U prodaji je novi naslov autora hit biografije Velimira Zajeca, ovog puta o rukometnom zlatu 2003. godine. U razgovoru s 20 sugovornika Sanjin Španović u knjizi "Uvijek ćemo imati Portugal" istražio je nevjerojatni uspon rukometaša od posljednje momčadi Europe do prvaka svijeta i utjecaj tog uspjeha na društvo i sport nakon toga. U dogovoru s izdavačkom kućom Studio Moderna d.o.o., Večernji list objavljuje ulomke iz knjige u nekoliko feljtona. Knjiga se može naručiti uz prigodni popust na stranici www.rukomet2003.com i u knjižari Rockmark u Zagrebu te svim knjižarama Znanje i Hoću knjigu po cijeni od 26,25 eura. Danas donosimo drugi feljton.
To je bilo za zatvor
– Međusobne utakmice bile su ono gdje smo u biti rasli. Konkurencija je bila strašna, brutalna i mislim da, koliko god smo si mi bili dobri, toliko smo si bili i konkurencija. I to je nama pasalo. Bilo je tu baš brutalnih utakmica, krvavih obrana, i tu smo mi, mislim, puno narasli kao ekipa. Bilo nas je svakakvih, raznih karaktera, ali svatko je donio neki taj svoj karakter, svoju liniju u sve to. Jer pazi, ti ne možeš izgubiti prvu utakmicu, gubiti u prvom poluvremenu druge i kasnije postati prvak svijeta – prisjetio se Blaženko Lacković.
Karakter su stvarali kroz svoj način razmišljanja, smatra Mirza Džomba, pokušavajući staviti te međusobne utakmice u kontekst tadašnjeg vremena.
– To se igralo da ideš u zatvor. Svatko bi za bilo koju sekundu danas bio tužen za mobing – govori Džomba na kojeg se nadovezuje Renato Sulić:
– Mi smo tako trenirali. Mi smo u Rovinju potjerali suce, nitko nam više nije htio suditi. Odustali su jednostavno. Gilja (Ivica Udovičić, tehnički direktor reprezentacije, nap. a.) dao je Dominikoviću crveni karton kasnije i tu su padale takve riječi da nam ni on nije želio više suditi. Ono, živiš s čovjekom mjesec dana, a on mora istrpjeti tvoje ludilo, tvoje najgore uvrede. Pa to se prekidalo trening svako malo. Dominiković, pa ja. Na treningu svašta, a poslije normalno popijemo kavu. Ajde ti to danas objasni današnjim dečkima, oni to ne shvaćaju kada ideš pričati.
Te utakmice na treninzima trajale bi i po sat vremena, prisjeća se Petar Metličić, koji će neke karakterizirati i kao jače nego one koje su odigrali u Portugalu.
– Lino hoće pobijediti, Pipe ne voli izgubiti. To je bilo, ajme majko. A ekipe podjednake i sve je to bilo baš žestoko na pripremama. Kasnije je to trebalo znati predočiti na prvenstvu i to se očito uspjelo jer se stvorio taj podražaj koji smo imali kroz te svađe, vruće glave koje su dominirale na pripremama.
Tijekom tog prvenstva u Portugalu igrači su dobili nadimak Kauboji. Taj pridjev, kaubojski, najbolje je opisivao te pripremne utakmice, govori Šola. Kaže da se u jednom trenutku i sam zapitao kakav je ovo kaos oko njega.
– Svaka međusobna utakmica bila bi okršaj, a ne trening. To je stalno bilo na nekom rubu incidenta, znam da nijedan sudac nije izdržao utakmicu suditi duže od 15 minuta. Doslovno. Između sebe se nismo svađali već vrijeđali. Nisi znao tko tu koga, svatko na svakoga viče, ja sam se zapitao u jednom trenutku što je ovo, mislio sam da je ovo raspad. Učinilo mi se da nikada nećemo prodisati kao jedan organizam, a za pobjede ti trebaju jedna pluća, jedan organizam i jedno srce. A mi smo na svakom treningu bili na rubu incidenta, izgledalo je kao da je prevelik jaz između starijih i mlađih, a onda je i između samih mlađih bilo svega. Ali očigledno smo tako funkcionirali, pogotovo što nismo imali nikakva očekivanja. Zadnji si u Europi, sedam, osam godina nisi imao nikakav rezultat i što ti sada možeš nego imati tu neku atmosferu. Jedini tko je nešto spominjao bio je Pipe, koji je išao uokolo i spominjao neke medalje. Meni se u tom trenutku tako nešto nije činilo uopće moguće, rekoh sebi, ajde da prođemo grupu, da nismo ispod desetog mjesta – govori Šola.
Lino: Pomalo sam bio zločest
Lino Červar priča kako su i te međusobne utakmice bile njegova psihološka igra s njima, pogotovo u smislu stvaranja harmonije između starijih i mlađih igrača.
– Bilo je to pomalo i zločesto od mene jer morao sam sjebati starije igrače. Nije bilo da ih ja nisam htio uzeti, oni su meni jako trebali, ali nisam htio da oni dominiraju. Oni su u tom trenutku imali olimpijsko zlato, svjetske i europske medalje, a ja ništa. Teško je u takvom odnosu snaga s njima komunicirati i nisam ih smio izazivati. I tu sam forsirao te međusobne utakmice gdje bih ih podijelio. Pipi Smajlagiću dao sam starije da se on s njima jebe, igrao je s njima, osvajao medalje, zna ih. Ja bih uzeo te mlađe i redovno pumpao da mogu primiriti ove druge. Pazi, mlađi su svoja prava u reprezentaciji mogli dobiti s tim pobjedama, ne s porazima. I prvobitno kada su stariji gubili, ja bih im prodavao foru da su mlađi puni sebe, motivirani, ali ajde, nisu to neki igrači. Onda bih mlađima govorio da treba još jednom prasnuti starije. Sjećam se, dobivali bi onaj napitak, kako se zvao, ma ono izotonično piće. I ja bih rekao: "Dečki, danas smo dobili samo 15 boca i samo onaj koji pobijedi može to popiti." I naravno, oni se ubijaju za to. Svaki napad na nož. I sjećam se da jedan pobjednik nije htio piti to piće, ja ga pitam što izvodi, a on meni objašnjava da je njemu loše od toga. Meni mrak na oči, derem se na njega da izvoli to ispiti do kraja, neka kasnije povraća u WC-u, ali da ovi drugi moraju vidjeti kako oni to piju do zadnje kapi, da želim da ovi luzeri budu kao žedni u pustinji. U početku to nikome nije bilo svejedno gledati, Pipe je isto agresivan, hoće i on pobijediti. Tu se masu puta morala smirivati situacija. Na kraju sam ja starijima prodavao fore da koga boli briga što ih mlađi pobjeđuju, da ja znam tko su jedni, a tko drugi, da je bitno ukrcati se u avion, da će poslije biti druga priča – govori Červar.
Možda se kod Line treniralo i previše, kazat će tijekom razgovora onako više govorom tijela lijeno Ivano Balić, ali i dodati:
– Nitko se nije bunio. Htjeli smo se pokazati svijetu, da mi vrijedimo i da znamo igrati.
Dosta sam se nervirao u direktnom prijenosu i njega uz aut liniju, još da dam 26,25 e da sve ponovo proživljavam