Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Showbiz Oscar

Živimo u čudesnom vremenu s dvojicom papa na zemlji i obojica su – u utrci za Oscara

Za glavnu mušku ulogu u filmu “Dvojica papa” nominiran je papa Franjo, a za sporednu Benedikt XVI., odnosno glumci koji ih tumače, obojica Velšani, Jonathan Pryce i Anthony Hopkins
19. siječnja 2020. u 12:24 3 komentara 3202 prikaza

Benedikt XVI. šokirao je Crkvu i svijet kada je 28. veljače 2013. objavio da se povlači s papinskog trona. Događaj, međutim, nije bio posve neočekivan, barem onima koji su znali pročitati znakove koji su ga nagovijestili. Primjerice, američki teolog Scott Hahn nakon papine abdikacije na društvenim mrežama objavio je komentar u kojem je upozorio na dva poteza kojima je sam papa Ratzinger već nekoliko godina prije dao naslutiti da mu se takva misao mota po glavi. Krajem travnja 2009., kada je posjetio talijanski grad L’Aquilu nakon razornog potresa u toj planinskoj regiji, papa se neplanirano zaustavio i pomolio na grobu svog davnog prethodnika Celestina V., ostavivši na grobu tog sveca i svoj palij, bijelu vunenu traku koju kao simbol autoriteta i jedinstva s papom oko vrata nose svi nadbiskupi metropoliti, pa tako i sam rimski biskup. Godinu poslije, 4. srpnja 2010., Benedikt XVI. ponovno je bio u toj pokrajini i održao misu pred velikim mnoštvom na trgu gradića Sulmona, ispred katedrale u kojoj se također čuvaju relikvije Celestina V. Istaknuo ga je kao uzor svetačke skromnosti i poniznosti u propovijedi u kojoj je zatražio i oprost od svih žrtava seksualnog zlostavljanja djece unutar Crkve. Međutim, nitko se u vijestima o tom događaju nije usudio prorokovati da bi Benedikt XVI. mogao slijediti primjer Celestina V.

Hatidže i njezine pčele: Skromna žena postala je simbol suživota s prirodom Zemlja meda Makedonska pčelarica mogla bi osvojiti Oscar

Naime, upravo je Celestin V. bio jedini potpuno legitimno i kanonski ispravno izabrani papa u povijesti Crkve koji je 13. prosinca 1294. svjesno i dobrovoljno donio odluku o napuštanju papinske službe. Štoviše, baš je Celestin V. omogućio Benediktu XVI. da sedam stoljeća kasnije učini isto. Da bi se mogao vratiti svom redovničkom životu, taj je benediktinac kao papa najprije morao donijeti ukaz kojim se ustanovljuje i potvrđuje pravo pape da abdicira. Upravo je taj edikt pape Celestina V. jedan od rijetkih koji je ostao na snazi sve do danas, budući da je većinu ostalih poništio njegov nasljednik Bonifacije VIII. Koliko je abdikacija Celestina V. bila nepoželjna i opasna za Crkvu, govore dvije činjenice: preostale dvije godine života on je prema odluci svog nasljednika proveo utamničen, a nijedan papa nakon njega više nije izabrao ime Celestin. Ipak, već 1313. godine proglašen je svecem.

Itekako je utemeljena spekulacija američkog teologa da je Benedikt XVI već za tih dvaju posjeta L’Aquili i okolici razmišljao, ili je možda baš tada počeo razmišljati, o mogućnosti da pod teretom godina i teškog bremena prepusti stolicu svetog Petra nekom drugom. I drukčijem. Čudesnost vremena u kojem živimo s dvojicom živih papa dobila je snažan odjek i u filmsko-televizijskoj industriji s čudesnom posljedicom da se ove godine dvojica papa natječu i za Oscara. Za glavnu mušku ulogu u filmu “Dvojica papa” nominiran je papa Franjo, a za sporednu Benedikt XVI., odnosno glumci koji ih tumače, obojica Velšani, Jonathan Pryce i Anthony Hopkins.

Nakon uspješnih festivalskih premijera i odličnog starta u kinima, film poznatog brazilskog redatelja Fernanda Meirellesa nekoliko je dana prije Božića 2019. godine postao dostupan i na Netflixu koji ga je i producirao.

Međutim, svojevrsnu filmsko-televizijsku papamaniju počeo je već dvije godine ranije drugi slavni filmski redatelj, Talijan Paolo Sorrentino koji je zamislio, napisao i snimio sada već kultnu seriju “Mladi papa” u kojoj Jude Law tumači ulogu fiktivnog prvog sjevernoameričkog pape Pija XIII. Lani je i na hrvatskom jeziku, u prijevodu Snježane Husić s talijanskog i u nakladi VBZ-a, objavljena Sorrentinova knjiga “Mladi papa” s podnaslovom: “Težina Boga – Evanđelje po Lennyju Belardu”. Riječ je, zapravo, o sažetom scenariju serije s autorovim predgovorom u kojem Sorrentino citira čuveni aforizam Billyja Wildera: “Tko želi poruku, neka ide na poštu”. Time Sorrentino obeshrabruje svakog tko bi njegovoj seriji, a i inače njegovom začudnom filmskom opusu, pristupao tražeći jasnu poruku ili pouku.

“Mogu samo reći iz čega se rodio ‘Mladi papa’, a ne što znači”, piše Sorrentino i nastavlja. “Podrijetlo (ideje o ‘Mladom papi’) leži u podvojenom, proturječnom osjećaju opčinjenosti i nepovjerenja prema kleru. Svećenstvu. Svijetu koji sam imao priliku upoznati, svakodnevno tijekom pet godina, koliko sam pohađao salezijansku klasičnu gimnaziju u Napulju, od svoje četrnaeste do osamnaeste godine.”

Dakle, iz tih sjemeništarskih dana potječe Sorrentinova fascinacija svećeničkim svijetom koji je za njega, kako piše, u prvom redu estetski. Njegova vlastita raskošna i fantastična estetika i mašta dale su oduška upravo u “Mladom papi” možda više nego u svim prethodnim velikim filmovima.

Znakovite su i sljedeće Sorrentinove rečenice iz predgovora spomenute knjige: “Veoma sam dugo radio na seriji ‘Mladi papa’. Ideja mi se odavno motala po glavi i stalno je izbijala na površinu, da bi je zatim odmah potisnula autocenzura, u uvjerenju – pogrešnom – da bi u zemlji kakva je Italija neke teme, pristupi li im se otvoreno, mogle biti tabu. No na svoje veliko iznenađenje, kad sam skupio hrabrost da ta razmišljanja podijelim s producentima, naišao sam na spremnost i požrtvovnost da se projekt realizira. A otpori koji bi se, pretpostavljao sam, mogli pojaviti, izostali su ili su bili vrlo mlaki.”

Premda Sorrentino o tome ne piše, slobodno se može pretpostaviti da je takva iznenađujuća otvorenost talijanske javnosti prema njegovim slobodnim, često vrlo provokativnim, za neke sasvim sigurno i blasfemičnim, slobodnim, fantastičnim i fantazmagoričnim filmskim varijacijama na temu papinstva, također posljedica sasvim novog vjetra koji je zapuhao s onog slavnog balkona na bazilici svetog Petra u trenutku kada se novoizabrani papa Franjo gradu i svijetu, umjesto uobičajenim i očekivanim “Hvaljen Isus” na latinskom, obratio srdačnim i jednostavnim “Dobra večer” na talijanskom.

Pri tom su i Sorrentino i Meirelles, sa svojim sjajnim scenografima, kostimografima i snimateljima, toliko vjerno dočarali vatikanske interijere i eksterijere da su mnoge naveli na pomisao, koju ćete ponegdje na internetu naći sasvim pogrešno navedenu i kao činjenicu, da je Crkva s njima surađivala i pustila ih s kamerama u svoje najsvetije prostore. Nikakve suradnje nije bilo i Vatikan je, kao i uvijek do sada, ostao zatvoren za bilo kakve filmske pothvate. To se podjednako odnosi i na one koji, poput filma “Dvojica papa”, žele rekonstruirati i nadograditi stvarne događaje i likove, a pogotovo na Sorrentinov začudni svijet koji ne preže ni od vizualizacije crkveno-erotskih snova i maštarija. U tom smislu još je smjeliji nastavak Sorrentinove serije “Mladi papa” koji se ovog siječnja počeo emitirati na HBO-u pod naslovom “Novi papa”. Pritom je za potrebe i Meirellesovog filma i Sorrentinove serije u rimskom filmskom studiju Cinecittà napravljena savršeno vjerna replika cijele Sikstinske kapele, čak malčice veća od orginala.

Razumijevanju treba rasprava

Oni koji ne žele baš ništa znati o sadržaju te nove serije, neka odmah prijeđu na sljedeći odlomak teksta. Naime, dodatni argument za tvrdnju o papamaniji upravo je nastavak Sorrentinove serije. Tako na Netflixova papu Franju i Benedikta XVI. u Meirellesovom filmu, HBO odgovara s čak trojicom fiktivnih papa u novoj Sorrentinovoj seriji: to su već spomenuti Pio XIII., koji nakon srčanog udara koji ga je pogodio na kraju “Mladog pape” leži u komi, potom Franjo II., koji bude izabran i smaknut već u prvoj epizodi “Novog pape”, te naposljetku Ivan Pavao III. Upravo to će ime uzeti novi papa, ekstravagantni kardinal iz redova engleske aristokracije kojega glumi John Malkovich. Dakle, petorica papa trenutno su u optjecaju, pri čemu vjerojatno ni prebogata Sorrentinova mašta ne bi došla na ideju o istodobnoj egzistenciji dvojice papa da nije bilo revolucionarnog povlačenja Benedikta XVI.

Premda sam zadivljeni Sorrentinov obožavatelj, vraćam se na Meirellesov film snimljen prema izvrsnom scenariju Antonyja McCartena, Novozelanđanina koji se već proslavio scenarijima biografskih filmova kao što su “Teorija svega”, “Najcrnji čas” i “Bohemian rhapsody”. “Klinci” koji vode Netflix, a koje je McCarten, nakon što su bez oklijevanja prihvatili realizaciju njegove ideje u šali pitao “znaju li im roditelji što rade”, također su pokazali veliku hrabrost upustivši se u vrlo skupu produkciju filma koji se najvećim dijelom sastoji od razgovora dvojice bijelih staraca o Bogu i Crkvi. Upravo ti fiktivni dijalozi, koje je McCarten montirao od misli i riječi koje su Ratzinger i Bergoglio već negdje bili izrekli ili napisali, najveća su vrijednost i snaga filma “Dvojica papa”, pritom začinjeni s mnogo duhovitosti i humora.

Priča počiva na ideji da je papa Benedikt XVI., prije nego što će definitivno donijeti odluku o povlačenju, najprije želio upoznati svog najvjerojatnijeg nasljednika, a ujedno i velikog kritičara. Prvi susret pretvara se u otvoreni sukob konzervativnog Benedikta XVI. i liberalno-progresivnog argentinskog kardinala. Međutim, oni ne prekidaju razgovor koji se postupno pretvara u međusobnu ispovijed. Među njima se događa ono što je danas toliko rijetko da je čudesno, a svijetu toliko potrebno – dijalog. Za razliku od Sorrentina, Meirelles i McCarten itekako su svojim filmom željeli svijetu uputiti poruku o kojoj često i govore, pretvarajući Benedikta i Franju, Raztingera i Bergoglia u simbol globalnog sukoba koji se događa između konzervativnih i liberalnih snaga i pokreta. Upravo zato su napravili priču o dvojici ljudi čije upoznavanje i razgovor kreću s gotovo suprotnih polazišta, da bi se u otvorenoj raspravi bolje razumjeli i potom jedan drugog u velikom međusobnom poštovanju mijenjali. Ključan je trenutak filma upravo kada Ratzinger Bergogliu prvom priopćava svoju odluku o povlačenju i tada dolazi do preokreta: Nijemac je u tom trenutku revolucionarni progresivac, dok Argentinac postaje konzervativac koji ga od tog planiranog čina pokušava odvratiti pozivajući se na tradiciju i na veliku štetu koju će takav čin nanijeti Crkvi i samom institutu papinstva. Naravno, pobjeđuje promjena koja nije kukavički kompromis nego odraz Bergogliova poimanja Boga ne kao statične figure, nego onog koji je uvijek u pokretu.

Branko Lustig Više mi je značio Orden kneza Trpimira i Tuđmanova isprika Židovima nego Oscar

Osim što Benedikt zahvaljujući karizmi Anthonyja Hopkinsa biva mnogo simpatičniji nego što je u stvarnom životu, film mu tako iskazuje i počast zbog toga što se znao promijeniti i što je, zapravo protivno svim svojim uvjerenjima, otvorio vrata silnom propuhu što ga je u Crkvi i svijetu potom donio papa Franjo.

Toni Kukoč
Legenda Bullsa
Proslavljeni Hrvat prodao kuću za skoro 6 milijuna kuna, pogledajte o kakvoj je ljepoti riječ
s
OHR SAVJETNIK
Muči vas svrbež „tamo iza“? Saznajte kako ga se riješiti
  • Avatar Django
    Django:

    Nije Papa Benedikt abdicirao da bi otvorio put Bergogliu, nego da sačuva živu glavu.

  • franjo2:

    Pitam se šta će se desiti ako ovaj Papa Franjo prije umre od Benedikta.

  • Avatar Observer
    Observer:

    Svije je, kao nikada do sada podijeljen na lijeve i desne , pa tako i Crkva . Ljevicari imaju Bergoglija a desnicari Benedikta.