Zadnji studijski album U2 su objavili prije devet godina. Ako to nije dokaz autorske krize, ne znam što jest. Uzmemo li u obzir i činjenicu da su im zadnja tri studijska albuma bila razočaravajuća, jasno je da govorimo o sastavu koji je od 2004. i "How to Dismantle an Atomic Bomb" autorski prilično pao, ali se koncertnim turnejama i tehnološki inovativnom rezidencijom poput par mjeseci nastupanja u novoj lasvegaškoj dvorani Sphere održao među najkomercijalnijim imenima svjetske scene s najvećim zaradama. No, slaba je to bila utjeha poklonicima koji su vijesti o višegodišnjem snimanju novog albuma - trebao bi se pojaviti krajem godine - promatrali kao nejasnu epizodu s još manje jasnim kreativnim ishodom. I onda iz "neba pa u rebra" - ovo nebo je i doslovno, uzevši u obzir kontekst i tematiku novih pjesama - U2 su prije par tjedana iznenada i nenajavljeno objavili EP (extended play, ili mini album) sa šest pjesama "Days of Ash", taman na Pepelnicu, Čistu srijedu. I ne samo to, pretprošli tjedan na Veliki petak objavili su nenajavljeno još jedan EP, "Easter Lily" s još šest pjesama, a promatramo li ih zajedno kao 56 minuta glazbe, radi se ne samo o najboljem što su U2 uspjeli stvoriti još od devedesetih godina, nego i nečemu što se razinom organske, prirodne svirke čitavog benda - u koji se nakon zdravstvenih problema vratio bubnjar Larry Mullen Jr. - i kvalitetom pjesama može nazvati njihovim kreativnim uskrsnućem nakon dugog razdoblja autorskog posrnuća i jalove "suše".
Dakako da ove dvije zbirke pjesma nisu objavljene slučajno baš na ove datume, jer duhovnost, vjera, religija i katoličanstvo oduvijek su bili važan dio rada U2. Ali ne bojte se domaće bagatelizacije vjere, nema ovo nikakve veze s pojavama poput Laudata, pseudo moralnosti Hoda za život, "klečavaca", američkom komercijalizacijom vjere i sličnim banalnostima. Upravo suprotno, koliko je "Days of Ash" posvećen vanjskim faktorima i antitrumpovska epopeja, toliko je "Easter Lily" introspektivna odiseja po intimnim pitanjima vjere koja u sjajnom završnom triptihu pjesama "Scars", "Resurrection Song" i "Easter Parade", sa dodatnim Bonovim gospel-monologom na elektronskoj podlozi Briana Enoa "COEXIST (I Will Bless The Lord At All Times?)", djeluje poput U2 koji su se glazbeno vratili "doma" s dugog puta punog nepoznanica. Mogli bismo reći da su za Uskrs kreativno uskrsnuli i U2, podsjećajući da sustavna okrutnost, ratovi, pohlepa, nasilje i zloupotrijebljena moć ostavljaju ožiljke i rane na tijelu i duhu. Naravno, sve to palo bi u vodu da nije podloženo izvrsnom glazbom, svirkom i Bonovim vokalima i temama pjesama koje izbjegavaju najlakša rješenja, kakve od U2 nismo čuli odavno. Radi se o dozi "pravedničkog bijesa" ponuđenog u ovom trenutku u kojem se svijet nalazi, ali zapravo ciljano šireg dometa punog povijesnih referenci.
Zvukom i načinom rada u studiju, ova dva EP-ja s novim pjesmama kao da imaju veze s nedavnim projektom "How To Re-Assemble An Atomic Bomb", kad su krajem 2024. U2 objavili album s pjesmama koje su im "ostale", tj. nisu bile iskorištene za album "How to Dismantle an Atomic Bomb" dvadeset godina ranije. Ne samo da su zasluživale biti objavljene, mada su neke bile nedavno dorađene i nanovo otpjevane, nego bi debelo podebljale učinak tog albuma s početka dvijetisućitih. No, tadašnja glomazna U2 mašinerija bila je sklonija komercijalnijim, popularnijim potezima, za razliku od povratka rock svjetonazoru i međusobnoj sviračkoj alkemiji bez pretjeranih produkcijskih ukrasa kakvoj upravo svjedočimo. U tom zadnjem razdoblju nastali su i "Days of Ash" i "Easter Lily". Bez medijskih manipulacija poput one kada se 2015. album "Songs of Innocence" zbog poslovne suradnje s Appleom automatski pojavio u iTunesima 500 milijuna korisnika, "Days of Ash" i "Easter Lily" čak nisu niti imali fizičko izdanje, mogli ste ih slušati samo na digitalnim platformama. Doduše, prvi dio kolekcije možete naručiti u fizičkom obliku CD-a, skupa s otisnutim popratnim primjerkom e-zina Propaganda, prvim nakon 26 godina, kojim su objašnjavali porijeklo i namjere EP-ja, ako ste kupili godišnju pretplatu na U2 website koja vam nudi prvenstvo pri kupnji koncertnih ulaznica, godišnja izdanja samo za članove i sve ostalo što poklonici žele (platiti).
Naravno da za U2 problem nikada nije bio u hitovima i pjesmama kojima su uspjeli monetizirati i održati poziciju benda, problem je bio u činjenici da se pogubila prvobitna namjera i da je korporacijska strategija odnijela prevagu nad stvaranjem glazbe ukorijenjene u stvarnom životu i prirodnim autorskim impulsima. Ovih dvanaest pjesama pravo su otkriće jer se čini da se vratila sposobnost pisanja relevantnih, odličnih pjesama koje i svirački djeluju uzbudljivo, s onim pomalo nespretnim, sirovim U2 zvukom koji je davno nestao. Albumi iz dvijetisućitih bili su (samo) ugodni za slušanje, ali je napetost koja je ranije postojala nestala iz U2 u 21. stoljeću. Znali su raditi komercijalnu pop glazbu i širokoprihvatljive pjesme, iako je hitova bilo sve manje, ali su zvučali "kastrirano", kao da su im odrezani instinkti. Tko je mogao pretpostaviti da još uvijek imaju u sebi pjesme poput "The Tears Of Things", "Song of the Future", "Scars" ili "Easter Parade" nakon posvemašnje neaktivnosti posljednjih devet godina? Zadnjih dvadesetak godina bili su "prigušeni", danas na ova dva EP-ja opet zvuče "živo", doslovno i u prenesenom značenju. "Days of Ash" bio je reakcija s "imenom i prezimenom" na aktualna zbivanja, pa su četiri od pet pjesama govorile o pojedincima im konkretnim događajima, dok bi se jedinim tipičnim komercijalnim singlom moglo nazvati suradnju s Edom Sheeranom u zgodnoj, ali manje bitnoj pjesmi "Yours Eternally". Uvodna "American Obituary", iliti "smrtovnica", opora, bučna i najeksplicitnije angažirana pjesma U2 unazad dugo godina stigla je par dana nakon Springsteenove "Streets of Minneapolis" i propjevala o Renée Nicole Macklin Good koju je 7. siječnja na ulici u automobilu ubio ICE agent.
Sarina u "Song of the Future" je šesnaestogodišnja Sarina Esmailzadeh, jedna od iranskih učenica koje su izašle na ulice tijekom prosvjeda "Žena, život, sloboda" 2022., potaknutih smrću Jine Mahse Amini, Kurdkinje iz Irana koja je preminula u Teheranu nakon što je uhićena zbog nepoštivanja propisanog nošenja hidžaba. Sedam dana kasnije Sarinu su pretukle domaće iranske snage i preminula je od ozljeda, dok je režim tvrdio da je počinila samoubojstvo. Šest tjedana nakon "Days of Ash", uokvirujući razdoblje korizme, pojavio se EP "Easter Lily". Dok je prethodnik bio reakcija na kaotična vremena u vanjskom svijetu, "Easter Lily" donio je introspektivne pjesme s temama prijateljstva, gubitka, nade i obnove. I "Easter Lily" popraćen je još jednim izdanjem Propagande, obilježavajući četrdesetu obljetnicu prvog izdanja fanzina. Na 52 stranice uključene su izjave sva četiri člana U2, Edgeove bilješke, tekst basista Adama Claytona o umjetnosti i putu oporavka, razgovor između Bona i franjevca Richarda Rohra čija je knjiga inspirirala pjesmu "The Tears Of Things", fotografije iz studija, tekstove pjesama, intervju s producentom Jacknifeom Leejem, te tekst Gavina Fridaya, prijatelja grupe i člana post-punk postave The Virgin Prunes, o Halu Willneru iz pjesme "Song for Hal" koju je otpjevao The Edge. Budući da se prvi EP mogao nabaviti uz godišnju pretplatu na website U2-a, glavno pitanje je kako doći i do fizičkog primjerka uskršnjeg nastavka, ali može se pretpostaviti da će se u skoroj budućnosti pojaviti neko pogodno dvostruko vinilno izdanje za, primjerice, Record Store Day (Dan prodavaonice ploča).
I jedno upozorenje; nitko ne tvrdi da nas krajem godine ne čeka još jedan šareni medijski "U2 spektakl" s novim albumom, jer i sam Bono poručio je da su ove pjesme različite od onoga na čemu rade i da su morale biti objavljene. Ili, doslovno, "Pokušat ćemo kasnije s pompom i velikom najavom podsjetiti ostatak svijeta da postojimo, ali u međuvremenu… ovo je između vas i nas". Znači da smo upozoreni, ali to ne mijenja činjenicu da su se ovim izdanjima U2 nakon dugo godina autorski, svirački, energijom i emocijom vratili na svoje najjače pozicije. U tome su se složili i kritika i publika, pa bez obzira na to što dobili krajem godine, čini se da je baš ovih 56 minuta glazbe onaj važan album koji smo od U2 čekali godinama.
Otvori KEKS Pay
