Nakon što je sa svjedočenja Stjepana Mesića napokon skinuta tajnost,
predsjednikova popularnost nije ni za dlaku okrznuta. Ipak, nakon svega
još vrijedi analizirati javne izjave o tom svjedočenju i to samog
Mesića, ali i još jedne osobe koja ima osobno iskustvo svjedoka na
velikim sudskim procesima a i danas je, kao i Mesić, jedan od prevažnih
stupova hrvatskoga društva i njegova formalna moralna vertikala.
Riječ je o Žarku Puhovskom, svjedoku optužbe na montiranom političkom
procesu protiv Budiše 1972. godine, a danas predsjedniku ključne
organizacije za nadzor ljudskih prava u nas, Hrvatskog helsinškog
odbora. Zbog te u drugim zemljama nezamislive situacije u koju je
povijest dovela Mesića i Puhovskog, s velikim sam zanimanjem pročitao
njihove komentare o Mesićevu svjedočenju u Haagu. Očekivano, nije se
moglo nazrijeti ni zrnce tjeskobe ili moralne dvojbe o bilo kojoj
rečenici iz Mesićeva svjedočenja u Haagu, nakon kojeg je Blaškić
najprije bio osuđen na 45 godina tamnice.
Mesić je izjavio da baš ništa ne bi mijenjao u svom svjedočenju.
Puhovski je dodao da predsjednik može biti samo ponosan. Nije me
iznenadila podudarnost stavova i njihova solidarnost. Dovoljno sam
štiva o psihologiji svjedoka na različitim procesima pročitao, pa su mi
stvari prilično jasne. Za svjedoka optužbe svaka, i najmanja sumnja u
smisao i sadržaj vlastita svjedočenja donosi neželjeno samosuočenje s
mogućom nepravdom i patnjom osuđenika. Očigledno je da Mesić i Puhovski
trenutačno nemaju nikakvih problema s vlastitom savješću, a možda ih
neće niti imati.
Svejedno, moje osobne simpatije nisu na strani takvih ljudi. Velik sam
štovatelj nenadmašnog Franza Kafke, a posljednje rečenice njegova
Procesa smatram samim vrhuncem poetike romana u slavu ljudske prirode
onih koje prilike odvedu na tamnu stranu Sinaja. Poznata je to scena:
dva snažna službenika pravne države, nakon smrtne presude, dave K.
Roman završava ovim riječima: "Očima što su se gasile K. još vidje kako
gospoda priljubljenih obraza, pred samim njegovim licem, promatraju
konačnu odluku. Ko pseto! reče K. kao da će ga sramota
nadživjeti."
K. se može pomiriti sa strašnom i nepravednom osudom. Lako se miri sa
smrću. Ali ne može prihvatiti pomisao da će ga, nevinoga i mučenoga,
još i sramota nadživjeti. Ljudi i narodi koji uspijevaju sačuvati
moralne dvojbe i osjećaj sramote uvijek imaju šansu. Što se Mesića i
Puhovskog tiče, sasvim je jasno da imaju miran san i da ih ne muče
noćne i dnevne more koje su cijeli život opsjedale Kafku. Ipak, ne
zavidim im na duševnom miru. Jer, plašim se, sramota bi ih ipak morala
nadživjeti.
GOST SURADNIK
