Kada su zimski sportovi u pitanju, mnogima je onda jedan od najljepših i najelegantnijih – klizanje. Ovih dana natjecanja klizača, klizačica i klizačkih parova u umijeću plesa na ledu imamo prilike pratiti i u prijenosima te snimkama sa Zimskih olimpijskih igara u Južnoj Koreji. A kada je o gledanju klizanja riječ, onda je jedna od prvih asocijacija koja nam se javlja – naša legendarna i dugogodišnja televizijska sportska urednica, novinarka i nenadmašna komentatorica klizanja Milka Babović. Njezini nekadašnji komentari i opisi izgleda klizača i klizačica i danas ostaju u sjećanju kao nešto drago, nostalgično, neprocjenjivo. Ako ste tada bili dijete očarano klizanjem i gledali ste jedno vrijeme u crno-bijeli ekran, a činilo vam se da je sve ono što se u tom trenutku događa na ledu u svim mogućim bojama, onda ste tu očaranost i te boje mogli zahvaliti i – Milki. Sve je to bio divan povod za razgovor upravo s njom.
Kako ovih dana traju Zimske olimpijske igre, jeste li i danju i noću pred televizorom prateći prijenose iz Pyeongchanga?
Ne, nisam. U Dnevniku pogledam i poslušam vijesti, pa i one sportske. Redovito čitam i Večernji te Jutarnji list. S obzirom na godine – ušla sam u 90. i, eto, u njoj preživjela već tri i pol mjeseca – noću se pokušavam odmoriti. Uspavam se čitanjem. A kako živim sama, onda i sve poslove u kući, kao i izvan nje, obavljam sama.
No, što biste s ovih Olimpijskih igara ipak mogli izdvojiti kao pozitivno, a što kao negativno?
Prerano je za temeljitu procjenu i ocjenu. Ali o prvim dojmovima ima se ipak ponešto reći. Recimo, pretpostavljam da su mnogi sportaši, zavedeni toplim, sunčanim danima početka kalendarske zime, na Zimske olimpijske igre ponijeli opremu za proljeće.
Da, moglo bi se tako reći jer, iako su ovo Zimske olimpijske igre, sportaši su proteklih dana često izjavljivali, a neki se i opravdavali za loše rezultate, da je bilo jako hladno, da je vjetar bio prejak... Jeste li i vi imali dojam kao da se neki čude što je usred zime – zima?
A zašto ne pretpostaviti da je to omaška – pogreška bi zazvučalo kao osuda – ili neiskustvo onih koji sudjeluju na početku priprema kada se raspravlja o odjeći i obući, o izboru ne samo izgleda nego i materijala, udobnosti... Kada se odlučuje o takvim stvarima, onda se to čini na temelju naučenih, ali i provjerenih podataka o podneblju toga dijela Južne Koreje, prosječnim temperaturama, vjetrovima, snijegu... Prisjećam se, primjerice, Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu 1984. kada je jedne noći tijekom Igara iznenada napadalo toliko snijega da su skijašima alpincima morali zaustaviti program. No, organizatori su, dobro poznavajući ćudi Jahorine i Romanije u to zimsko doba, to predvidjeli pa su odmah angažirane posebno određene pomoćne jedinice vojske koje su u hipu posegnule za pripremljenim pomagalima. Vojnici su, uz pomoć građana, odgrtali snijeg cijelu noć tako da je natjecateljski skijaški program mogao biti nastavljen. A i taj se kijamet postupno smirio. Ništa to nije bilo čudno jer je ondje zimi vjekovima bilo tako.
Kada su u pitanju ovakvi veliki sportski događaji na kojima se istovremeno odvija mnogo sportskih natjecanja, pratite li onda prijenose svih sportova ili u vas posebno ganuće ipak izazivaju prijenosi klizanja?
Ne, ne pratim sve sportove, a nisam posebno vezana baš ni za klizanje. Znam mu vrijednost, ali ples na ledu prije mi je bio “miljenik”. Pazilo se na prirodno kretanje, stapanje pokreta i glazbe. Posebno kada je bilo u pitanju klizanje parova. To je moj osobni doživljaj, ali kada radite, kada ste komentator, tada ne ugađate sebi, nego svojim znanjem pokušavate što bolje posredovati i ono zbivanje koje komentirate približiti gledateljima.
No, ovih se dana o klizanju najviše pisalo vezano uz američku klizačicu južnokorejskog porijekla koja je imala problema s haljinicom koju je morala pridržavati te o kanadskom klizačkom paru koji je u svoj nastup unio previše strasti. Ljuti li vas što se i u sportu sve počelo svoditi na senzaciju i provokaciju?
Da, pisalo se, ali ne o vrijednosti, stilu, doživljaju klizanja i te klizačice i tog klizačkog para, nego o skandalima.
Bili ste jedna od osnivačica i dugogodišnja urednica sportske redakcije ondašnje Televizije Zagreb. I dok sad sportske prijenose možemo gledati tijekom svih 24 sata, neovisno na kojem se kraju svijeta neki sportski događaj odvija i kolika je vremenska razlika, u vaše vrijeme to nije bilo moguće. Kako ste se tada snalazili? I jeste li ikada u svojoj novinarskoj karijeri morali komentirati neki sport o kojem skoro ništa niste znali niti vas je taj zanimao, ali je to urednik od vas tražio, te kako je to prošlo?
Baš sam zadovoljna da nešto mogu reći na ovo pitanje jer sam o istim stvarima baš i ja razmišljala ovih dana. Naime, negdje sam ovih dana, u nekim novinama, pročitala da se ovakav slučaj, čak osam sati vremenske razlike, nikada do sada nije dogodio. A to jednostavno nije točno. Jer, 1964. kada su Olimpijske igre bile u Tokiju, vremenska je razlika također bila osam sati. Ipak, za razliku od današnjeg vremena, tada nije bilo moguće da se sportska događanja iz Tokija izravno prenose jer nije bilo komunikacijskog satelita u atmosferi. Tada su Televizija Zagreb i Televizija Ljubljana organizirale jedan zajednički sportsko-novinarski odjel, koji je bio smješten u Ljubljani, a urednički ga je vodio Hrvoje Macanović, dok sam mu ja bila zamjenica. I bilo je zamišljeno da će nam kao veza poslužiti Mladen Delić i njegovi radijski izvještaji. Ali slika je bila problem. Onda je postignut dogovor da nam Japanci snime sve olimpijske događaje toga dana, pošalju nam potom sve to avionom u London, gdje se to naknadno sređivalo te zatim distribuiralo dalje mrežom svim članicama Eurovizije. Nama je taj materijal stizao rano, u zoru, i mi smo ujutro već oko šest sati pregledavali pristigle materijale. Zbilo se te iste godine i nešto zanimljivo što može poslužiti kao odgovor na drugi dio vašeg pitanja. Naime, 14. listopada srušen je Nikita Hruščov pa su sve veze s istoka prema Europi bile zauzete zbog te političke situacije u Rusiji, a toga je dana bilo i finale dresurnog jahanja pa mi je Hrvoje Macanović već u osam sati ujutro rekao: “Milka, za večernji program imaš prirediti pedeset minuta jahačke dresure.” Zbunjeno sam ga pogledala i rekla mu: “Hrvoje, ali ja gotovo ništa ne znam o dresuri”, da bi mi on uzvratio: “Sad je osam sati ujutro, a do večernjeg programa u 20 sati, ostalo je još 12 sati. Imaš dosta vremena i nauči.” To je bio taj njegov način. No, da kako bi me ipak osokolio i opustio brzo je dometnuo: “Ja nešto znam o tome, ti nešto znaš, a u zemlji ionako jako malo ljudi išta zna o konjičkoj dresuri pa ćemo se valjda nekako izvući.” I što sam mogla? Odmah sam otišla u nekoliko biblioteka, pokupila sve što sam mogla naći o dresuri, čitala i bilježila važne stvari, posebno terminologiju koju nisam znala, i u 20 sati onih pedeset minuta programa bilo je napravljeno. Danas mogu reći da je taj moj prilog bio pravi podvig.
Ako mogu tako reći, odvažna ste osoba. Neki dan ste mi rekli: “Znam dosta ugristi, ali od toga nitko dosad nije iskrvario.” Eto, i Slavko Cvitković u jednom intervjuu reče: “Milka je bila prava šefica. Bila je vražja, vrlo oštra. Bila je strah i trepet, znalo se dogoditi da lete i pisaće mašine. Tražila je rad i red. Bila je to, u ono doba, Milkina strahovlada. No, bila je i silno pedantna.” Jeste li zaista, i zašto, trenirali strogoću na poslu?
Neeee... I Božo Sušec je jednom rekao da sam bacala Remington pisaću mašinu, a mi u redakciji nikada nismo imali takvu Remington mašinu. Nisam bila ni strah ni trepet, ali nisam bila sklona jeftinim kompromisima. Istina je ipak da sam u sportskoj redakciji uvela red pa i na način da je onaj tko bi opsovao u škrabicu koja je stajala blizu mog stola morao ubaciti po dva dinara. Uvijek sam govorila: “U redakciji se ne psuje.” Nisam tolerirala ni kašnjenje. Znate, kada bi mladi ljudi postali novinari, znalo bi to njima udariti u glavu pa su imali dojam da sve mogu raditi, a onda je to njihovo mladenačko ponašanje trebalo malo korigirati i krotiti.
Čekajte, čekajte, a što je bilo s tom vašom škrabicom i novcem od psovki?
E, to je zgodno. Jednom se naša škrabica dosta brzo napunila pa kada sam se tome začudila, Slavko Cvitković je odmah uzvratio: “Pa kako ne bi bila puna kada sam ja ovaj mjesec ispsovao pola plaće.” Na to sam se ja nadovezala kazavši da sad idemo tu punu škrabicu isprazniti tako što svi idemo na večeru. Svatko je mogao popiti kriglu piva i pojesti dva ražnjića. Moram priznati da je ta škrabica imala efekta jer se psovanje smanjilo i škrabica se počela sporije puniti. Shvativši što još znači sporije punjenje škrabice, svima sam rekla: “Iako se škrabica sporije puni, naša ćemo mjesečna druženja na večeri nastaviti.” I onda sam dobila pljesak.
Često znate isticati da ste učenica Hrvoja Macanovića, a za koga biste vi s ponosom mogli reći da je bio vaš “đak”?
Ja sam za sobom ostavila sedam ili osam kalfa. Imala sam u sebi jedan urođeni nagon prema učenju mlađih i pomaganju im, a i u tome mi je uzor bio Hrvoje Macanović koji je bio erudit, što mnogi tada baš i nisu shvaćali. I Mladen Delić je bio izuzetno bistar i vrijedan te apsolutno nesebičan. Delić je svoju arhivu svakome ustupao za pomoć, ali samo u redakciji. Nije dao da se njegova arhiva odnosi doma. Svatko ju je mogao pregledavati i bilježiti što god mu treba, ali samo u redakciji. A ja sam posebno ponosna na, mogla bih to tako reći, svog đaka Borisa Mutića koji je imao jednu osobinu na kojoj sam mu bila zavidna, a riječ je o tome da je Mutić s najmanje odabranih pravih riječi mogao najkraće moguće sve objasniti. On nije previše mistificirao, već bi sve znao sažeti na ono najbitnije. Znate, kada bi svaki od mladih kolega završio obuku, onda bih mu rekla: “Sad si postao kalfa, ali ako si nakon mature prestao čitati, onda od tebe nikada neće biti pravog novinara.” Ponosna sam i na Juru Ozmeca. On mi je odao najveće i najljepše priznanje tako što mi je jednom, kada je on bio urednik sportske redakcije, rekao da ne smijem zakasniti s nekim poslom, nekim izvještajem ili prilogom. Kada sam ga začuđeno pogledala i upitala zašto mi to kaže, on se samo nasmijao i uzvratio: “Pa vi ste me tome naučili.”
Da ste vi sada sportska urednica kako biste tretirali Zdravka Mamića i njegove bezbrojne ispade?
Ja bih postupala dostojanstveno poput novinarke Romane Eibl. Ako se sjećate, Mamić se jednom jako na nju okomio i bio je tada prema njoj jako nepristojan, i to dok je oko nje bilo još desetak drugih muških kolega. Ona mu je odmah uzvratila i upozorila ga da tako ne može razgovarati. Potom ga je tužila i dobila sud. A oni muški kolege koji su onda stajali oko nje i slušali što joj sve Mamić govori samo su šutjeli i mogli bi se zbog toga sramiti. Mamić je proizvod jednog vremena i jedne sredine.
A što kažete na to da je Janica Kostelić postala državna tajnica za sport? Snalazi li se ona na toj funkciji?
Janica je po svom karakteru hrabra i odvažna. Nije odustajala unatoč silnim ozljedama koje su je mučile. I to jako cijenim. No unatoč svemu tome, uvijek sam bila protiv toga da se odličan sportaš koji osvoji puno medalja ili rekorda postavlja na neko odgovorno mjesto koje nije vezano samo uz sport. Naravno da Janica može puno pomoći, ali funkcija na kojoj je sad podrazumijeva da je ona odgovorna kako za vrhunski sport, tako i za sportski odgoj u školama.
I sami ste se u mladosti bavili sportom, točnije, atletikom. Oborili ste čak 25 državnih rekorda, bili ste višestruka prvakinja bivše Jugoslavije, 50-ih su vas više puta proglašavali najboljom sportašicom i Jugoslavije i Hrvatske. Možete li usporediti ondašnji odnos prema sportu i sportašima, i ovaj današnji? Je li danas sport postao više biznis?
Biznis je danas svugdje, pa i u sportu. Ali nije sramota biti dobro plaćen ako se vrijedno i dobro radi. Ako netko dobro radi, a zanimanje mu je sport te je on dobar sportaš, onda on može i dobro zaraditi. U tome je ipak nešto jako važno, a to je da se mora znati porijeklo tog novca i je li plaćen porez. Znači, profesionalizam u sportu nije sramota, kao što nije sramota ni dobro zarađivati, ali uvijek se mora znati porijeklo novca te je li i koliko plaćen porez. To je moralna obveza.
Ipak, meni je sramotno i posve nerazumno da se pojedine nogometaše, ma kako god oni genijalni virtuozi s loptom bili, plaća u silnim milijunima dolara ili eura. Diže li to i vama tlak?
Ne diže mi to tlak, ali se pitam po kojoj logici profesionalni sportaši, i prije 50. godine, trebaju dobivati zagarantiranu i dobru mirovinu do kraja života iako cijelog tog života od svoje zarade ništa nisu uložili ni uplatili u mirovinski fond. Da bilo tko od nas ostalih pokuša učiniti to isto i od svoje zarade ni lipe ne uplatiti u mirovinski fond, i to mu uspije, zakonski bi bio kažnjen. Ne bi smjelo biti dvostrukih mjerila.
Kada se želi do vas, mora se zvati na fiksni telefon. Kako to da nemate mobitel, tim više što ste vješti u snalaženju na računalu?
Ja mobitel nikada i nisam trebala, a kada vidim kako su ljudi danas postali robovi toga, onda ga ni ne poželim imati. Ali ću ga ipak morati imati jer živim sama. I to neki koji ima veće brojke i veća slova da mogu bolje vidjeti kada ga budem upotrebljavala. I još nešto želim reći o mobitelu. Kod nas ljudi i u tramvaju razgovaraju na mobitel, točnije, viču, pričaju svoje privatne stvari pa to onda zna biti prilično neugodno slušati ako ste blizu. Kada se zateknem u takvim situacijama, onda ustanem i lijepo zamolim tog nekog da prestane pričati tako glasno na mobitel.
U listopadu ćete navršiti 90. godina. Kad to kažete samoj sebi, kako vam to zvuči? I kako vam zvuči kada vas znaju nazivati najstarijom aktivnom sportskom novinarkom na svijetu?
Nikada nisam skrivala svoje godine. To je krajnje glupo i posve nepotrebno jer kako bi izgledalo da lažem o svojim godinama kada u svakom almanahu stoji kada sam točno rođena. Ipak, jednom sam Mladenu Deliću, s kojim sam se rado šalila, rekla da mu nikada, sve dok sam živa, neću oprostiti što je odao tajnu kada sam rođena jer se otada ne mogu malo pomladiti. A nije mladost nikakva prednost, shvatit će to svi. Mladost je samo činjenica, netko je iskoristi, a netko ne. Netko se rodi mlad duhom pa takav ostane do kraja života, a netko se rodi duhom star. Evo, sad sam se nečeg sjetila. Kada sam imala 31 godinu, na jednom sam natjecanju dobila specijalni pokal kao najstarija atletičarka. Da, ta je titula bila ispisana na pokalu.
Bili ste do skora rado viđena članica žirija showa Hrvatske televizije “Ples sa zvijezdama”. Nedostaje li vam takav jedan angažman?
Sjećanje na tu emisiju predivno je. Pristala sam biti u žiriju iako o plesu nisam toliko znala koliko ostali članovi žirija. Znala sam nešto zahvaljujući klizanju, ali sam se i pripremala iz knjiga i s interneta jer sam i ja morala obrazlagati svoje odluke i ocjene.
Uvijek ste bili jako aktivni. Trenirali ste, natjecali se, radili, izvještavali, komentirali, putovali... A kako sad prolaze umirovljenički dani?
Što mislite da ja imam slobodnog vremena?! Živim sama i nikoga ne plaćam da mi pomaže pa sve poslove obavljam sama. Najviše čitam, ponavljam strane jezike da ih ne zaboravim. Posebno volim i ponavljam ruski jezik, i to posebice čitajući Maksima Gorkog. Prije sam puno vozila i bicikl, no kada sam ozlijedila nogu, spremila sam ga u podrum.
Neki vaši stariji kolege s televizije, sada također umirovljenici, upregli su se i u marketinške vode pa reklamiraju koješta. Sigurna sam da su i vama bile nuđene takve suradnje. Ako ih je bilo, kako ste na njih uzvraćali?
Bio mi je nuđen veliki novac za to, no postoji novinarski kodeks u kojem lijepo piše da novinari ne mogu uzeti honorar reklamirajući nekoga ili nešto. I ja sam vezana tim kodeksom svoje profesije. Evo, reći ću vam. Meni je jedna banka nudila veliki honorar za kratku reklamu, ali kada su mi se obratili s tom idejom, uzvratila sam im: “Hvala vam, meni bi taj novac dobro došao, no ja sam stvarala i prvi i onaj drugi novinarski kodeks u kojem stoje odredbe koje se i na to odnose, i ne mogu prihvatiti vašu ponudu.” I ne samo to, zamislite da se otkrije da je ta banka pronevjerila neki novac ili prevarila svoje klijente, a moje je ime vezanu uz nju i ja sam u toj reklami ljude nagovarala da odu u tu banku. To bi bilo strašno. Zato je i moj jedni uvjet za angažman u “Plesu sa zvijezdama”, u svih osam sezona, bio da, dok se mene snima, u kadru ne smije biti nijedne reklame.
Rekli ste mi neki dan da imate mrenu na oku. Spremate li se na operaciju pa da se toga riješite?
Upravo bih sad morala ići na kontrolu i uskoro ću zaista to riješiti. Ne bojim se nikakve operacije, ne trebam mijenjati dioptriju, nego samo ukloniti mrenu.
Ha, UDBA ko UDBA, obrazi-đonovi, rezultat lagodan život i nema ispod stotke...