Naslovnica Vijesti Hrvatska

Čiji je rat u (Bosni i) Hercegovini

Napad na Hrvatsku nije ostao bez ikakva odgovora u BiH. U mjestu Vinjanima kraj Posušja 18. rujna 1991. skupina Hrvata napala je vojni transport. Ubijen je stariji vodnik Vojko Čeh, a ranjen jedan vojnik JNA.
10. travnja 2013. u 18:00 0 komentara 2086 prikaza
Alija Izetbegović
Foto: VL
Pogledajte galeriju 1/3

Napad na Hrvatsku nije ostao bez ikakva odgovora u BiH. U mjestu Vinjanima kraj Posušja 18. rujna 1991. skupina Hrvata napala je vojni transport. Ubijen je stariji vodnik Vojko Čeh, a ranjen jedan vojnik JNA. Na hrvatskoj strani poginuo je Ludvig Pavlović, jedini preživjeli iz skupine gerilaca ubačenih 1972. godine u Jugoslaviju. Kod njega je pronađena iskaznica pričuvnog sastava MUP-a Republike Hrvatske.

>>Tuđman nije rekao da je BiH \'nac. država hrvatskog naroda\'

Dva dana kasnije, 20. rujna 1991., u Hercegovinu su ušli dijelovi Užičkog (37.) i Titogradskog (2.) korpusa JNA, popunjeni rezervistima iz Srbije i Crne Gore. Tijekom rujna i listopada 1991., u središnjoj Bosni, Hrvati su više puta zaustavljali konvoje JNA. U Novom Travniku su 21. prosinca 1991. organizirali prosvjede pred tvornicom iz koje su pripadnici JNA, pod zaštitom MUP-a SR BiH, izvlačili raketne sustave velike razorne moći. Korpusi pristigli u Hercegovinu bili su glavni dio snaga koje su 1. listopada 1991. napale Dubrovnik, uništivši pritom dvadeset i dva hrvatska sela i naselja u južnoj Hercegovini, od kojih je najveće nekadašnje općinsko središte Ravno. Na sjednici Vlade SR BiH održanoj 9. listopada 1991. prevladavalo je stajalište da BiH mora ostati neutralna \"u ratu koji se vodi na jugoslavenskim prostorima\". Alija Izetbegović je 6. listopada 1991. preko TV Sarajeva, uputio javnosti proglas o neutralnosti BiH u \"ratu između Srbije i Hrvatske\". Izetbegović je tom prilikom rekao:

\"Stavit ću im svima na znanje da Bosna i Hercegovina ne želi da bude učesnik u ovom bezumnom činu. Na osnovu navedenog i onih zaključaka koje znate, odluka Predsjedništva o mobilizaciji, vaše je pravo i dužnost, građana BiH, da se ne odazivate na mobilizaciju, ni na poziv da učestvujete u građanskom ratu. Niste dužni, zapamtite, ništa vas ne obavezuje na to, da dižete ruke jedni na druge, da pucate jedni na druge […] Zapamtite, ovo nije naš rat. Neka ga vode oni koji žele da ga vode. Mi ne želimo taj rat. Pomozite nam, dakle, zajedno sa nama učinite sve da sačuvamo mirnu Bosnu.\"

>>Direktori kriminalci počeli rušiti ugled Saveza komunista

Teško je bilo sačuvati mirnu Bosnu dok je Hercegovina gorjela. Izjavu da to nije \"naš rat\", Hrvati su shvatili tako da to nije muslimanski rat i da se sami moraju pobrinuti za sebe. Prema nekim tumačenjima Izetbegović je pozvao Muslimane da se ne odazivaju na mobilizaciju koju je provodila JNA, pa se na taj način on zapravo stavio na stranu Hrvata, odnosno usprotivio napadima na Hrvatsku. Nakon što su hrvatska sela u Hercegovini spaljena, a ljudi poubijani, Izetbegović kao predsjednik Predsjedništva SR BiH nije mogao ostati neutralan. On je nastupio kao muslimanski vođa i pokazao interes samo za muslimanski narod, što pokazuju i ranije iznesena stajališta SDA. U priopćenju koje je ta stranka izdala 31. srpnja 1991. u vezi s inicijativom o \"historijskom sporazumu\" Muslimana i Srba stoji i sljedeće: \"Nećemo i ne treba da se miješamo u tekući srpsko – hrvatski sukob, osim ako možemo da djelujemo kao faktor pomirenja. Opredjeljenjem na jednu ili drugu stranu nećemo pomoći ni njima ni samima sebi\". Dva dana kasnije objavljena je izjava dr. Mirze Mujadžića predsjednika Regionalnog odbora SDA banjalučke regije koji je rekao i sljedeće: \"Muslimanski narod odista nema razloga da se opredjeljuje u ovom sukobu. Mi nemamo razloga da se priklanjamo ni srpskoj ni hrvatskoj opciji. To nije naš rat. Mi ga nismo počeli.\"

>>\'Mi Hrvati srušit ćemo svaku Jugoslaviju!\'

Navedene izjave treba sagledati i u kontekstu sve češćih pogibija muslimanskih mladića na služenju JNA na hrvatskom ratištu. Na njihovim sprovodima (dženazama) u pravilu je bilo nazočno i više tisuća ljudi te su poprimale oblike prosvjednih manifestacija protiv JNA i srpske politike. Odnos muslimanskog dijela javnosti prema toj pojavi ilustriran je karikaturom Midhata Ajanovića na kojoj Radovan Karadžić govoreći na političkom skupu kaže da je laž kako je JNA srpska jer \"u njoj najviše ginu Muslimani\". A što se tiče Izetbegovićevog odnosa prema hrvatskoj politici i borbi za nacionalnu slobodu i državnu suverenost, ponajbolje ga oslikava njegovo lobiranje protiv međunarodnog priznanja Hrvatske. Američki veleposlanik Warren Zimmerman napisao je kako mu je krajem listopada 1991. \"Bosanski predsjednik rekao da Zapad ne smije priznati Hrvatsku\". Uz to je izrazio želju za dobrim odnosima s JNA za koju je čak rekao da je u BiH \"dobrodošla\". Razgovor se vodio nakon što je JNA otvoreno napala Hrvatsku i razorila Ravno i druga hrvatska sela u jugoistočnoj Hercegovini.

>>\'Posebno je naglašeno djelovanje kleronacionalista iz redova Crkve\'

Izetbegović je potrošio kredit stečen u Pologu i ponovno (p)ostao samo vođa Muslimana u BiH. Ni vodstvo HDZ BiH nije na odgovarajući način javno reagiralo. Dva dana nakon Izetbegovićeva proglasa javnosti održana je Zajednička sjednica Predsjedništva stranke i \"Republičkog kriznog štaba HDZ BiH\". Doneseni su zaključci da će JNA \"ako nastavi sa ratnim djelovanjem\" biti proglašena agresorskom vojskom. Pozvani su Hrvati u BiH da odbiju pozive za regrutacijom, mobilizacijom i \"financiranjem\" JNA. Prihvaćena je odluka Predsjedništva SR BiH o \"neutralnosti\" BiH, te dana \"uputa hrvatskom narodu\" da ničim ne pridonese zaoštravanju odnosa s Muslimanima, uz napomenu da HDZ BiH \"samostalno gradi svoju politiku\". Doneseni su i zaključci o potrebi prihvata izbjeglica, organiziranja \"zapovjedno-stručnih tijela\" u kriznim štabovima, \"sastavljanja popisa dobrovoljaca\", ali i o mogućnosti \"kantonizacije\" u slučaju \"cijepanja BiH\", pri čemu se \"preporučuje čelnicima muslimanskog naroda\" da Hrvati i Muslimani teritorijalno ostanu zajedno, te da se \"konfederalno ili ugovorno\" vežu s Hrvatskom i Slovenijom. Nakon sastanka održana je konferencija za tisak na kojoj nije bilo niti riječi o napadu JNA na Ravno.

>>\'BiH je zamišljena i realizirana kao izraz srpskih nacionalnih interesa\'

Bilo je to javno priznanje nemoći i nesnalaženja vodstva HDZ-a, čije članstvo je sve glasnije optuživalo Stjepana Kljuića i vrh stranke u Sarajevu da ne vodi hrvatsku politiku, već su poslušnici SDA i Izetbegovića. Nakon izostanka očekivane reakcije zbog napada na Ravno, Kljuić je naišao na još žešće udare, a nezadovoljstvo njegovim vođenjem stranke iskazivano je i zahtjevima za njegovom smjenom. Urednik Hercegovačkog tjednika optužio je Izetbegovića i Kljuića za pasivnost i ignoriranje stradanja hercegovačkih sela i stanovništva, te napisao: \"Možda je stradanje ovoga hrvatskog sela na obroncima Popova polja, na sred teritorija Hercegovine trenutak za definicije ali i za novu politiku prema cinizmu SDS. Možda je stradanje djece iz Ravnoga bolji povod za otvaranje očiju političarima koje smo birali, od prilike za dokazivanje pozicija \'obrane golorukog naroda\'. Ovo je povijesno vrijeme i ne bi Ravno trebalo, niti se to zarad vlastite savjesti smije, ostaviti van tijeka te iste povijesti. […] Za sve to vrijeme zapjenušani \'demokrati\' SDS prijete uništavanjem cijelim narodima i traže razumijevanje za to, sasvim javno i bez elementarnih skrupula. Jer valjda, treba cijeniti to što do sada Herceg-Bosna, dakle Alija i Stjepan imaju samo Ravno na savjesti.\"

O KNJIZI U prodaji na svim kioscima u H

O KNJIZI

U prodaji na svim kioscima u Hrvatskoj (za samo 79,90 kuna) upravo je knjiga „Uzroci rata: Bosna i Hercegovina od 1980. do 1992. godine“. Autor je dr. sc. Ivica (Ivo) Lučić s Hrvatskog instituta za povijest, i to je prvorazredan historiografski rad koji se, na 522 stranice tvrdog uveza, sastoji od tri ključna dijela. Autor piše o dinamici političkih i društvenih procesa i razumijevanja konteksta u kojem je BiH nastala i razvijala se, kao i svih njenih unutarnjih proturječnosti, jer bez toga nije moguće razumjeti ni uzroke rata ni povode istome koji je izbio u drugoj polovini 1991. i trajao je sve do kraja 1995. godine.

To se posebno odnosi na događaje iz osamdesetih koji su velikom broju ljudi ostali u maglovitu sjećanju, prekriveni snažnim doživljajem devedesetih i ratnom traumom. Mnogima su osamdesete, u odnosu na ratne devedesete, ostale u sjećanju kao „zlatno doba”, vrijeme mladosti u kojem se mirno živjelo, slušala glazba „novoga vala” i gledale sportske priredbe, od Olimpijade do Univerzijade. Potisnute su i zaboravljene sve one neugodne strane svakodnevnice, od inflacije i nestašice osnovnih životnihnamirnica pa do različitih oblike društvene i političke represije. Poseban dio knjige čini poglavlje o političkom mitu po kojem su u ožujku 1991. Franjo Tuđman i Slobodan Milošević „dogovorili podjelu Bosne (i Hercegovine)” a onda, u dijaboličnoj verziji mita, i tijek i konačni ishod rata.

Nema nikakva dokaza koji bi potvrdio da su Tuđman i Milošević uopće razgovarali o podjeli BiH, a svi kasniji događaji jasno pokazuju da se ni o čemu, pa ni o „podjeli BiH”, nisu dogovorili. U deset nastavaka ovdje ćemo objaviti najzanimljivije dijelove iz ove knjige.

Biznis akademija
PROMO
Besplatne video edukacije o digitalnom poslovanju
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.