrabrost idu svaka na svoju stranu. Klima u Uniji posljednjih godina jednog od njezinih pamtljivih, pravih, velikih vođa, Jacquesa Delorsa, podsjeća upravo na klimu "ravnoteže monarhija" koja je u tadašnjoj Europi vladala poslije Bečkoga kongresa i pada Napoleona! U međuvremenu, stvorene su u Europi neke nove (ne)ravnoteže koje sputavaju njezinu moć. Ni glavna osovina (Berlin – Pariz) nije danas što je nekad bila da bi mogla diktirati pravac i ritam kretanja i djelovanja.
Europom je prevladao osjećaj nemoći i gubitka samopouzdanja, što izbija na vidjelo svaki put kad treba odigrati jak potez. Od samouvjerenog tenisača koji je gađao (i pogađao) crte terena, ona se prometnula u plašljivca koji loptice uglavnom prebacuje preko mrežice, na drugu stranu igrališta. Kriza i globalizacija učinile su svoje. Kad se Francuska, poslije "30 zlatnih godina", prva od europskih zemalja potkraj prošloga stoljeća suočila s pritiskom imigranata, njezin (tadašnji) prvi ministar, socijalist Michel Rocard šokirao je ljevicu hladnom, za mnoge i bešćutnom izjavom: "Francuska ne može primiti svu sirotinju svijeta!" Pokazalo se da je Francuska postavila mjeru ponašanja za cijelu Europu. Kao Francuska prije četvrt stoljeća, i današnja Europa postavlja se prema strancima koji dolaze na njezine granice kao da dolaze s nekog drugog planeta, i kao da ona sama, njezine glavne države, nemaju ništa s bijedom koja ljude tjera da idu trbuhom za kruhom. Kad bi se cjelokupni priljev, odnosno pritisak na europske granice pogrešno prikazao (samo) kao pritisak migranata koji traže svoju obećanu zemlju boljeg života, bogata Europa maskirala bi svoju odgovornost za nastajanje siromaštva u državama koje su u većini bile njezine kolonije, i gdje je, nakon osamostaljenja, uglavnom podržavala diktatorske i korumpirane režime i vladare. Sve kad bi u kolonama na vratima Europe stajao migrant do migranta, kojemu, formalno, nije dužna otvoriti vrata svojih salona, europska salonska politika ne bi otklonila dojam da se ponaša licemjerno, ponekad poput zeca koji bježi pod svjetlima vozila kojim sama upravlja, a ponekad poput gladnog vuka koji oblači janjeću kožu da bi skrio prave namjere.
Migranti su, međutim, samo manji dio problema s kojim se aljkavo i površno suočavaju europske institucije i države. Nakon što su fanfarama slavili politička "proljeća" južno od Europe, njezini "meteorolozi" (stratezi) nisu dobro predviđali zime. Ćudljiva klima Mediterana, preopterećene splavi, nezajažljivi profiteri i nadobudni ljudi, spuštaju cijenu jednog (svakog) ljudskog života u povijesnom bazenu koji je od nade lako postao beznađe. Europske države imaju suviše problema u gospodarstvu (duga recesija, pa spori rast), u društvu (visoka nezaposlenost, terorizam), u politici (manjak vođa i projekata) da bi mogle primiti "svu sirotinju svijeta", to je točno. Na manje od 5 posto površine svijeta, sa 7-8 posto stanovništva, s 20-ak posto svjetske proizvodnje, Europa za socijalnu državu (školstvo, zdravstvo, mirovine, odmori...) izdvaja koliko sve druge zemlje i kontinenti zajedno! U konkurentskoj utakmici na svjetskome tržištu to postaje njezin ozbiljan uteg. U strateškom i psihološkom, a onda i političkom pogledu, Europa ima velikih teškoća da probavi promjenu svoga statusa u globaliziranome svijetu od industrijskog u postindustrijsko društvo i da od dominantne kolonijalne sile prijeđe bezbolno u postkolonijalni poredak u kojem još dominira samo baštinom i kulturom. Škotski povjesničar Niall Ferguson u knjizi "Civilisation" navodi šest razloga koji su držali Zapad (i Europu) iznad ostatka svijeta: ideju konkurencije, znanstvenu revoluciju, vladavinu zakona (da zaštiti privatno vlasništvo), revoluciju u medicini (produžetak ljudskoga života), etiku rada i potrošačko društvo. Oko njih je stvaran i stvoren model koji je Europa izvozila, i na kraju uspjela izvesti da više nema monopol na razvoj niti autorska prava na napredak. U svijesti ljudi (državnika) koji odgovaraju za njezinu sudbinu, dovoljno novih razloga da aktiviraju alarmne uređaje, ali nedovoljno da aktiviraju svu pamet kojom njihova društva raspolažu.
Iz jednog zla u drugo
Izbjeglice su teži i veći teret na savjesti Europe od migranata. Tisuće i tisuće ljudi koji se svakodnevno tiskaju na njezinim granicama, ili stvaraju kaos u nedužnome susjedstvu, bježe od smrti, od rata kojem su i zapadne (i europske) zemlje dodavale dovoljno baruta da plane tako žestoko da ga vatrogasci piromani ne mogu više kontrolirati. Nitko razuman neće ni danas proliti suzu za diktatorom kakav je u Libiji bio pukovnik Gadafi. Ali, svaki će mudar čovjek postaviti opravdano pitanje: Jesu li europske države, prije svih Francuska, sa Sarkozyjem, izgradile ikakvu alternativu koja bi u toj plemenski strukturiranoj zajednici funkcionirala poslije Gadafija? Diktator je srušen, a mreža diktature ostala je na životu, raspoređena na više nepripremljenih vlasti: znaju ratovati, a ne znaju voditi državu. Slično se događa u Iraku, u Afganistanu, u Siriji, odakle val izbjeglica, ljudi koji doslovno spašavaju živu glavu, manjim dijelom zahvaća i europske obale. Imati i pokazivati razumijevanja za te ljude nema ništa zajedničkoga s odnosom prema diktatorskim režimima koji nisu ništa manje krvavi zato što se poslije njihova pada prolijeva još više krvi. Nitko razuman neće, opet, žaliti za diktatorima i diktaturama; svatko će mudar, opet, biti ljudski tužan i politički razočaran što nije pripremljen nikakav prijelaz da ljudi iz jednog zla ne uđu u drugo, za njih egzistencijalno još gore.
Umjesto učinkovitih mjera za spašavanje ljudi i njihovih golih života, europska elita vodi skolastičke rasprave o "kvotama" i istodobno trpi sramotu koju im nanose vlastite članice dizanjem fizičkih zidova i objavom "vrijednosnih zavjesa" prema nekršćanskome dijelu izbjeglica! Stavljena pred svršen čin, ni službena Europa, ni njezino civilno društvo, ni intelektualna elita, ni crkveni dostojanstvenici, nitko ne reagira primjereno na novo rušenje temeljnih vrijednosti europske civilizacije. Da sve bude teže podnošljivo, ili nepodnošljivo, novo barbarstvo u obliku ograđivanja (ujedinjene) Europe od došljaka, a zapravo od slobode, događa se na istome prostoru (Srednja Europa), gdje su u jesen 1989. pobjedonosno pucale granične ograde pod pritiskom slobode i energije koju slobodarske aspiracije mogu proizvesti. Povratak na proživljenu Povijest ili povijesni korak natrag? Nema razlike! Krajnji izljevi netolerancije, koju profiliraju i konzervativni, dakle desni, i socijaldemokratski, dakle lijevi političari (imena Orban, Zeman, Fico), gaze po duhovnome blagu koje su tamo stvarali nositelji duha Mitteleurope, dakle, duha tolerantnosti i multikulturalnosti, kakvi su u prvoj polovici prošlog stoljeća bili, recimo, Stefan Zweig, Karl Kraus, Robert Musil i Franz Kafka, a u drugoj Milan Kundera i Imre Kertesz. Neprobavljeno naslijeđe fašizma i staljinizma izbija na površinu u društvima koja lako zaboravljaju i vlastitu prošlost, postavljajući u kriznim situacijama dodatno pitanje o (ne)mogućnostima integracije različitih političkih iskustava, tradicija, svijesti i mentaliteta. I na tim nesretnim primjerima čiste ksenofobije potvrđuje se razlika koju Alain Finkielkraut pravi između Europe kao "političke konstrukcije" i Europe kao "civilizacije".
Prije nego što je počela proizvoditi norme kojima je konfiscirala vlast građana u korist "nove tehnokracije", Europa je djelovalo kao "mjesto duha" koje joj je osiguravalo središnje mjesto u svijetu. Davno prije nego što je počela s ujedinjenjem, Europa je postojala kao zajednica vrijednosti – slobode, pravde, bratstva, jednakosti, snošljivosti, različitosti, tj. kao civilizacija kojoj su temelje udarali francuski prosvjetitelji, kao preteče Revolucije koja je na tim vrijednostima izgradila svoj program. Univerzalnost je bila komparativna prednost i snaga prosvjetiteljskog duha, ali se i ona povlači u svijetu u kojem tehnika postaje važnija od znanja, a ekonomski katekizam dominantniji od svake druge misli. Ne treba čuditi što jedan američki intelektualac, Bruce Ackerman sa sveučilišta Yale, preporučuje Europi da sadašnju krizu rješava povratkom na naslijeđe prosvjetiteljstva. I jedan se uvaženi europski političar, predsjednik Vijeća Donald Tusk, upustio u intelektualnu raspravu dokazujući teško dokazivo – da je u današnjoj Europi previše Voltairea i Rousseaua, a premalo Montesquieua. Nije sasvim razvidno što je pjesnik htio reći – da je sloboda istisnula red, odnosno vrline (?), ali je izazvao one koji o filozofiji mogu govoriti s više autoriteta (Marcel Gauchet) od njega i koji su mu mogli očitati lekciju koja može imati nešto šire značenje za razumijevanje potisnutog duha Europe: prvo, da europskoj današnjoj politici "okrutno nedostaju sva trojica" kako bi joj dali "kult slobode" i "univerzalnih zakona", i drugo, da bi europskome sustavu prosvjetitelji sigurno osporili "razumnost". Briselskoj zakonodavnoj superproduktivnosti moguće je suprotstaviti Montesquieuovo upozorenje da "nekorisni zakoni slabe neophodne zakone". Što je tražio, to je uvaženi političar i dobio. Stari bi Rimljani rekli: da je šutio, ostao bi filozof!
Europa je izgradila svoje institucije – Parlament, Komisiju i Vijeće, sa stalnim predsjednikom, one naoko djeluju redovno dok je stanje redovno. Europa teško integrira države članice, a još teže njihova društva. Uglavnom, nije ih uspjela tako ujediniti da ne bi i dalje postavljale neriješena pitanja o odnosu europskih i nacionalnih institucija, o federalnoj ili konfederalnoj budućnosti Unije, o granicama i podjeli suvereniteta... Problem Europe počinje od različitosti njezinih država i društava i ne završava samom definicijom: što je ujedinjena Europa? Proces, a ne gotov čin, to je izvjesno. Ali, proces koji ne ide u smjeru koji je očekivao pisac Victor Hugo, koji je sve svoje govore u Nacionalnoj skupštini završavao s poklikom: "Živjele Sjedinjene Države Europe!" Taj je put, sve dosad, po strani. Između goluba nacionalne države u ruci i vrapca europske državne zajednice na grani, članice su se zadovoljile osnivanjem političke unije, s kojom je napravljen "korak u dobrom pravcu", ali nedovoljan da Unija može djelovati učinkovito i pravodobno, prije nego što voda problema dođe do grla, a najčešće ni tada. Očito još predstoji dug put dok Europa ne postane "domovina svojih domovina", kako je priželjkivao Vaclav Havel. Ni monetarna unija, u kojoj su okupljene samo dvije trećine svih članica, nije postigla ono što se očekivalo – da s jedinstvenom valutom osigura gospodarski napredak, financijsku stabilnost i jako mjesto Europe u globaliziranome svijetu (što se najbolje vidjelo u grčkome slučaju).
Dok tako šepa na obje noge, Unija iznova pokazuje da sa želucem manjim od očiju ne može nahraniti svu sirotinju svijeta. Za jedne je to razočaranje, za druge otrežnjenje.
>>Orban najavio vojsku i policiju na južnoj mađarskoj granici
>>Migranti prosvjedovali zbog odluke Mađarske da im onemogući putovanje prema drugim zemljama EU
Umjesto kaj danima "eksploatirate" ovu fotku probajte za početak saznat kak je utopljeni dječačić sa slike sahranjen u miru, u svom selu daleko od ratnih zbivanja ?!