Nedavni veliki sukob nogometnih navijačkih skupina Torcide iz Splita i Delija iz Beograda, koji se odigrao u Tuzli, podsjetio nas je na jednu izrazito zanimljivu pojavu, a to je snažan kontrast između odnosa kakav često vlada među sportskim navijačima i pratiteljima iz Hrvatske i Srbije te odnosa kakav njeguju sportaši iz dviju zemalja. Da se odmah u početku razumijemo, na obje strane ima iznimaka, ali svedemo li moguće situacije u jednu grupu i dobijemo prosjek, jasno je da su sportaši u puno boljim odnosima negoli navijači.
Organizirani napad Hajdukove navijačke skupine na navijačku skupinu Crvene zvezde bio je brutalan. Korištene su palice, a nakon tučnjave na cesti su ostali razbacani komadi odjeće, krvavi predmeti i prtljaga. Policija je brzo intervenirala i uhitila 93 sudionika incidenta. Međutim, to ni približno nije jedini izgred koji se dogodio na relaciji "navijači iz Hrvatske – navijači iz Srbije".
Sjetimo se napada na hrvatske navijače u Vojvodini, Novom Sadu i Rumi nakon utakmice Hrvatske i Francuske na Europskom prvenstvu u rukometu, kada su maskirani huligani napali Hrvate kamenjem, ciglama, sjekirama i noževima, a zapaljeno je i nekoliko vozila. Sjetimo se i sukoba na drugom kraju svijeta, na Australian Openu 2007., kad je izbila velika tučnjava između pratitelja tenisa iz Hrvatske i Srbije, koji su došli pratiti Ivana Ljubičića i Marija Ančića s hrvatske strane, odnosno Jelenu Janković sa srpske strane na prvom danu glavnog turnira. U sukobu ispred Rod Laver Arene korištene su boce, stolci i obližnje šipke, jedni drugima su vikali "umri", a u okršaju je sudjelovalo oko 150 ljudi.
Nismo ni spomenuli sukobe na vaterpolskim utakmicama, a bogme ih je bilo. Posebno se isticao onaj s finala EP-a 2003. godine između Srbije i Hrvatske u Sloveniji, kad je masovna makljaža hrvatskih i srpskih navijača prekinula utakmicu, a u jednom trenutku bilo je upitno hoće li se susret uopće nastaviti. Baklje, lanci, bokseri i stolice s okolnih terasa bili su samo dio navijačkog oružja u tom, dotad neviđenom okršaju. Nakon tih nereda u Kranju se u Hrvatskoj donio prvi "pravi" zakon o navijačima kojim su propisane dotad daleko najstrože kazne za izgrednike na sportskim događajima.
U cijeloj ovoj priči nije riječ samo o nogometnim huliganima, pa čak ni samo o huliganima, stoga ne možemo sve ove nerede opravdati samo "klasičnim ponašanjem organiziranih huliganskih napada". Najbolji dokaz za tu tezu pruža nam pogled na društvene mreže, koje svakodnevno vrve međusobnim nacionalističkim komentarima ljubitelja sporta iz Hrvatske i Srbije. Nemamo točne podatke o temama nekog većeg uzorka komentara, ali uistinu nas ne bi nimalo čudilo kad bi se potvrdilo da je najčešća tema komentara na društvenim mrežama u Srbiji "vrijeđanje Hrvata na nacionalnoj osnovi", a najčešća tema komentara na društvenim mrežama u Hrvatskoj "vrijeđanje Srba na nacionalnoj osnovi". Prisutnost međusobne netrpeljivosti itekako je vidljiva i u virtualnom svijetu, i to ne samo među huliganima, već i kod takoreći običnih ljudi iz svakodnevice. Tko god ističe da je opća energija suprotna od navedenog, jednostavno ne gleda širu sliku i ne analizira situaciju na široj bazi. Kad se pozitivne međusobne interakcije i negativne međusobne interakcije stave na vagu, one negativne nažalost debelo prevladaju.
Sportska publika se, osim ljubavi prema određenom sportu, često identificira osjećajem lojalnosti, nacionalnog identiteta i svojevrsnog ponosa na podrijetlo. Među sportskom publikom, posebice među navedenim huliganima, vrlo je važan osjećaj fizičke snage i nadmoći nad ostalima, što često rezultira fizičkim obračunima, a kad uz to pomiješamo ove osjećaje lojalnosti i nacionalnog identiteta te povijest između Hrvatske i Srbije, svi ti elementi gotovo neizbježno dovode do problema. Sportska borilišta među posljednjim su mjestima u modernom svijetu u kojima su vikanje, psovanje, agresija i vrijeđanje i dalje donekle društveno prihvatljiva pojava. Također, kad tome dodamo alkohol, potencijalnu anonimnost u gužvi, te generalnu energiju često bijesnih istomišljenika oko sebe, razum često pada u vodu.
Naravno, nijedan od ovih nereda nije zavrijedio opravdanje i svaki treba osuditi. Međutim, to u ovom kontekstu zaslužuje pojašnjenje, osobito kada se usporedi s odnosima sportašica i sportaša, koji u većini slučajeva naginju pozitivnoj strani. Do te konkretne usporedbe doći ćemo na kraju teksta.
Do tada idemo na lijepu stranu ove priče, na odnos samih aktera sa sportskih terena. Uvjerljivo najpoznatiji primjer uzajamnog poštovanja i prijateljstva trenutačno je odnos između dvojice najpopularnijih sportaša iz ovih zemalja – Luke Modrića i Novaka Đokovića. Potencijalno najbolji sportaši u povijesti Hrvatske i Srbije više su puta zajedno provodili vrijeme, od neformalnog druženja na Korčuli pa sve do međusobnih posjeta na nogometnim, odnosno teniskim terenima. Jedan o drugom nerijetko su govorili lijepe riječi, ne samo na temu sportskih postignuća, već i o temama osobnosti i karaktera. Kad smo već spomenuli Đokovića, vrijedi svakako spomenuti i njegovu petogodišnju suradnju s Goranom Ivaniševićem, pod čijom je trenerskom palicom doživio neke od najvećih uspjeha svoje karijere. Kao što su više puta u izjavama i sami naglašavali, tijekom njihove profesionalne suradnje izraslo je i lijepo te čvrsto prijateljstvo, što se vrlo dobro moglo i vidjeti na terenu, a i izvan njega.
U uvodu teksta spomenuli smo međusobnu netrpeljivost nogometnih navijača, dok se s druge strane nogometaši, posebice kad su suigrači u klubovima, jedni prema drugima odnose iznimno prijateljski. Suigrači poput Darija Srne i Igora Duljaja u Šahtaru, Ivana Rakitića i Nemanje Gudelja u Sevilli te Domagoja Vide i Mijata Gaćinovića u AEK-u bili su jako bliski tijekom svojih profesionalnih karijera. U sva ova tri slučaja nazivaju jedni druge nazivaju "prijateljima za život", "braćom" ili "jako bliskim prijateljima", a pri proslavama raznih trofeja često su bili u zagrljaju dok su jedni nosili zastave Hrvatske, a drugi Srbije.
Neki dakle postanu prijatelji za život, a neki sudionici u sportskom svijetu kažu si sudbonosno "da". Najrecentniji takav primjer je onaj najuspješnije hrvatske džudašice – olimpijske, svjetske i europske prvakinje Barbare Matić, koja je sredinom listopada prošle godine uplovila u brak s Filipom Đinovićem, džudašem iz Srbije.
– Imamo sličan smisao za humor, dobro se razumijemo i s njim je sve jednostavno. Na početku sam puno više vremena provodila u Beogradu, ali odlučili smo kako će nam Split biti baza. Filip se odlično uklopio u dalmatinski stil života – poručila je nedavno Barbara, koja sada nosi prezime Đinović. Slična je i priča hrvatskog kajakaša Antuna Novakovića i srpske kajakašice Milice Starović, koji su upoznali na pripremama, a suradnja i prijateljstvo u međuvremenu su prerasli u brak. Hrvatski i srpski sportaši ne druže se samo na neutralnim terenima po europskim metropolama. Srpski sportaši mogu se vidjeti i na Jadranu, naši su znali posjetiti beogradske klubove, a mnogi poput Ivana Perišića posljednjih godina često posjećuju beogradske liječnike jer onamo odlaze na rehabilitaciju nakon ozljeda. U Hrvatskoj su uvijek iznimno dobro dočekivani košarkaški treneri Božo Maljković i Željko Obradović kada su gostovali sa svojim klubovima. Brojni hrvatski sportaši imaju i veliko povjerenje u košarkaškog menadžera Miška Ražnjantovića koji ih zastupa u Europi i SAD-u.
Možda i najbolji primjer poštovanja u novije vrijeme pokazao je izbornik hrvatske vaterpolske reprezentacije Ivica Tucak tijekom Europskog prvenstva u vaterpolu koje se početkom ove godine održalo u Beogradu. Ne samo da je to poštovanje dao, nego ga je u Srbiji i dobio. Kao što je kolega iz Večernjeg lista Marinko Jurasić u svojoj nedavnoj kolumni napisao "Kad Ivica Tucak u Beogradu kaže da voli Hrvatsku kao sebe, to se poštuje". Naime, Tucak je tijekom prvenstva pričao o svojem odnosu s Dejanom Savićem, bivšim izbornikom Srbije koji je tu zemlju vodio do najsjajnijeg desetljeća u povijesti reprezentacije (2012.- – 2022.) s čak osam zlatnih medalja s velikih natjecanja.
– Dejan Savić za mene nije Srbin niti sam ja za njega Hrvat, da ne upotrebljavam one teže izraze koji se nažalost koriste. On je za mene gospodin sportaš, prijatelj, drug, ljudska gromada, ne samo u fizičkom smislu. Čovjek pun emocija, duha, inteligentan, načitan; s njim možeš proći 1500 tema i u svakoj uživati. Kome je to palo ružno, neka mu je, kome je lijepo, hvala Bogu. Sport treba spajati ljude – rekao je Tucak, koji je za vrijeme igračke karijere nastupao za Crvenu zvezdu, baš u vrijeme kad su se ratni sukobi zahuktali:
– Ja sam Hrvat, rođen u Šibeniku, i naravno da u tom sukobu nisam imao što razmišljati; vratio sam se svojoj kući, roditeljima i svojoj zemlji. Nikada ne osuđujući nikoga, bez ijedne ružne riječi. Imam jednu jedinu domovinu, a to je Hrvatska. Volim je kao sebe. Ako je to nacionalizam, voljeti svoje, onda sam nacionalist, volim svoju Hrvatsku. Ali šovinist nisam, nikada nisam mrzio nikoga.
Tucak je najbolji dokaz da je moguće čuvati, voljeti i poštovati svoje bez potrebe za nekakvim osvetoljubivim sukobima. Iako je svima jasno da za bilo kakve oblike sukoba, ne samo na ovoj relaciji nego i općenito u društvu, nema nikakve stvarne potrebe, i dalje vrijedi objasniti zašto je razlika u odnosima samih aktera i gledatelja toliko različita.
Prvo i najbitnije, dok se sportaši poznaju na osobnoj razini jer putuju na iste događaje, često odsjedaju u istim hotelima i općenito se kreću u sličnim krugovima ljudi, navijači koji se sukobljavaju nemaju baš nikakvu međusobnu poveznicu. Oni jednostavno vide, baš suprotno onome što je Tucak pričao, samo Hrvata ili samo Srbina. Dobar dio tih ljudi koji su fizički ili verbalno napadali Hrvate ili Srbe na nacionalnoj osnovi vjerojatno ima privatna prijateljstva s ljudima "s druge strane", a njima ne bi nikad ništa nažao napravili jer ih poznaju i prirasli su im srcu. Taj manjak poznanstva igra veliku ulogu u ionako napetim atmosferama na stadionima ili u dvoranama, koje smo već opisali.
Isto tako, sportaši su svjesni da u visoko profesionalnom okruženju jednostavno ne mogu imati vremena i fokus za bavljenje ideologijama ili bilo kakvim negativnim nacionalističkim ponašanjima. A prisutno je i međusobno razumijevanje za kolege, budući da svi oni imaju slične ciljeve, slična odricanja te na kraju krajeva sličan stil života. Takve sličnosti pravi su katalizator za to da se u najmanju ruku javi međusobno poštovanje.
Možda zvuči kao otrcana ili isforsirana fraza, ali ovaj vidljivi kontrast između sportaša i navijača potvrđuje da uopće nije bitno tko je iz koje zemlje, već kakav je tko čovjek. Potvrđuje da, kada zaista upoznamo ljude i postanemo bliski s njima, više nema smisla gledati tko se gdje rodio jer, na kraju krajeva, to nitko od nas nije ni birao.
Otvori KEKS Pay
Ko nas bre zavadi?!