Otkako se 2017. natjecateljski umirovio, Ivicu Kostelića na skijama i dalje gledamo na Sljemenu, ali u ulozi televizijskog predvozača. Tako je bilo i ove godine, no s obzirom na njegove probleme s koljenom, to nije išlo bez farmakološke pomoći.
– Izdržao sam. Skijao sam penzionerski, lagano. U takvim prilikama osjećam desno koljeno pa uzmem Voltaren da mogu odraditi vožnju.
Ni njemu nije bilo lako gledati kako se otkazuje utrka koja je već počela.
– Žao mi je što se to dogodilo. Šteta što utrka nije održana dan ranije. Čini mi se da je čovjek koji to vodi, i odlučuje, bio pod velikim pritiskom sa svih strana. Nisam siguran da se on s tim dobro nosi.
Je li se ta muška utrka ipak mogla održati na onakvoj stazi?
– Bilo je i lošijih staza u Svjetskom kupu od ove zagrebačke.
Koliko je puta u karijeri on vozio na lošijim stazama?
– Ha, sigurno se sada mogu sjetiti tri-četiri lošije staze, a to znači da sam sigurno vozio i više.
Žrtva rupe na stazi u Bormiju
A Ivica je zbog jedne rupe, veće od svih rupa na Sljemenu, na Svjetskom prvenstvu u Bormiju 2005. ostao bez prilike da brani naslov svjetskog prvaka osvojen 2003. u St. Moritzu.
– Izletio sam već u prvoj vožnji, na početku posljednje trećine staze jer sam upao u neku rupetinu koju su domaćini zalili vodom. Sjećam se da je i Palander izletio identično pa se moglo pomisliti, da nismo imali različite kombinezone, da je riječ o istom skijašu.
Tada to nije bilo pitanje sigurnosti skijaša, a ovo u Zagrebu jest. Kako to?
– Tako su to protumačili oni koji su otkazali zagrebačku utrku, a ta tvrdnja ima puno rupa. Mnogo današnjih skijaša ne skija po rupama jer za treninge i natjecanja traže savršene uvjete pa se staze zaleđuju. Jedan od razloga zbog čega žele savršene staze jest da smanje mogućnost ozljeđivanja, no to je dvosjekli mač jer upravo zaleđene staze donose puno veću akumulaciju stresa za tijelo. Po meni, najbolji na svijetu trebali bi voziti po svemu, pogotovo kada je u pitanju slalom koji je najmanje opasna disciplina, s najmanjom brzinom.
Tu smo se vratili na onu priču da hrvatski skijaši treniraju po svim uvjetima što je predstavljalo prednost i za Ivicu.
– I prije su se lomila koplja oko toga što je opasno, a što nije. Najjednostavnije je reći da je nešto opasno. Ako trenirate u savršenim uvjetima, kada se trebate natjecati u onima koji nisu savršeni, čini vam se da je nešto opasno. No to je samo s jedne strane nešto nesvakidašnje, a s druge strane ne znate kako to riješiti.
Je li na odluku FIS-ova direktora za muške tehničke utrke Francuza Emmanuela Coudera utjecalo i to što se ozlijedio njegov sunarodnjak Muffat-Jeandet?
– Ne znam, teško mi je to reći, no sigurno je da su Francuzi bili glasni. Kompleksno je to pitanje je li nešto opasno ili nije i na njega nema konačnog odgovora koji bi zadovoljio sve. A kada se takve situacije dogode, mora postojati vođa koji mora preuzeti odgovornosti na sebe i donijeti odluke. To je uglavnom neugodna uloga, nezahvalna, ali su zato vođe rijetki. A znate kako je, brod bez kapetana nema kursa.
Mnogi misle da je u toj Couderovoj odluci bilo revanšizma zbog dana prije kada je direktor Snježne kraljice Pavlek doslovce spriječio otkazivanje i iznudio odgodu?
– Ne znam je li to bilo pokazivanje mišića. No nevjerojatna je situacija da FIS preko svog direktora utrke ima sva pravo napraviti što god želi, ali nema nikakve odgovornosti. FIS ne snosi nikakvu odgovornost što je nemoguća situacija. Ne možeš ti zapovijedati bez odgovornosti, to je vrlo opasno.
Dakle, FIS-ov "general" Couder ne snosi nikakvu odgovornost za ono što uz otkazivanje ide?
– Rimska riječ general doslovce znači "onaj koji je odgovoran", a toga u ovoj priči nema i to je veliki problem u odnosima FIS-a i organizatora. Predstavnici FIS-a imaju autoritet i moraju ga pokazivati, ali nemaju nikakvu odgovornost. Sav rizik preuzima organizator i to nije fer. Osobno nemam ništa protiv Coudera, to je ugodan čovjek, normalan, no neke uloge i neki poslovi nisu za sve.
Je li Zagreb trn u oku velikima?
Može li biti to da je Zagreb zbog svoje organizacijske perfekcije svojevrsni trn u oku mnogim skijalištima iz skijaških zemalja koje nas, vjerojatno, doživljavaju kao skijašku provinciju?
– Ja ne mogu to tvrditi, ali nije isključeno. S obzirom na sve otežane okolnosti, između ostalog i nisko brdo, Zagreb uvijek napravi izvrstan posao. Da se nismo etablirali s vrlo visokom organizacijskom razinom, drugi bi možda već preuzeli taj termin. Naša utrka je zacijelo pod malo većim povećalom nego neka druga utrka.
Ivica je ovaj vikend u Kranjskoj Gori sa skijašicama kojima se kao trener-savjetnik pridružio u prosincu.
– Bit ću s curama na svim siječanjskim utrkama, a potom i na OI u Kini. Ne znam kako će to uopće izgledati. Meni to ne miriše na Olimpijske igre koje su za mene uvijek bile mjesto gdje se sastane cijelo čovječanstvo. A sada to neće tako izgledati, već kao nešto što treba odraditi da se može reći da su se Igre održale.
Organizacijska perfekcija na Sljemenu? Ivica je osvojio dosta toga, a Janica još i više-svaka im čast. Ali, skinite se više s moje grbače s tom utrkom na Sljemenu! Dosta je bilo toga. Dovedite sponzore i svjetske jedriličare na Jadran!