Baš kao što u Americi znaju gdje su bili 22. studenog 1963., tako i stariji Šibenčani znaju gdje su bili 9. travnja 1983. Na trećoj utakmici finala prvenstva Jugoslavije protiv Bosne u dvorani je bilo skoro 4000 ljudi, što je gotovo dvostruko više od kapaciteta dvorane.
io je to veliki uspjeh momčadi koja je u prvu ligu ušla samo četiri godine prije, no taj uspjeh nije došao preko noći. Tadašnje vodstvo kluba od samog osnivanja vodilo je dugoročnu politiku. Osim prvog predsjednika kluba, jedan od najzaslužnijih bio je Joško Šupe, tajnik i prvi operativac kluba, koji je tu funkciju na Baldekinu obavljao dugi niz godina. Šupe se slavnih dana prisjetio u razgovoru za tjednik MAX
– Malo ljudi zna da je klub osnovan pod imenom KK Šibenik 1973. godine. Klub se prvo zvao KK Partizan, a onda smo se dogovorili da bi trebalo promijeniti ime. No glavni sponzor bio je Šibenka, pa se tako i pjevalo, i mnogi su mislili da se klub tako zove – otkrio nam je Šupe.
Do 1976. u klubu su treneri bili lokalni ljudi, ali dolaskom na čelo kluba Ivana Medića pokušalo se napraviti nešto više. Šupe je radio u TLM-u, pa je nagovorio dobavljače da postanu sponzori. Napravili su dobru financijsku konstrukciju i prvi im je potez bio dovesti trenera.
– Nazvao sam HKS i pitao ih prijedlog. Predložili su nam Nikolu Kesslera, koji je odmah pristao doći u Šibenik. Zacrtali smo odmah da u roku od tri godine moramo ući u prvu ligu, a za to nam je trebala pomoć igrača sa strane. Doveli smo Babića, Šuljka i Petanija iz Zadra. Petani je odmah dobio i posao u TLM-u. Trebao nam je i još jedan centar, pa sam otišao u Zagreb po Marelju. Rekao je da ne traži ništa osim zaposlenja za suprugu i sebe. Sve se posložilo i 1979. smo ušli u Prvu ligu, nakon što smo u odlučujućoj utakmici dobili Libelu iz Celja s 36 razlike – kaže nam Šupe.
Nakon te odlučujuće utakmice stvorila se euforija, no onda se postavio novi cilj – napadanje titule prvaka države.
– Medić je bio pravi vizionar, izuzetno pošten i udario je temelje Šibenke. Došao je na ideju da probamo dovesti najbolje igrače. Poslao je pisma Krešimiru Ćosiću i Zoranu Slavniću. Ćosić je tada igrao u Bologni i odmah nas odbio, a Slavnić je pristao na razgovor nakon mjesec dana – kaže Šupe.
Legendarni Moka tada je igrao u Juventudu, no imao je problema s koljenom. Šibenčani su htjeli slavnog igrača, no nisu znali u kakvom je stanju njegova ozljeda. I tada su pribjegli lukavstvu.
– Sjedili smo na kavi i ja sam svakih nekoliko minuta, kao u šali, lupao Moku po koljenu. U jednom trenutku on se ustane i kaže: “Je li bre, što me pipaš, pa nisam ja peder.” Rekao sam mu: “Čuo sam da ne igraš dva mjeseca, ako nas misliš prevariti, neće te spasiti ni Pravoslavna crkva.” On se nasmijao, zagrlio me i rekao mi da je s koljenom sve u redu. Tada nam je rekao cifru. Sreća što smo sjedili, jer bismo sva trojica popadali na pod. Nismo imali taj novac, ali mu je Medić svejedno rekao da pristanemo. Imali smo rok od 14 dana da taj novac donesemo u Beograd – prisjetio se Šupe. Novac im je u posljednji tren posudio Ante Šupuk, poznati šibenski ugostitelj, a kasnije i gradonačelnik Krešimirova grada. No, zanimljivo je da su prijevarom dobili i Slavnićevu ispisnicu iz Crvene zvezde.
– Ispisnicu smo na prijevaru uzeli pokojni Zoran Relja i ja. Kad smo u došli po nju, Zvezdin tajnik rekao nam je da je sve napisano, no kako je odlazak u posljednji trenutak stopirao predsjednik Nebojša Popović. Pokazao mi je ispisnicu, i spremio je u ladicu. No, kad je na trenutak izašao iz ureda, uzeo sam tu ispisnicu, Relja na brzinu otrčao u košarkaški savez i pečatirao je – kaže Šupe.
Zna se što je poslije uslijedilo. Moka je ostao dvije godine u Šibeniku i udario temelje kasnijoj šampionskoj ekipi. Prvi je u vatru gurnuo 15-godišnjeg Dražena Petrovića, koji je bio najveći radnik.
– Dražen bi dolazio u dvoranu ujutro u 6, odradio sat vremena treninga, trčao u školu u 8, i opet se vraćao u dvoranu nakon trećeg sata, kako bi trenirao s ekipom. Brzo bi se istuširao i vraćao na peti i šesti sat u šibensku Ekonomsku školu – prisjeća se Šupe.
Draženov talent, ali i plansko slaganje ekipe doveli su do borbe za titulu u sezoni 1982./83.
– Tri ključna čovjeka koja su udarila temelje Šibenke bili su Ivan Medić, Vlado Čović i Tomislav Zorić. Te sezone sve dvorane u kojima smo igrali bile bi rasprodane. Na utakmici protiv Cibone u Domu sportova gledalo nas je rekordnih deset tisuća ljudi. Zanimljivo je da je Cibona jedini klub koji Šibenka nikad nije pobijedila na gostujućem terenu – kaže Šupe.
No, svi su znali da na Baldekinu bodova nema. Dvorana je bila rasprodana tijekom cijele sezone u pretplati, a Šupe se sjetio kako doći do dodatnih mjesta.
– Cijela tribina kapaciteta 980 mjesta bila je prodana u pretplati. Sa strane su bile dvije teleskopske tribine koje su primale svaka 400 ljudi. Onda smo počeli dodavati stolce i klupe, pa dodatne tribine u kutovima. Tako je optimalno moglo stati 2200-2300 ljudi, međutim na utakmicama ih je znalo biti više od 3000. Što sam radio? Radili smo dodatne karte koje nismo prodavali, jer za njih nije bilo mjesta. Ljudi su sjedili na stepenicama, stajali sa strane, iza zapisničkog stola, pa smo uveli još 2-3 reda. Po mojoj procjeni, u finalu protiv Bosne bilo je 4000 ljudi. Nikad se nije dogodio nijedan incident, a dvoranu su čuvala samo tri policajca i nekoliko redara. Da smo tada imali dvoranu kapaciteta 6000 ljudi, i ona bi bila mala. Pa kad smo slavili titulu ispred Vijećnice, bilo je deset tisuća ljudi – s ponosom će Šupe.
Dobro su poznate slike s tog finala. Tadašnji predsjednik KSJ Vasil Tupurkovski dijelio je medalje košarkašima Šibenke i govorio im kako se “trud isplatio”, te kako su “zasluženi prvaci Jugoslavije”.
Titula se slavila u poznatom šibenskom restoranu “Uzorita” i tu se i doznala vijest da će se Bosna žaliti.
– Rukovodstvo Bosne stalo je u restoran “Javor” na večeru, a njihov vlasnik bio je veliki prijatelj s vlasnikom “Uzorite” Šimom Šupom. On mu je javio kako Sarajlije kuju plan za poništavanjem utakmice. Tupurkovski nam je tada rekao da od toga nema ništa, jer je i delegat napisao kako je sve bilo regularno. Utakmica se nije prekinula niti jednom. Je li bio prekršaj ili ne, nema veze s regularnosti. No sutra je stigla vijest da su poništili utakmicu. Predsjedništvo KSJ sastalo se telefonski i poništilo utakmicu. Jasno je da je to bila oružana pljačka politike, jer im je bilo u interesu da olimpijski grad ima prvaka države. Rekli su nam kako su uvjeti bili neregularni, i da će se zbog toga igrati u Novom Sadu. Ako su uvjeti bili neregularni, zašto se nije moglo igrati u Šibeniku, ali bez prisustva publike. Budimo realni, Bosna je tada imala kvalitetniju momčad, no mi smo imali dišpet, i atmosferu. Uostalom, to poništenje bio je presedan u povijesti sporta – kaže Šupe.
Tvrdoglavi Šibenčani nikad nisu vratili medalje koje su dobili za titulu prvaka države. Htjeli su zadržati i veliki pehar “Politike” koji je bio u prijelaznom vlasništvu, no morali su ga vratiti. Prije toga su u njega kod poznatog šibenskog filigrana Bataljakua ugravirali duboko u pehar – Šibenka – prvak Yu 1982./1983. Taj natpis nije se mogao skinuti i ostao je do kraja, sve dok ga u trajno vlasništvo nisu dobili splitski Žuti.
– Nadali smo se da bi Dražen mogao ostati u Šibeniku. Otišao je u vojsku i čekali smo ga da nam se vrati. Dobio je stan na Vidicima, radio mu se kafić u centru. Međutim, on je pristupio Ciboni. Pokušali smo to osporiti, no otišao je nakon što su za njegov odlazak glasali u Predsjedništvu saveza. Šteta, jer smo htjeli napraviti još veći iskorak. Šibenka je tada igrala dva finala Kupa Radivoja Koraća, protiv francuskog Limogesa. Htjeli smo složiti super ekipu, i već smo otišli u Prijepolje po Vladu Divca. Divac je potpisao pristupnicu i rekao da sigurno dolazi, ako ostane Dražen. Isto nam je rekao i naš Drnišanin Stojko Vranković. No, Dražen je otišao u Cibonu, Divac u Partizan, a Stojko u Zadar. Zamislite gdje bi nam bio kraj da smo imali Dražena, Stojka i Divca – završio je Šupe.
Ova epizoda sa Slvanićem je živa istina jer sam je već čuo od jednog od nazočnih na sastanku. A što reći o Draženu ??? Sa 18 i pol godina u najvažnijoj utakmici protiv moćne Bosne ubaciti preko 40 koševa i uz to dva slobodna na isteku vremena !? Jedan i neponovljiv !