Marijan Ocvirek, danas pedesetogodišnjak, osuđen je na godinu i pol
dana zatvora kao dokazani provalnik i pljačkaš. Očekujući ukidanje
presude, u bijegu je proveo dvostruko više vremena: tri godine.
Premda su obiteljski prijatelji i dobar dio susjeda pouzdano znali za
njegovu ilegalnu adresu, otkriven je tek prije mjesec dana. Policija ga
je pronašla pukim slučajem, na cesti; ležao je polumrtav. U bolnici je
Marijanu Ocvireku dijagnosticiran moždani udar od kojega se i danas
oporavlja. Pretpostavlja se da je svoje tajno prebivalište napustio
vapeći za pomoći. Ulovljen je kada je kolabirao.
Za razliku od najpoznatijih lica s Interpolovih tjeralica, Marijan
Ocvirek nije stekao najvažniju pričuvu za gangsterske "crne dane": nije
imao dovoljno novca za sigurno, udobno i trajno skrovište. Bilo da se
skrivaju u Hrvatskoj, bilo u inozemstvu, bjegunci moraju prilično
investirati u preobražaj svoga autentičnog identiteta i životnog stila
koji u tim okolnostima imaju najopasniji izdajnički efekt.
Lica s tjeralica pred nosom policije
Kako svjedoče neki od bjegunaca, najviše se plaća šutnja domicilnih
policajaca, njihovih doušnika i lokalnih gangstera. Jedan od
kriminalaca koji je tijekom suđenja tzv. zločinačkoj organizaciji
nestao u Italiji ponio je sa sobom cjelokupnu ušteđevinu od gotovo
milijun DEM. Potrajala je kraće od godinu dana.
Naprotiv, Marijan Ocvirek nije mogao platiti ni vrhunskog odvjetnika.
Budući da mu je dodijeljen branitelj po službenoj dužnosti, zaradio je
zatvorsku kaznu unatoč mnoštvu nejasnoća i uočljivih faktografskih
kontradikcija koje označavaju njegov sudski slučaj.
Presuda u zastari
Da paradoks bude potpun, sada je kazna stigla do zastare. Ipak, teško
bolesnog Ocvireka iz sesvetske bolnice planiraju preseliti u
remetinečki pritvor. Imat će status ulovljenog osuđenika dok god se
zastara ne konstatira službenim rješenjem ovlaštenog pravosudnog
tijela. A takve pravne formalnosti znaju potrajati...
Na drugoj strani nevladina antikorupcijska organizacija, koja se zove
Partnerstvo za društveni razvoj, vodi javnu kampanju za obnovu
Ocvirekova sudskog procesa, čvrsto vjerujući da je riječ o namještaljci
sesvetske policije čiju pozadinu tek valja istražiti.
"Dosjei X" uživo
Policija je načinila niz propusta u istrazi. Marijan Ocvirek nije
ni provalnik, ni pljačkaš. On je nevin čovjek oglasio je
predsjednik antikorupcijske udruge Munir Poduvnjak predstavljajući
novinarima prošloga petka Ocvirekovu bivšu suprugu Kseniju Krušić i
25-godišnju kćer Kaju.
Marijan Ocvirek bivši je tehničar zagrebačkog kazališta Komedija.
Stanovao je u Soblincu nedaleko od Sesveta. U MUP-ovoj kartoteci nije
registriran kao kriminalac. Nikada nije kažnjavan. No, jedne prosinačke
večeri 1998. godine nakratko je izašao iz svoje kuće. Kasnije se
prisjetio da je u društvu supruge i kćeri upravo završio s gledanjem
serije "Dosjei X". Ogrnuo se starom maskirnom jaknom koju je donio iz
Domovinskog rata i uputio prema nabližoj benzinskoj postaji da kupi
sokove za ženu i kćer koje su ožednjele. Zaustavila ga je policijska
patrola. Legitimiran je, uhićen i smješten u pritvor. Prema optužbi,
muškarac u istovjetnoj maskirnoj jakni neznatno prije toga pokušao je
opljačkati jednokatnicu u obližnjem Popovcu. Uhićenik se, pak,
zaklinjao u svoju nevinost.
Nakon što je u veljači 2002. godine zagrebački Županijski sud potvrdio
prvostupanjsku presudu, Marijan Ocvirek izabrao je bijeg i skrivanje.
Pokazat će se da bi zatvorski život možda bio znatno lakši od tog
dobrovoljnog zatočeništva.
U polumraku Dubrave
Tri godine živio je potpuno sam u naoko praznoj kući na području
Dubrave. Uglavnom je boravio u polumračnoj sobi. Povremeno smo mu
donosili hranu. No, češće je bio gladan nego sit. Drastično je
smršavio, pogoršao mu se vid. Imao je problema sa spavanjem, krvotokom
i tlakom. Često je pobolijevao. Jednom zgodom organiziran je tajni
posjet bolnici, na tuđu zdravstvenu iskaznicu, gdje je morao primiti
injekcije svjedoči Ksenija Krušić koja, priznaje danas, tri
godine njegova bijega više nije mogla podnijeti. Zatražila je i dobila
rastavu od muža ilegalca. No, kako je s bivšim suprugom ostala u dobrim
odnosima, ona nastavlja akciju za njegovu pravosudnu rehabilitaciju.
Mnogo poznatiji bjegunac Zoran Pripuz skrivao se od 1999. do 2002.
Proglašen je pripadnikom tzv. zločinačke organizacije kojoj je
pripisana većina zagrebačkih pljački, prijevara, iznuda i ubojstava
tijekom devedesetih godina.
Da sam bio optužen za prijestupe koje sam činio, išao bih i u
pritvor i na sud. Moj stvarni grijeh bilo je kamatarenje. No, u to doba
isto su činile banke, ugledni poduzetnici, agencije za financijski
inženjering, naplaćujući dvostruko veće kamate od mene. Ali mene su,
uza sve to, optužili još za ubojstva, premda se nikada nisam služio
oružjem i nikoga nisam ubio pripovijeda Pripuz. Za razliku od
Ocvireka, bjegunac Pripuz imao je dovoljno novca da kupi siguran azil u
nekoj udaljenoj zemlji. No, želeći ostati u blizini supruge, djece i
braće, odlučio se za jeftinu i asketsku varijantu: zatočeništvo u
tijesnoj garsonijeri. Dok se tvrdilo da je pobjegao u Njemačku, Zoran
Pripuz skrivao se na zagrebačkoj Savici pred nosom domaće policije i
svog tužitelja Radovana Ortynskog. Stanodavac nikada nije doznao da je
pružio utočište jednom od aktera "zagrebačke mafije" čije se lice
pojavljivalo kao udarna medijska i kriminalistička tema.
Sapunice u brlogu
Stančić je unajmljen na ime Pripuzova prijatelja, profesora, čija
akademska titula, sama po sebi, jamči društveni ugled i društvenu
podobnost.
Prvih godinu dana proveo sam poput zarobljenika u kakvoj samici.
Odgledao sam sve televizijske sapunice, filmove, utakmice, informativne
emisije, ne izlazeći iz svoga brloga. Moj prijatelj donosio mi je
namirnice i novine svaki drugi dan. Tada sam naučio kuhati. Izvještio
sam se u pohanju piletine. Za moje skrovište nisu znali ni svi članovi
moje obitelji. Tek kasnije počeli su me posjećivati žena i djeca. Djeci
smo rekli da nikome ne kažu gdje je tata, a ona su se doista držala
zadane riječi prisjeća se nekadašnji hrvatski bjegunac. Te 2000.
najstarijem Pripuzovu sinu bilo je samo šest godina.
Kada je priča o njegovu njemačkom azilu postala općeprihvaćena istina,
Pripuz se konačno odvažio na nešto dulje izlete izvan svog
osamljeničkog skrovišta. Za prvih proljetnih dana 2002. na savskom
nasipu mogao se vidjeti bradati muškarac u rekreacijskoj vožnji na
starom biciklu. Pokraj njega prošle su stotine ljudi. Premda se
Pripuzova fotografija često pojavljivala u novinama i na televizijskim
ekranima, nitko ga nije prepoznao.
Bradati biciklist
Pokazalo se da su brkovi, brada, šilterica i jeftina trenirka poslužili
kao dovoljna maska na općepoznatoj fizionomiji.
Jednom zgodom gledam neki prilog OTV-a. Govore o Zagrepčanima
koji se rekreiraju na savskom nasipu, pa se nižu kadrovi džogera i
biciklista. I tako ugledam sebe na biciklu. U prvi mah ulovila me
panika. No, ubrzo se pokazalo da u biciklistu nitko nije prepoznao
mene pripovijeda Pripuz.
Sklonište je napustio u rujnu 2002., nakon oslobađajućih presuda u
razvikanom "suđenju desetljeća".
Ostao je mentalno i fizički zdrav. Ali to iskustvo nikada neće
zaboraviti. Zato se danas posvetio legalnim financijskim mešetarenjima,
otkupu dugova i svome pogrebnom poduzeću Palma. Unatoč svome vlasniku,
poznatom zagrebačkom kamataru, kako doznajemo, Palma danas uredno
ispunjava porezne obveze.
Lažne isprave za 'Jockere'
Četvorica "Jockera", postrojbe koja je 1993. godine počinila pokolj u muslimanskom selu Ahmićima, uživala su vrhunsku zaštitu zadarske ispostave tadašnjeg SZUP-a, koristila su se lažnim imenima i dokumentima. Do danas ne bi bili otkriveni da Tihomir Blaškić nije osuđen u Haagu na 45 godina zatvora. Shvativši da je riječ o pogrešno utvrđenom krivcu, jedan Zadranin otkrio je pravi identitet "Jockera" vjerujući da tako pomaže u otkrivanju istine o Ahmićima.