Bilo je rano predvečerje u središtu Zagreba. U ona davna vremena, prije korone i potresa. Ne znam ima li danas više uopće takve živosti i vreve na gradskim ulicama. Nas dvoje bili smo u autu, na povratku s posla, ispred crvenog na semaforu, na uglu Savske i Vukovarske. S desne strane popularna pivnica, s lijeve užurbanost tramvajske stanice. Uglavnom, sve puno ljudi, pješaka i vozača.
Odjednom, pred nama, na zebri, nasilje. Ne tučnjava, nego premlaćivanje. Dvojica starijih i jačih udarala su jednog mlađeg i slabijeg. Srušili su ga na asfalt i izudarali nogama gdje god su stigli. Pobjegli su, odnosno nastavili svojim putem prije nego što sam se stigao umiješati. Onaj treći ostao je ležati. Ali ne bih znao reći koliko je sekundi trajala moja ukočenost i zaprepaštenost prije negoli sam uopće stigao pomisliti da izađem iz auta. Ne znam tko je još prišao nokautiranom mladiću, osim mene i moje suputnice. Dvoje-troje najviše. U glavi mi je slika putnika iz zaustavljenog tramvaja koji mirno sjede i gledaju. U međuvremenu se upalilo zeleno i vozači iza nas počeli su trubiti. Volim misliti da nisu vidjeli što se ispred nas upravo dogodilo.
Ljudi su se predstali suprostavljati lažnim autoritetima, huliganima i probisvjetima, malima s ćaletom na položaju... Budale se sve više bahate, a ostali sve više šute. Uz dobre društvene odgojne mjere i onaj najveći tatin sin će znati što mu se sprema ako krene parati nosom oblake.