Na en-gawi1 japanske kuće sjedio je stari Atsumarano. Vlasi tanke,
duge, sijede kose vijorile su mu na vjetru. Ispred njega nalazio se
bijeli razvučeni svitak papira do kojeg je ležao crtaći pribor. Starac
je u miru promatrao tužnu, jesenju rijeku koja se nalazila pokraj
njegove kuće. Iza nje su se prostirali visoki brežuljci prošarani
zimzelenim i crnogoričnim drvećem koje je na trenutak prekrila jutarnja
magla.
– Učitelju! – reče Shito i uljudno se nakloni u stavu molitve.
Mladić je imao petnaestak godina. Sjeo je pored učitelja i znatiželjno
se zapiljio u daljinu.
– Tiho! – prekori ga Atsumarano prije nego što je ovaj uopće uspio
postaviti pitanje. – Zar ne vidiš da slikam!
– Oprostite mi na bezobzirnosti! – posramio se mladić. – Da sam znao,
ne bih vas ometao u radu.
– Da bi crtež nastao, prvo mu trebaš odrediti obrise – stao je
objašnjavati učitelj ne obazirući se na njega. Zatim je demonstrativno
zamahnuo rukom po zraku kao da drži kist. – Da bi u tome uspio,
potrebna je koncentracija.
– Koliko je potrebno vremena za pravu koncentraciju? – zapitkivao je
Shito.
– Koliko je vremena potrebno vjetru da od hrapave stijene načini sjajni
oblutak? – postavio je učitelj protupitanje i zatim ga stao podučavati:
– Vrijeme nije bitno. Kada dođe inspiracija, doći će i trenutak.
– Mogu li vas gledati kako radite? – zamolio ga je Shito.
– Znaš da to nikome ne dopuštam! – podsjetio ga je učitelj.
Mladić je ustao i ponizno se naklonio. Izgubio se iza kuće, no
znatiželja mu nije dala mira. Brže-bolje sakrio se u obližnji grm i
stao kriomice promatrati svog učitelja na djelu. Znao je da će se
naljutiti ako ga otkrije. Prihvatio je rizik pod cijenu da ga čak
protjera iz slavne škole “Hokuga” na sramotu svojih roditelja.
Učitelj je nepomično zurio u krajolik. Na Shitovo iznenađenje pridigao
se i cijelim tijelom okrenuo prema kući. Zgrabio je kist poput katane i
postavio ga okomito iznad papira. U tom položaju držao ga je mirno, sve
dok na njega nije iscurila kapljica crnog tuša.
Brzinom munje Atsumarano se bacio na posao, razvlačeći mrlju i praveći
od nje dinamične obrise krajolika. Shito od učiteljevih leđa nije uspio
vidjeti što stvara. Ovaj je poput sumo borca nagrnuo na bijelu
površinu, ne skidajući s nje pogled. Široke poteze izbacivao je iz
ramena dok je detalje izvodio iz ručnog zgloba. Iz minute u minutu
izranjali su prepoznatljivi oblici planinskih masiva, rijeke, drveća,
stijena, koji su se nježnim tonovima stapali u jedinstven, eteričan
svijet. Sve što je bilo nepotrebno, izostavio je. Shitu se učinilo kao
da gleda kakav ritualni ples.
Prije nego što je Atsumarano dovršio crtež, nehotično se poprskao po
rukavu kimona. Učitelj je užasnuto ispustio kist i stao gledati
učinjenu štetu. Zatim se primirio, zgrabio crtež, zgužvao ga, bacio u
rijeku, te nestao u kući.
Prije nego što je papir potonuo, Shito ga je neopazice uspio dohvatiti.
Odmotavši ga, zaprepastio se. Iako je voda isprala i zamutila većinu
linija, mladić još nikada nije vidio toliko snažan rad. Učitelj je
stvorio imaginarni pejzaž koji je nadmašio i samu ljepotu prirode.
Sutradan je Shito ponizno sačekao učitelja kako bi ga priupitao o toj
zgodi. No ovaj se nije pojavljivao. Uskoro su se i drugi učenici
okupili oko Atsumaranove kuće, bojeći se da mu se nešto nije dogodilo.
Shitu je u jednom trenutku prostrujala pomisao da je možda izvršio
sepuku, ali to je bilo malo vjerojatno, jer nije bilo nikakvog razloga
za to. Čim bi začuli kakvu škripu ili šušanj koji je dopirao iz kuće,
znali bi da je živ.
Sedme noći kad je nebom zablistao pun mjesec, učitelj je došetao do
Shitove kolibe i probudio ga.
– Znam da si me promatrao, iako sam ti to izričito zabranio! – rekao je
suhim glasom.
– Oprostite, učitelju! – bacio se ponizno Shito na pod. Ruke su mu
nervozno podrhtavale. – Nemojte me, molim vas, izbaciti iz škole! Nisam
vas htio uvrijediti!
– Nisi ti kriv! – reče Atsumarano i primiri ga. – Svjesno sam se
upustio u tvoju igru, prekršivši vlastiti kodeks. Nisam slikao da
spoznam, nego da zadivim.
– Ne razumijem, učitelju! – zbunio se Shito. – Zašto ste zgužvali
toliko lijep crtež?
– On je bio lažan! – tužno će starac. – Moji osjećaji nisu bili
iskreni. Zbog toga su me bogovi i kaznili za moj prijestup. Vidiš da
nosim novi kimono! – prstom ga pokaže i nastavi: – Onog starog više
nisam dostojan. Darovao mi ga je prije mnogo godina veliki učitelj
Hagamoto. Bio sam mu najdraži učenik. Nekad je Hagamoto bio častan
samuraj, no kad mu je gospodar umro, lutao je zemljom sve dok ovdje
nije pronašao mir i zaredio se. Čovjeka poput njega još nisam nikada
upoznao. Imao je čast svojim radovima ukrasiti carsku palaču u Kyotu.
Sada moram moliti bogove za oprost kako bi ravnoteža ponovo bila
uspostavljena! Od sutra nastavljamo s podukom. A sada mirno spavaj!
Pogladio ga je po glavi i nestao. Shito je zaklopio oči. Cijeli
razgovor učinio mu se kao san. No čim se pijetao oglasio, odškrinuo je
posmična vrata i ušao u učiteljevu sobu. Na podu su ga čekala dva
razvučena svitka papira.
Nakon ceremonijalnog pozdrava, Shito je priupitao učitelja:
– Kada ćete mi dopustiti da načinim vlastiti pejzaž?
– Još nisi spreman – upozorio ga je Atsumarano. – Znaš da prvo moraš
svladati tehnike slikanja kamenja, drveća, trava, oblaka, voda... kao
što su i mnogi prije tebe učili od starih majstora. Ne zaboravi,
nestrpljivost je najveća klopka za duh!
– Kako da postanem strpljiv? – zanimalo je Shita.
– Nacrtaj krug! – reče učitelj.
– Krug?! – začudio se mladić
– Da, krug! – ponovio je Atsumarano.
Shito je uzeo kist i napravio jednostavnu kružnu kretnju po papiru,
Namrštio se, jer nije bio zadovoljan rezultatom.
– Rekao sam krug, Shito! – podsjetio ga je starac i blago se
nasmiješio.
– To je nemoguće – nezadovoljno je ustvrdio.
– Najlakši zadaci su uvijek najteži, a najteži najlakši – mudrovao je
učitelj. – Ali nisu nemogući.
Shito ga je upitno pogledao. Nije znao da li ga učitelj iskušava, ili
ga samo blago ismijava.
Učitelj je ustao, otišao u susjednu sobu i vratio se s papirom na kojem
je bio nacrtan savršen krug.
– Kad dijete uči hodati, koliko puta padne na tlo? – upitao je Shita.
– Mnogo puta – odgovori mladić.
– Isto tako je i sa svim kušnjama u životu – podučavao ga je
Atsumarano. – Treba se prvo usuditi, probati, boriti se, sve dok ne
ugledaš svoj nasmiješeni odraz u mirnoj rijeci koji ti kaže – učinjeno
je. Vidiš, prije ovog kruga nacrtao sam 3137 loših crteža. Prvo sam
počeo vježbati štapom po pijesku, zatim sam mahao kistom po zraku sve
dok mi ruka nije postala lagana poput vjetra, a um ispražnjen od svakog
mog iščekivanja. Svi radovi nastali nakon ovog, služili su mi za
usavršavanje. Ne zaboravi, oblik je praznina!
Shito je nakon te poduke vrijedno radio. Pažljivo je slušao učitelja,
ne prkoseći mu. Zbog toga je i brzo napredovao. Počeo je izrađivati
prve pejzaže.
Učitelj jednog dana primijeti Shitov nemir.
– Zašto si tužan? – upita ga.
– Kako znate da sam tužan? – začudio se mladić, pokušavajući prikriti
svoje raspoloženje.
– Jesam star, ali nisam slijep – reče starac. – Što te muči, Shito?
Mladiću je glas stao podrhtavati:
– Jučer sam od roditelja dobio poruku da se moja djevojka Miko udaje za
lokalnog bogataša.
Učitelj je šutio kao i njegov učenik. Pogledi su im se gubili u
daljini.
– Što je ljubav, prava, istinska ljubav? – prekine neugodnu šutnju
Atsumarano i značajno ga pogleda. – Tu leži odgovor na tvoj problem.
Pustio je mladića da u miru razriješi konflikt u svome srcu. Sutradan,
mladić se pojavio. Lice mu je bilo bezbrižno.
– Zar si već spoznao! – začudio se učitelj.
– Jesam! – reče Shito. – Prava ljubav znači jednostavno voljeti, bez
želja, žudnje i nadanja.
– Točno! Da bi volio, ne moraš posjedovati. Ljubav je iznad ovog
pojavnog svijeta. Došao je dan kad su se naši umovi izjednačili –
nasmiješio se starac. – Više me nećeš zvati učiteljem!
Godine su prolazile, a
Atsumarano i Shito svakodnevno su izrađivali crteže i dugo u noć o
njima prijateljski razgovarali.
– Što misliš, Shito, da li crtežom dominira snaga poteza ruke ili same
materije laviranog tuša? – upitao je jednom starac.
– Ovisno kako se uzme! – razmišljao je Shito, zatim uzeo bijeli papir i
odnio ga ispred Atsumaranove kuće. Po njegovoj sredini počeo je
izlijevati tuš sve dok nije omekšao papir i načinio propusnu rupu kroz
koju je tekućina iscurila na šljunkovito tlo. – Snaga materije! – reče
Shito i zatim taj papir nagne u stranu tako da se tuš počeo slijevati
niz njegovu površinu. – Snaga poteza ruke! – zaključi.
Gledajući ga kako obrće papir po zraku i igra se, starac prokomentira:
– Pogledaj, Shito, upravo si nehotično naslikao prirodan tok kiše!
– Snaga duha! – na kraju ustvrdi Shito, što jako razveseli učitelja.
Atsumarano ga je pozvao na čaj. Nakon što su ga ispili, starac je
izvukao nekoliko bresaka i ponudio učenika.
– Cijeli život strpljivo se trudim doseći savršenstvo – glasno je
razmišljao učitelj. – No kad bih barem mogao naslikati žubor rijeke,
miris bagrema ili okus ove slatke breskve...
– Spoznaja problema uskoro će vam sama ponuditi rješenje – reče Shito.
– Umoran sam. Vrijeme je da pođem!
Pozdravio se s učiteljem kod kojeg je svjetiljka gorjela još dugo u
noć. Kad ga je mladić ujutro posjetio, ugledao je tijelo beživotnog
starca kako leži na prostiraču od rižine slame. Na sebi je nosio onaj
stari kimono koji mu je poklonio legendarni učitelj Hagamoto. Lice
starca zagonetno se smiješilo. Pored njegova nepomična tijela nalazio
se čudan crtež.
Shito nije odmah uspio odgonetnuti o čemu se radi. Zbunjeno ga je
prinio licu. Na svoje iznenađenje osjetio je opojni miris breskve.
Odjednom mu se razbistrilo. Bio je to učiteljev najznačajniji rad. U
crnoj mrlji otisnute koštice breskve dosegnuo je savršenstvo o kojem je
oduvijek sanjao.
PRIČA NAGRADNI NATJEČAJ
Svebor Vidmar: Atsumaranov put