Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 4
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
PRIČA NAGRADNI NATJEČAJ

Svebor Vidmar: Atsumaranov put

kul_prica.jpg
import
20.10.2006.
u 12:35

Na en-gawi1 japanske kuće sjedio je stari Atsumarano. Vlasi tanke, duge, sijede kose vijorile su mu na vjetru. Ispred njega nalazio se bijeli razvučeni svitak papira do kojeg je ležao crtaći pribor. Starac je u miru promatrao tužnu, jesenju rijeku koja se nalazila pokraj njegove kuće. Iza nje su se prostirali visoki brežuljci prošarani zimzelenim i crnogoričnim drvećem koje je na trenutak prekrila jutarnja magla.

– Učitelju! – reče Shito i uljudno se nakloni u stavu molitve.
Mladić je imao petnaestak godina. Sjeo je pored učitelja i znatiželjno se zapiljio u daljinu.
– Tiho! – prekori ga Atsumarano prije nego što je ovaj uopće uspio postaviti pitanje. – Zar ne vidiš da slikam!
– Oprostite mi na bezobzirnosti! – posramio se mladić. – Da sam znao, ne bih vas ometao u radu.
– Da bi crtež nastao, prvo mu trebaš odrediti obrise – stao je objašnjavati učitelj ne obazirući se na njega. Zatim je demonstrativno zamahnuo rukom po zraku kao da drži kist. – Da bi u tome uspio, potrebna je koncentracija.

– Koliko je potrebno vremena za pravu koncentraciju? – zapitkivao je Shito.
– Koliko je vremena potrebno vjetru da od hrapave stijene načini sjajni oblutak? – postavio je učitelj protupitanje i zatim ga stao podučavati: – Vrijeme nije bitno. Kada dođe inspiracija, doći će i trenutak.
– Mogu li vas gledati kako radite? – zamolio ga je Shito.
– Znaš da to nikome ne dopuštam! – podsjetio ga je učitelj.

Mladić je ustao i ponizno se naklonio. Izgubio se iza kuće, no znatiželja mu nije dala mira. Brže-bolje sakrio se u obližnji grm i stao kriomice promatrati svog učitelja na djelu. Znao je da će se naljutiti ako ga otkrije. Prihvatio je rizik pod cijenu da ga čak protjera iz slavne škole “Hokuga” na sramotu svojih roditelja.

Učitelj je nepomično zurio u krajolik. Na Shitovo iznenađenje pridigao se i cijelim tijelom okrenuo prema kući. Zgrabio je kist poput katane i postavio ga okomito iznad papira. U tom položaju držao ga je mirno, sve dok na njega nije iscurila kapljica crnog tuša.
Brzinom munje Atsumarano se bacio na posao, razvlačeći mrlju i praveći od nje dinamične obrise krajolika. Shito od učiteljevih leđa nije uspio vidjeti što stvara. Ovaj je poput sumo borca nagrnuo na bijelu površinu, ne skidajući s nje pogled. Široke poteze izbacivao je iz ramena dok je detalje izvodio iz ručnog zgloba. Iz minute u minutu izranjali su prepoznatljivi oblici planinskih masiva, rijeke, drveća, stijena, koji su se nježnim tonovima stapali u jedinstven, eteričan svijet. Sve što je bilo nepotrebno, izostavio je. Shitu se učinilo kao da gleda kakav ritualni ples.

Prije nego što je Atsumarano dovršio crtež, nehotično se poprskao po rukavu kimona. Učitelj je užasnuto ispustio kist i stao gledati učinjenu štetu. Zatim se primirio, zgrabio crtež, zgužvao ga, bacio u rijeku, te nestao u kući.

Prije nego što je papir potonuo, Shito ga je neopazice uspio dohvatiti. Odmotavši ga, zaprepastio se. Iako je voda isprala i zamutila većinu linija, mladić još nikada nije vidio toliko snažan rad. Učitelj je stvorio imaginarni pejzaž koji je nadmašio i samu ljepotu prirode.
Sutradan je Shito ponizno sačekao učitelja kako bi ga priupitao o toj zgodi. No ovaj se nije pojavljivao. Uskoro su se i drugi učenici okupili oko Atsumaranove kuće, bojeći se da mu se nešto nije dogodilo. Shitu je u jednom trenutku prostrujala pomisao da je možda izvršio sepuku, ali to je bilo malo vjerojatno, jer nije bilo nikakvog razloga za to. Čim bi začuli kakvu škripu ili šušanj koji je dopirao iz kuće, znali bi da je živ.
Sedme noći kad je nebom zablistao pun mjesec, učitelj je došetao do Shitove kolibe i probudio ga.

– Znam da si me promatrao, iako sam ti to izričito zabranio! – rekao je suhim glasom.
– Oprostite, učitelju! – bacio se ponizno Shito na pod. Ruke su mu nervozno podrhtavale. – Nemojte me, molim vas, izbaciti iz škole! Nisam vas htio uvrijediti!
– Nisi ti kriv! – reče Atsumarano i primiri ga. – Svjesno sam se upustio u tvoju igru, prekršivši vlastiti kodeks. Nisam slikao da spoznam, nego da zadivim.

– Ne razumijem, učitelju! – zbunio se Shito. – Zašto ste zgužvali toliko lijep crtež?
– On je bio lažan! – tužno će starac. – Moji osjećaji nisu bili iskreni. Zbog toga su me bogovi i kaznili za moj prijestup. Vidiš da nosim novi kimono! – prstom ga pokaže i nastavi: – Onog starog više nisam dostojan. Darovao mi ga je prije mnogo godina veliki učitelj Hagamoto. Bio sam mu najdraži učenik. Nekad je Hagamoto bio častan samuraj, no kad mu je gospodar umro, lutao je zemljom sve dok ovdje nije pronašao mir i zaredio se. Čovjeka poput njega još nisam nikada upoznao. Imao je čast svojim radovima ukrasiti carsku palaču u Kyotu. Sada moram moliti bogove za oprost kako bi ravnoteža ponovo bila uspostavljena! Od sutra nastavljamo s podukom. A sada mirno spavaj!

Pogladio ga je po glavi i nestao. Shito je zaklopio oči. Cijeli razgovor učinio mu se kao san. No čim se pijetao oglasio, odškrinuo je posmična vrata i ušao u učiteljevu sobu. Na podu su ga čekala dva razvučena svitka papira.
Nakon ceremonijalnog pozdrava, Shito je priupitao učitelja:
– Kada ćete mi dopustiti da načinim vlastiti pejzaž?
– Još nisi spreman – upozorio ga je Atsumarano. – Znaš da prvo moraš svladati tehnike slikanja kamenja, drveća, trava, oblaka, voda... kao što su i mnogi prije tebe učili od starih majstora. Ne zaboravi, nestrpljivost je najveća klopka za duh!

– Kako da postanem strpljiv? – zanimalo je Shita.
– Nacrtaj krug! – reče učitelj.
– Krug?! – začudio se mladić
– Da, krug! – ponovio je Atsumarano.
Shito je uzeo kist i napravio jednostavnu kružnu kretnju po papiru, Namrštio se, jer nije bio zadovoljan rezultatom.
– Rekao sam krug, Shito! – podsjetio ga je starac i blago se nasmiješio.
– To je nemoguće – nezadovoljno je ustvrdio.
– Najlakši zadaci su uvijek najteži, a najteži najlakši – mudrovao je učitelj. – Ali nisu nemogući.
Shito ga je upitno pogledao. Nije znao da li ga učitelj iskušava, ili ga samo blago ismijava.
Učitelj je ustao, otišao u susjednu sobu i vratio se s papirom na kojem je bio nacrtan savršen krug.

– Kad dijete uči hodati, koliko puta padne na tlo? – upitao je Shita.
– Mnogo puta – odgovori mladić.
– Isto tako je i sa svim kušnjama u životu – podučavao ga je Atsumarano. – Treba se prvo usuditi, probati, boriti se, sve dok ne ugledaš svoj nasmiješeni odraz u mirnoj rijeci koji ti kaže – učinjeno je. Vidiš, prije ovog kruga nacrtao sam 3137 loših crteža. Prvo sam počeo vježbati štapom po pijesku, zatim sam mahao kistom po zraku sve dok mi ruka nije postala lagana poput vjetra, a um ispražnjen od svakog mog iščekivanja. Svi radovi nastali nakon ovog, služili su mi za usavršavanje. Ne zaboravi, oblik je praznina!
Shito je nakon te poduke vrijedno radio. Pažljivo je slušao učitelja, ne prkoseći mu. Zbog toga je i brzo napredovao. Počeo je izrađivati prve pejzaže.

Učitelj jednog dana primijeti Shitov nemir.
– Zašto si tužan? – upita ga.
– Kako znate da sam tužan? – začudio se mladić, pokušavajući prikriti svoje raspoloženje.
– Jesam star, ali nisam slijep – reče starac. – Što te muči, Shito?
Mladiću je glas stao podrhtavati:
– Jučer sam od roditelja dobio poruku da se moja djevojka Miko udaje za lokalnog bogataša.
Učitelj je šutio kao i njegov učenik. Pogledi su im se gubili u daljini.
– Što je ljubav, prava, istinska ljubav? – prekine neugodnu šutnju Atsumarano i značajno ga pogleda. – Tu leži odgovor na tvoj problem.
Pustio je mladića da u miru razriješi konflikt u svome srcu. Sutradan, mladić se pojavio. Lice mu je bilo bezbrižno.

– Zar si već spoznao! – začudio se učitelj.
– Jesam! – reče Shito. – Prava ljubav znači jednostavno voljeti, bez želja, žudnje i nadanja.
– Točno! Da bi volio, ne moraš posjedovati. Ljubav je iznad ovog pojavnog svijeta. Došao je dan kad su se naši umovi izjednačili – nasmiješio se starac. – Više me nećeš zvati učiteljem!
         Godine su prolazile, a Atsumarano i Shito svakodnevno su izrađivali crteže i dugo u noć o njima prijateljski razgovarali.
– Što misliš, Shito, da li crtežom dominira snaga poteza ruke ili same materije laviranog tuša? – upitao je jednom starac.

– Ovisno kako se uzme! – razmišljao je Shito, zatim uzeo bijeli papir i odnio ga ispred Atsumaranove kuće. Po njegovoj sredini počeo je izlijevati tuš sve dok nije omekšao papir i načinio propusnu rupu kroz koju je tekućina iscurila na šljunkovito tlo. – Snaga materije! – reče Shito i zatim taj papir nagne u stranu tako da se tuš počeo slijevati niz njegovu površinu. – Snaga poteza ruke! – zaključi.
Gledajući ga kako obrće papir po zraku i igra se, starac prokomentira:
– Pogledaj, Shito, upravo si nehotično naslikao prirodan tok kiše!
– Snaga duha! – na kraju ustvrdi Shito, što jako razveseli učitelja.
Atsumarano ga je pozvao na čaj. Nakon što su ga ispili, starac je izvukao nekoliko bresaka i ponudio učenika.

– Cijeli život strpljivo se trudim doseći savršenstvo – glasno je razmišljao učitelj. – No kad bih barem mogao naslikati žubor rijeke, miris bagrema ili okus ove slatke breskve...
– Spoznaja problema uskoro će vam sama ponuditi rješenje – reče Shito. – Umoran sam. Vrijeme je da pođem!

Pozdravio se s učiteljem kod kojeg je svjetiljka gorjela još dugo u noć. Kad ga je mladić ujutro posjetio, ugledao je tijelo beživotnog starca kako leži na prostiraču od rižine slame. Na sebi je nosio onaj stari kimono koji mu je poklonio legendarni učitelj Hagamoto. Lice starca zagonetno se smiješilo. Pored njegova nepomična tijela nalazio se čudan crtež.
Shito nije odmah uspio odgonetnuti o čemu se radi. Zbunjeno ga je prinio licu. Na svoje iznenađenje osjetio je opojni miris breskve.

Odjednom mu se razbistrilo. Bio je to učiteljev najznačajniji rad. U crnoj mrlji otisnute koštice breskve dosegnuo je savršenstvo o kojem je oduvijek sanjao.

Želite prijaviti greške?

Kupnja

Pretplata