Jedna od najuzbudljivijih i najintrigantnijih sekvenci bogate karijere predivnog čovjeka i vrsnog nogometaša i trenera, pokojnog Rudija Belina, bio je njegov trenerski angažman u Iraku, od rujna 2001. do početka 2002. godine. Što se to dakle Belinu dogodilo u ranu jesen 2001. godine? Naime, gospon Rudo u to je vrijeme bio trener bez angažmana, još od sredine devedesetih kada je kratko vodio zagrebački amaterski klub Peščenicu, današnji HAŠK 1903. Tog rujna 2001. godine reprezentacija Iraka otpustila je izbornika Adnana Hamada i pod hitno je tražila novoga šefa nacionalne momčadi.
Šuškalo se kako su se Iračani tada – čak na državnoj razini – bili za pomoć obratili predsjedniku RH Stjepanu Mesiću. On je pak njihov upit proslijedio svom prijatelju, još jednom pokojnom Dinamovom velikanu Mirku Čarliju Braunu, a on spremno odgovorio: „Imam za njih pravog trenera – Rudija Belina!”.
Malo je nezgodno u cijeloj priči što je u Iraku u to vrijeme na vlasti bio diktator Saddam Hussein, pa smo se u potrazi za činjenicama obratili izravno Stjepanu Mesiću. Bivši predsjednik RH vrlo rado pristao je za Večernji list dati izjavu u Rudiju Belinu.
- Ja imam sada toliko godina da se sjećam mnogih sportaša, nogometaša, pa onda svakako i Rudija Belina. Bio je sjajan igrač. Jednom rečenicom: on je bio arbitar elegancije u nogometu. Sjajno je igrao, i kada je on imao loptu, uvijek se znalo da tu – nema pogreške. On je znao tri-četiri poteza unaprijed; bio je nogometni šahist – kazao nam je Mesić i dodao:
- S velikom boli primio sam vijest da je Rudi Belin umro, jer sam ga poznavao. A drugo: znao sam i da je dugo bio bolestan.
Sjećate li se jeseni 2001. godine, je li točno da su vam se Iračani bili obratili za pomoć oko izbornika svoje nogometne reprezentacije?, pitali smo Mesića.
- Detalja se ne sjećam, ali znam o čemu se radilo. Znam da sam bio umiješan, ali ne znam detalje.
Belinovo ime tada je predložio Mirko Braun?
- Toga se sjećam, jer s Belinom sam bio dobar, ali od svih nogometaša ja sam s Čarlijem bio u najboljim odnosima.
Jeste li možda pratili Belinov rad u Iraku?
- Ne mogu o detaljima govoriti. Smatram da je Rudi Belin bio jedan od najvećih znalaca u hrvatskom nogometu – dodao je diplomatski Stjepan Mesić.
A sada novinska priča iz tog vremena o odlasku Belina u Irak: naime, on se odvio u potpunoj tajnosti, tako da niti članovi njegove obitelji, pa onda niti jedan hrvatski medij o tome nije znao ništa, sve dok inozemne agencije nisu bile objavile vijest o smjeni na klupi iračke reprezentacije. Napisali su tada kako je momčad preuzeo Hrvat – „Rudolf Belean”. Bilo je to popraćeno kao iznenađujući potez vodstva Iračkog nogometnog saveza na čijem je čelu bio Uday Hussein, ozloglašeni sin ozloglašenog diktatora Saddama.
Zanimljivo, Belin je prvu utakmicu na klupi Iraka vodio u Bagdadu, u kvalifikacijama za SP 2002., protiv selekcije Irana, koju je je s klupe vodio njegov nekadašnji šef u Dinamu Miroslav Blažević. Ćiro je u njoj slavio 2:1.
Nakon toga Irak je bio domaćin Saudijskoj Arabiji na neutralnom terenu u glavnom gradu Jordana Ammanu. Osobno sam tada, kao novinar SN, dobio izazovan novinarski zadatak – pronaći Rudolfa Belina, do kojega mjesec dana nitko nije mogao doći.
Putem mobitela bilo je to nemoguće, jer Belin ga nije imao. Stoga sam, ne znajući drugu mogućnost, ako prođe – prođe, potražio telefonski broj najluksuznijeg hotela u Ammanu i izravno pitao recepcionera – je li kod vas smještena iračka nogometna reprezentacija?
- Da, oni su ovdje – razveselio me odgovor s recepcije.
Možete li me spojiti u sobu izbornika Belina?, pitao sam i odmah ponovno dobio potvrdan odgovor.
Telefon u sobi zazvonio je dva-tri puta, kada se s druge strane žice, kroz krčanje u slušalici, javio dobro poznati glas:
- Dobar dan, ovdje Rudo Belin!
Nekoliko dana kasnije našli smo se i oči u oči u Ammanu. Šetajući luksuznim resortom, razgovarali smo po cijele dane i pili finu arapsku kavu – Belin je bio sretan što je neočekivano dobio gosta iz Zagreba. U to je vrijeme puno je pušio. Uz Belina je tada bio i prevoditelj na arapski, brkati Iračanin koji je studirao u Beogradu, Kerim Salam. Rudo ga je zvao Keri.
Rudi Belin djelovao je na Bliskom istoku kao preporođen čovjek. Pričao mi je o toplini iračkog naroda, o blagoj klimi, o hrani, običajima, o njihovom nogometnom znanju i interesu i respektu kojega su iskazivali prema učitelju iz Zagreba.
- Jedino mi je malo čudno što se svakoga dana nekoliko puta mole. A niš', ja odslušam njihovu molitvu, izmolim svoju i idemo dalje – pričao mi je Belin.
A koja je vaša molitva gospon Rudo?, pitao sam ga.
- Moja glasi ovako: Čarli, j..o ti pas mater – kamo si me poslao! – smijao se te jeseni 2001. Belin spominjući svoga dragog prijatelja iz Zagreba.
Rudo Belin omogućio mi je 5. listopada 2001. godine da budem u s reprezentativcima Iraka u autobusu koji ih je vozio na stadion u Ammanu, na utakmicu sa Saudijcima. Za utakmicu je vladao golemi interes, osobito lokalnih Palestinaca koji su bili skloni Saudijcima. Oko stadiona vladao je potpuni kaos, u kojemu se naš autobus u nekoj od uličica Ammana iznenada našao okružen masom ljudi koja je, vidjevši iračku zastavicu, počela mahnito urlati i lupati dlanovima i šakama po prozorima. Autobus se ljuljao, svi u njemu, uključujući i izbornika Belina, bili smo prestravljeni nekoliko minuta dok se nismo probili na glavnu ulicu i dospjeli do ulaznih vrata stadiona. Potreseni Iračani tu su utakmicu izgubili 1:2.
U sljedećem nastupu Belin na klupi Iračana i Ćiro Blažević s Iranom susreli se još jednom, ovoga puta u Teheranu. Čuveni Ali Karimi postigao je pobjednički pogodak za Iran u 70. minuti. Belinova iračka avantura bila je okončana u siječnju 2002. godine. Ukupno je Iračane vodio u šest utakmica: imao je jednu pobjedu, dva remija i tri poraza. Nikada više nakon toga nije sjeo na trenersku klupu.
Otvori KEKS Pay
