Što je zapravo potaknulo Ameriku da napadne Irak i
zašto su planovi Bijele kuće o brzoj demokratizaciji te
zemlje propali kao što su se četiri godine od početka rata
zaboravile i sve optimistične najave o kratkom američkom vojnom
angažmanu na Bliskom istoku? Zbog čega se namjerno zaboravlja da je
geografsko područje Iraka, nekadašnji Babilon, srce ljudske
civilizacije, da je u predislamskoj povijesti značilo duhovni i
znanstveni progres, a danas je (čijom krivnjom?) sinonim za vjerski
radikalizam, terorizam i nacionalne sukobe?
Rat je riječ koja stoji kao prezime uz ime Irak i kao da se nitko
više i ne trudi shvatiti što se zapravo događa u
postsadamovskoj državi koja ni uz pomoć svjetske sile i koalicije koju
Washington predvodi ne može, kao što se očekivalo, stati
sigurno "na svoje noge" i nastaviti rasti u demokratsku bliskoistočnu
zemlju. Naprotiv, sve je dalje od toga, kao da se sve otelo kontroli i
budućnost je nepredvidljiva, a to je opasno stanje za sve strane
involvirane u Irak.
To su samo neka od pitanja i zaključaka o kojima na petstotinjak
stranica knjige "Okupacija Iraka", objavljene prošlog tjedna
u Americi u biblioteci Yale University Press, progovara autor Ali A.
Allawi, šijitski musliman, prvi ministar obrane nakon
svrgavanja Sadama Huseina te potom ministar financija i trgovine u
vladi Ibrahima Al-Jaffarija. Trenutačno je savjetnik u vladi iračkog
premijera Nurija Al-Malikija, a živi na relaciji Bagdad
London.
Knjiga iz pera čovjeka koji je Irak napustio nakon revolucije, u
studenome 1958. godine, školovao se u Velikoj Britaniji i
potom u Americi, a zatim tridesetak godina bio jedan od najvažnijih
vođa iračke opozicije u egzilu, pobudila je pozornost američke javnosti
i prije nego što je uoči Uskrsa stigla u knjižare.
Pretpostavljalo se da Ali A. Allawi, s obzirom na obrazovanje i
iskustvo te na emocionalnu zainteresiranost za svoju prvu domovinu,
može napisati zanimljivu priču o Iraku, no reakcije stručnih krugova
koji su knjigu odmah pročitali i komentirali potvrđuju da je "Okupacija
Iraka" štivo koje nitko tko želi više doznati o
Bliskom istoku i odnosima između Zapada i Bagdada te tko je
profesionalno, kao novinar, političar ili diplomat, vezan uz to
područje nikako ne smije zaobići. Ali A. Allawi prvi je visoki irački
dužnosnik koji se temeljito, stručno, ali i stilom razumljivim i onima
koji nemaju bogato predznanje o Iraku, osvrnuo na
četverogodišnje patnje svoje zemlje i naroda.
Već u podnaslovu knjige koji glasi "Pobijedili u ratu, izgubili mir",
autor simbolično poručuje da je "operacija svrgavanja Sadama uspjela,
ali je pacijent, odnosno zemlja, umro". "Duboko sam bio
šokiran amaterizmom i površnošću
Amerikanaca, najprije u pristupu iračkom problemu, a potom u
upravljanju mojom zemljom. Bahatost i neznanje koalicijske privremene
vlasti (CPA), a osobito privremenog upravitelja L. Paula Bremera,
destruktivni su do bola i doveli su do stanja u kojem su 2007. godine
Iračani prestali vjerovati onima koji su trebali biti njihovi
osloboditelji", poručuje Ali A. Allawi.
Autor samouvjereno tvrdi da Amerika, zbog svoje površnosti i
bahatosti te osjećaja nadmoći nad svima, nije znala u što
ulazi u Iraku te da ju je ofenziva kojom je u roku od nekoliko tjedana
srušila Sadama Huseina doslovno opila zadovoljstvom. Stoga
je pogrešno procijenila da će njezinoj vojsci glavni problem
biti iračka Republikanska garda, najbolja formacija u oružanim snagama
svrgnutog diktatora. Veći otpor i probleme koji nisu ni danas
riješeni stvorili su Sadamovi fedajini, lako naoružana
milicija, koji su u početku terorom htjeli odvratiti šijite
od eventualne pobune.
Amerikanci su na Irak u ožujku 2003. godine krenuli sa znatno manje
ljudi nego 1991. godine u oslobađanje znatno manjega Kuvajta. Nisu
predvidjeli razdoblje koje će uslijediti nakon Sadama, nisu poznavali
socijalnu, etničku i intelektualnu strukturu naroda te razumjeli u
kakvom su okruženju ti ljudi živjeli posljednjih desetljeća.
Prestrašili su Iračane novom tiranijom, novim diktatom, sada
onim američkim koji vjeruje da se demokracija može dogoditi i naučiti u
vrijeme mandata jednog predsjednika.
"Korumpiranu i zaplotnjačkim igrama nagrizenu Sadamovu državu
zamijenila je neučinkovita, nesposobna i još više
korumpirana država navodno novog poretka", piše Allawi
argumentirajući te navode iskustvima iz svojih ministarskih dana u
Iraku.
Kad je u svibnju prošle godine napustio tranzicijsku vladu,
nezadovoljan smjerom kojim je krenula njegova zemlja za koju tvrdi da
bi joj se trebala dogoditi "administrativna revolucija" jer je "gladna
stručne državne uprave", odlučio je napisati knjigu kojom će, vjeruje,
pomoći boljem razumijevanju Iraka u Americi, a i u svijetu.
"Tri godine bio sam u blizini svih važnih događaja, političkih odluka,
razgovora, u centru političke moći u Iraku. Nisam samo svjedok jednog
teškog vremena nego posjedujem brojne relevantne dokumente,
vodio sam i osobni dnevnik i možda je prerano za konačne zaključke.
Neki će zaključiti da je moja knjiga trebala još pričekati
svjetlo dana. Ipak, procijenio sam da je upravo sada pravi trenutak da
pomognem Iraku, barem svojom knjigom, jer mnoge su napisane, ali nema
autora poput mene koji je izravan sudionik postsadamovskoga doba". Ali
A. Allawi zaključuje da je "situacija u Iraku kompleksna, opasna i sa
zastrašujuće malo alternative", no optimistično poručuje da
nije beznadna.
"Nadam se da će svatko tko pročita knjigu naučiti puno o Iraku, ali i o
situaciji u koju se Amerika nije smjela dovesti, samo zbog
loše pripreme i nerazumijevanja onoga u što je s
dobrim namjerama krenula. No, nikoga nije željela slušati i
sporo mijenja politiku prema Bliskom istoku. I onda kad zna da
griješi!"
