Naslovnica Sport Borilački sport

U SAD-u su bili zabranjeni mečevi između bijelaca i crnaca pa je Jimmy došao u Europu

Kada ne bi trenirao učenike, družio se s drugim boksačima i trenerima u gradskim kavanama, restoranima i gostionicama
14. srpnja 2017. u 12:43 0 komentara 910 prikaza
Jimmy Lyggett
Foto: Pixsell/Presnimke Hrvatskog športskog muzeja
Pogledajte galeriju 1/4

Najčešće je na sebi imao baloner od bijele svile, a na glavi francusku kapicu. Poneki stariji Zagrepčani možda će se sjetiti tog crnoputog krupnijeg gospodina koji je bezbrižno hodao zagrebačkim ulicama, uvijek nasmijan i dobre volje.

Stipe Miočić SARKASTIČNO Boksački prvak brutalno spustio Miočiću koji ga je izazvao na meč!

U vrućim ljetnim danima moglo ga se gotovo svakodnevno vidjeti kako na terasi hotela Esplanade ili u kultnoj kavani Corso u koju su između ostalih voljeli zalaziti i Miroslav Krleža i Ranko Marinković pije crnu kavu i čita strane novine.

Iako to njegova gospodska vanjština na prvu nije odavala, američki crnac Jimmy Lyggett bio je prošlog stoljeća u vremenu između dva velika svjetska rata jedan od najcjenjenijih boksača, a kasnije i boksačkih trenera u Europi i svijetu, a njegovo ime je najprije u Hrvatskoj, a potom i u NDH dosegnulo mitski status.

Prvak s 19 godina

Samo o njegovu životnom putu koji ga je od siromaška iz crnačke četvrti u Philadelphiji doveo do najsjajnijih svjetskih prijestolnica poput Berlina, Beča i Pariza moglo bi se snimiti nekoliko filmova. Dodamo li tome i činjenicu da je na kraju završio kao alfa i omega boksa, odnosno šakanja, kako se tada zvao taj sport, u ni više ni manje nego Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, poznatoj po rasnim zakonima i općenito ne baš tolerantnom pristupu prema pripadnicima drugih nacija i rasa, njegova priča doista bi se mogla svrstati u rubriku vjerovali ili ne.

Jimmy Lyggett rođen je 1897. godine u Philadelphiji, a njegova obitelj jedva je spajala kraj s krajem, pa si tako nije mogla priuštiti ni da djecu šalje u školu. Umjesto toga i Jimmy i njegov brat od malih su nogu radili fizičke poslove, kao i tisuće njihovih vršnjaka iz siromašnih predgrađa toga grada. Potkraj 19. stoljeća dvojica zaljubljenika u boksanje, obojica britanski imigranti u SAD-u, u Philadelphiji su otvorili prve škole boksanja, a bilo je to vrijeme kada se u tom sportu još nisu koristile ni rukavice, pa su natjecatelji često zadobivali i teške ozljede zbog kojih su kasnije i umirali.

Početkom 20. stoljeća boks je u Philadelphiji postao posebno popularan među europskim i afričkim imigrantima, čiji je broj strelovito rastao, baš kao i broj malih dvorana u kojima su tisuće zaljubljenika u tu aktivnost rekreativno trenirale. Upravo u jednoj od takvih trošnih dvorana svoj put je kao tinejdžer započeo i Jimmy Lyggett. Sa sedamnaest je navukao prve boksačke rukavice, a što zbog nevjerojatnog talenta, što zbog danonoćnog treniranja, već s devetnaest godina postaje profesionalni prvak crnačke rase u SAD-u.

– Na treninzima je bio izrazito uporan i marljiv. Kada je prvi put stavio rukavice i odradio trening rekao je: “Ovo je život koji želim, ovo je moj put”. Shvatio sam da uz fizičke posjeduje i jednako bitne psihičke kvalitete potrebne u toj sportskoj grani – opisao ga je jedan od njegovih prvih trenera. Vrata su se Jimmyju Lyggettu otvorila nakon što je 1915. na bodove pobijedio Jacka Blackburna, poznatog profesionalca koji je kasnije bio trener Crnom Bombarderu, Joeu Louisu, po mišljenju mnogih najboljem teškašu svih vremena, koji je naslov svjetskog prvaka u svojoj kategoriji držao neprekidno punih dvanaest godina.

Sylvester Stallone Spektakl Stallone otkrio za koga će navijati u meču stoljeća: On je pravi Rocky!

Nekoliko mjeseci nakon što je Jimmy pobijedio Blackburna, dobio je priliku natjecati se za naslov svjetskog prvaka crnačkog boksačkog saveza. U finalu je rukavice ukrstio s pet godina mlađim Eddiejem Palmerom, a u devetnaestoj rundi meča direktom je nokautirao Palmera. Bila je to pobjeda nakon koje se u njemu prelomilo – odlučio je otići u Europu.

Razlog je u biti bio jednostavan. Naime, u to vrijeme u SAD-u su bili zabranjeni mečevi između bijelaca i crnaca, tako da Jimmy nikada ne bi mogao saznati je li doista najbolji. Ogorčen rasnom diskriminacijom, ali i zabrinut zbog sve veće ekonomske krize u SAD-u, u nekoliko kovčega spakirao je sve svoje stvari i brodom otputovao u Europu, u kojoj nije bilo rasne segregacije u boksu.

Ambiciozan kakav je bio, nije mu dugo trebalo da se snađe na Starom kontinentu i postane vrlo tražen i popularan boksač. Nastupao je u gotovo svim europskim ringovima, od Pariza do Bukurešta, a nije zaobišao ni Zagreb gdje se borio protiv američkog Hrvata povratnika Jure Modrića. Borba je završena neodlučeno, što je bio veliki uspjeh hrvatskog boksača. Lyggettova popularnost u Europi je bila tolika da je možemo usporediti s popularnošću Muhammada Alija ili Mikea Tysona. Potkraj boksačke karijere Lyggett se nastanio u Njemačkoj, a prije toga živio je u nekoliko europskih metropola. Vrhunac karijere bile su mu dvije borbe protiv europskog i svjetskog prvaka Maxa Schmellinga. U prvoj borbi je Lyggett diskvalificiran u drugoj rundi, a druga borba završena je neodlučeno. Nakon te borbe, na poziv Schmellingova menadžera, Lyggett je postao njegov trener i sparing-partner, čime si je osigurao egzistenciju te se posvetio učiteljsko-trenerskom radu.

Na svojim putovanjima Europom Lyggett je u Beču upoznao Hrvaticu Rozu, kojom se ubrzo i oženio, a upravo na njezin nagovor početkom tridesetih godina preselili su se u Zagreb. Tu Lyggett osniva privatnu boksačku školu, a do svoje prve veće dvorane dolazi preko oca jednog od svojih učenika koji je uvidjevši Lyggettov izniman talent u dvoranu preuredio neko skladište u Preradovićevoj ulici.

“Ako želimo opisati Jimmyja, onda prije svega treba naglasiti da je bio čovjek, a zatim izvrstan demonstrator boksačkih vještina. S obzirom na to da je tek natucao hrvatski jezik, pa je uglavnom govorio simpatičnom kombinacijom engleskog i njemačkog s pokojom riječi hrvatskog, njegovi učenici su, kako bi nadoknadili nedostatak verbalnog razumijevanja, očima gutali njegove pokrete i bezbroj ih puta ponavljali. Upravo takvim metodama demonstracije isticala se ta njegova sposobnost prenošenja znanja na mlade. Njegovo držanje i ponašanje uvijek je bilo šampionsko”, riječi su kojima je u jednom od svojih tekstova Lyggetta opisao njegov učenik i boksač Milan Maglica.

Odaziv mladeži bio je fantastičan, svi su željeli učiti od Lyggetta, a on im je to znanje prenosio a da nikada ni na koga nije povisio ton. Velika podrška u tome bila mu je supruga Roza koja je s njim u dvorani provodila većinu vremena, a kada ne bi trenirao učenike, u slobodno vrijeme družio se s drugim boksačima i trenerima u gradskim kavanama, restoranima i gostionicama.

Pobjeđivali Talijane, Nijemce...

U gradu je bio na glasu kao čovjek koji je podigao kvalitetu hrvatskog boksa za tri stupnja, što je dovelo do toga da mu je nakon osnivanja NDH državni povjerenik za sport Miško Zebić ponudio mjesto trenera državne šakačke reprezentacije. Lyggett je prihvatio, a treba istaknuti da je momčad pripremao za Olimpijske igre, koje zbog rata nikada nisu održane, ali rezultati njegova rada bili su vidljivi u Europi jer su naši šakači pobjeđivali šakače iz Italije, Njemačke, Slovačke, Rumunjske...

Lygget je bio vedre naravi, no jako je strahovao od rata i bombardiranja, zbog čega je, kako navodi Milan Maglica, “njegova crna koža u tim kritičnim trenucima vidljivo posivjela”. Iako nikada nije javno rekao da nije pobornik komunizma, potkraj rata, 1945. godine, odlučio se, na bratov poziv, vratiti u Ameriku. Na put je krenuo sa suprugom, pa su iz Zagreba u Genovu stigli zrakoplovom humanitarne organizacije UNRA, odakle su trebali brodom krenuti u SAD. Mjesecima su čekali ukrcaj na brod, a u tom razdoblju Roza je umrla, a Lyggett ju je u Genovi i sahranio. Bez želje da se više bavi boksom ili bilo kakvom vrstom javnog života, prema pisanju američkog časopisa Ring, preminuo je 1955. godine ondje odakle je i krenuo u svoju životnu avanturu.     

Slaven Rimac Slaven Rimac Ego sam zadovoljio kao igrač pa sada mogu biti i pomoćni trener Mario Cvitanović Dinamov trener Novi šef stručnog stožera plavih je trofejni igrač i trenerski fanatik Hrvoje Sep Boks Hrvoje Sep ide u Montreal sparirati s Beterbijevim
zima
Očekujte neočekivano
Pripremite se za zimsku vožnju - na ovo morate paziti

A1 izdvaja za Vas

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.