Naslovnica Večernji 60 Priče

Ne vole me vidjeti ispred doma, kletva 'dabogda ti Jarak izvještavao ispred kuće' ušla je u anale

Hrvatska je dobila novog predsjednika i Vladu. No, nije se meni obrva dizala zato, nego zato što sam se morao suočiti s okruglim tridesetim rođendanom - prisjeća se omiljeno televizijsko lice Andrija Jarak
02. srpnja 2019. u 08:05 1 komentara 1385 prikaza
Foto: Privatni album
Pogledajte galeriju 1/7

Puno se očekivalo od nove godine 2000. Nije to samo novo desetljeće, to je novo stoljeće i tisućljeće. Nakon što smo preživjeli toliko nula u datumu, a suprotno strahovima, nijedan sustav na svijetu nije pao i nestao, valjalo se suočiti s promjenama koje su brzo slijedile. Hrvatska je dobila novog predsjednika i novu Vladu, sve novo i neotpakirano izaziva posebno zanimanje. No, priznajem, nije se meni obrva dizala zbog promjena toga tipa, lako će se sve to riješiti, no za koji mjesec te 2000. bilo se nužno suočiti s okruglim tridesetim rođendanom, što sugerira i hrabri ulazak u četvrto desetljeće života. Nije baš za veliku brigu, ali neke se ozbiljne stvari ipak naziru i valjaju iza brda – što iza Srđa, što iza Sljemena.

Zlatko i Elvira Kranjčar CICO KRANJČAR O 70-ima 'Još se sjećam početka 70-ih kada su neki ljudi bili pod prismotrom ondašnje milicije'

Bilo je to razdoblje promjena i u privatnom i u profesionalnom smislu koje će trajno obilježiti moj život. Nakon odlaska s HRT-a i kratkog plivanja u marketinškim vodama, zov maksimirske šume bio je vrlo izazovan. Kao veliki i istinski navijač Dinama bez puno razmišljanja pristao sam biti glasnogovornik. Sanjalo se tada o europskom proljeću, nije se dogodilo, nisam uspio biti taj jezičac na vagi. No, bitno je da je ipak dosanjano, pa se nadam da će biti u nekom sličnom osvrtu za koje desetljeće prostora i za pisanje o tome. Desetljeće na koje se osvrćem, kao i većinu najboljih trenutaka u Hrvatskoj, obilježili su sportaši uspjesima na velikim natjecanjima.

Dinamova proljeća tih godina bila su, dakle, misaona imenica, ali zato Goranovo srpanjsko ljeto 2001. godine i danas izaziva osmijeh na lice. Taj ponedjeljak kad je osvojio Wimbledon u drami petog seta protiv Raftera ostat će mi trajno ugraviran u srce. Suze, vriskovi, stisnute šake i ponos kao dominantan osjećaj.

 | Autor : Goran Stanzl/PIXSELL Foto: Goran Stanzl/PIXSELL Goranovo srpanjsko ljeto 2001. godine Andriji će trajno ostati ugravirano u srce

Kao čovjeku iz Grada uspjesi vaterpolskog kluba Jug čine me posebno sretnim. Pamtim 2006. godinu kad su jugaši pomeli sve i karakterom najvećih napunili vitrine trofejima. Svi ti podaci na jednom mjestu mogu se pronaći u nedavno izišloj knjizi Pet do sto kojom se proslavlja 95. rođendan jugaša. Najbolji su i nedodirljivi bili i u domaćim i u europskim bazenima. Treslo se prije trinaest godina sve, a ja sam sve to pratio s posebnim guštom, tada već iz zagrebačke perspektive. I to trogodišnje. 2003. godine u listopadu tada četveročlana obitelj, danas nas je pet, jer se Ivanu i Anamariji pridružila Lucija, seli iz Dubrovnika u Zagreb. Bilo je to turbulentno i emotivno dosta teško razdoblje jer se trebalo priviknuti na novo. Nedostajalo je svega, temperament novog grada tražio je prilagodbu onog genski zapisanog, južnjački natopljenog instinkta i temperamenta. Srećom, nisam jedini takav. Svoja, potpuno posebna i energična je i kći Anamarija rođena te prekretničke treće godine novog stoljeća. Nitko mi nije vjerovao da je svijet i naš život obogatila 1. travnja. I nije šala – bila je to ljubav na prvi mig. Žonglira mojim životom virtuozno i neshvatljivo poput rukometnog maga Ivana Balića, rođenog isti dan. Tajna je, možda i u brojevima.

Igra brojki krajem 2004. vratila me mojoj prvoj ljubavi – televiziji. Jedan poziv Ive Gačić bio je dovoljan da postanem dio ekipe na Novoj TV koju je tada počela stvarati. I nakon toga, najkraće bi bilo reći – ostalo je povijest. No, pisali smo je i pišemo je i dalje.

 | Autor : Privatni album Foto: Privatni album Hrvatska je dobila novog predsjednika i Vladu. No, nije se meni obrva dizala zato, nego zato što sam se morao suočiti s okruglim tridesetim rođendanom

Raditi i stvarati najgledaniji informativni sadržaj u zemlji kakva je Hrvatska – nije jednostavno, ali je izazovno. Od 10. listopada 2005., kad se počeo emitirati prvi Dnevnik neumorno. Svemir je priču posložio tako da sam pola života proveo ispred sudova i zatvora, još uvijek sa željene strane ograde, a to samo znači da ne moram brinuti za teme – uvijek će ih biti jer u nas sudski procesi traju li ga traju, a i kad dođu do fotofiniša, baš kao u nekoj društvenoj igri, sve se vrati na početak. Stoga uopće ne čudi da me akteri baš i ne vole vidjeti ispred svog obiteljskog ili trenutno aktualnog doma. U tom desetljeću nastala je i kletva “dabogda ti Andrija Jarak izvještavao ispred kuće”. Autor rečenice koja je ušla u anale i brzinom munje proširila se po cijeloj Hrvatskoj moj je veliki prijatelj Alen Balen.

Najduhovitiji u svemiru, s najljepšim glasom na svijetu, širio je pozitivu gdje god bi se pojavio, uljepšavao mi je ponekad bremenitu svakodnevicu. Sve do prije tri mjeseca kad nas jer naglo napustio. Kao iza svih velikih i bitnih ostaju uspomene.

ŠEZDESETE 'Mi, žene, uvijek smo bile natapirane, muškarci u Tucman nisu mogli ući bez sakoa i kravate'

Sjećanje na prvo desetljeće dvijetisućitih godina vodi me i do Kornata i najveće postratne tragedije u Hrvatskoj. Doći tamo i izvijestiti o tom užasu koji vas zatekne u trenu najteže je što sam radio. Moraš pričati, ne možeš pričati. Slika govori sve i oduzima riječi. A onda pratiš sudski proces i pratiš život ili bolje rečeno preživljavanje istinskog heroja Frane Lučića. Svaki put kad ga pogledam u oči pogled mu je sve tužniji. Izjava da zavidi prijateljima koji su izgorjeli trebala bi biti najveća opomena sustavu koji ga je zaboravio. Taj mladić žrtva je tromog sustava koji guši. A on, kako je i rekao u veljači ove godine kad je presuda objavljena, želi živjeti kao normalan čovjek, kao svi mi. Pravda je, u Hrvatskoj možda kao rijetko gdje, spora, ali kao i svugdje drugdje ipak dostižna.

Dugo su je čekali i generali Gotovina, Čermak i Markač koji su u Hrvatsku stigli u studenom 2012. Nikad neću zaboraviti taj 16. studenoga i veselje do suza zbog oslobađajuće presude. A sve je trajalo od uhićenja u Španjolskoj u prosincu 2005. Sve smo to pratili i proživljavali. Sve se isplati kad sretno završi. A kao La musica di notte u ušima zvoni Generalova rečenica ‘’Rat je stvar prošlosti, okrenimo se budućnosti’’.

 | Autor : Sinisa Hancic/PIXSELL Foto: Sinisa Hancic/PIXSELL Svaki put kad razmišljam o suđenju generalima, sjetim se trenutka u kojem Đelo Jusić komunicira s Carlom Del Ponte. Bila je nervozna, on šarmantan...

Eh, da.... La musica di notte.... Nedavno smo ispratili gospara Đela Jusića na posljednje putovanje. Svaki put kad razmišljam o suđenju generalima i o Haagu u kojem sam puno puta bio, sjetim se trenutka u kojem je on komunicirao s tužiteljicom Carlom Del Ponte. Bila je nervozna, on šarmantan... Pozvao ju je na kapučino u Grad i obećao šetnju Stradunom.

Iz desetljeća kojeg se prisjećam datira i Sanaderovo: “Moja dionica je odrađena, hvala na suradnji i doviđenja.” Tog 1. srpnja 2009. nisam to pratio u liveu, ali je naša suradnja, ako se smijem našaliti, tada tek počela jer je on došao na moje područje i tu još “igra”.

Prije nego što je otišao morao se kao i svi mi, uostalom, suočiti u listopadu 2008. s ubojstvima Ive Pukanića i Ivane Hodak u svega nekoliko dana razlike.

Ne znam kad se točno dogodilo da crna kronika postane moj resor, ali tu je uvijek iznenada, nikad planirano i uvijek se igra stand by jer, kako bi rekla Oliverova pjesma, “bombe, rašpe, livorveri” nemaju sat, osjećaj ni dušu.

Andrija Jarak reportaža Evo kako izgleda kad se ostvari 'kletva' da ti Andrija Jarak dođe izvještavati ispred kuće

Posebnu dušu imaju tri mjesta koja sam u ovih deset godina neizostavno posjećivao, a koja su propatila jako. Vukovar, Knin i Srebrenica. Tuga, sjeta, ponos i poštovanje. Dominantni osjećaji. Imaju dušu koju dušmani nisu i neće uspjeti uništiti.

Događaji i javljanja uživo ne broje se iako ima statističara koji i to rade. No, neki se urežu u sjećanje. Najdulji live u Dnevniku bio je onaj nakon što je poginuo pjevač Toše Proeski. Kolega i ja tog 16. listopada 2007. Krenuli smo za Beograd na neki teren, no kad smo prošli pokraj mjesta gdje se dogodila nesreća, odlučili smo ostati. Baš u trenutku početka Dnevnika Nove TV na stadion u Novoj Gradiški spuštao se helikopter, a bajkeri su s motorima turirali u počast poginulom pjevaču. Jako dirljivo, i sad se naježim kad se toga sjetim. Do tada, priznajem, nisam bio svjestan koliko je Toše bio popularan.

Četrnaest godina svakodnevnog žrvnja, nepredvidivih događaja, nadanja da će se navečer leći u vlastiti krevet. Novi dan će opet odrediti tempo, a gledatelji procijeniti koliko smo u formi. Iskrenost je jedina deviza kojom se može stati pred ljude.

18.02.2014., Zagreb -  Novinar Nove TV, Andrija Jarak.  Photo: Davor Puklavec/PIXSELL večernjakova ruža Andrija Jarak: U ovom poslu nema opuštanja 
i starih zasluga, svaki dan je nov

A njih ne možete prevariti, kao što nas nekad pokušaju prevariti naši sugovornici. Publika prepoznaje sve, prati svaki detalj i treptaj. Ne stignemo se ni okrenuti, a novo desetljeće već je tu.

I sve je brzo i gužvovito. Pogotovo u Dubrovniku, gdje možete parkirati samo ako ste Niko Pulić.

Pratiti svakodnevicu u najljepšoj zemlji na svijetu znači osluškivati svaki njen kutak, ponekad biti ljut i upozoriti na nepravilnosti, ali to je šansa i da se spozna da smo najjači kad treba i da nitko nema srce kakvo ima Hrvatska.

Ilustracija
VAŽNO
Imate atmosferski bojler? Ovo su neke stvari na koje treba paziti kako biste izbjegli tragične posljedice

A1 izdvaja za Vas