Naslovnica Showbiz Zvijezde

Vanna: Zahvalna sam suprugu što me trpi, težak sam suputnik

U povodu proslave 20 godina karijere 19. prosinca u Lisinskom diva otkriva koje su njezine vrline, zašto nikad neće obući kostim za rumbu te hoće li djecu pustiti na talent show
09. prosinca 2011. u 15:19 10 komentara 12341 prikaza
'07.12.2011., Zagreb - Pjevacica Ivana Ranilovic Vrdoljak, poznata pod nadimkom Vanna. Photo: Jurica Galoic/PIXSELL'
Foto: 'Jurica Galoic/PIXSELL'
Pogledajte galeriju 1/4

Kad sjednete preko puta Ivane Vrdoljak, poznatije kao Vanna, teško možete prihvatiti podatak da ove godine slavi 20 godina karijere. No, prisjećajući se s njom uspomena i doživljaja, brzo vam postane jasno što je sve iza naše omiljene glazbenice. Kako bi podsjetila obožavatelje na tu obljetnicu, Vanna je pripremila rođendanski koncert 19. prosinca u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog.

– Ideja je da obožavatelji dobiju presjek karijere. Od "Molitve za mir" do posljednjeg albuma "Sjaj". Želim pokazati da pjesme koje su mene i publiku obarale s nogu prije 20 godina i danas funkcioniraju u novim ili naprotiv starim aranžmanima. Da bi sve bilo što svečanije i u slavljeničkom tonu, pobrinut će se, naravno, i gosti – Tony i Neno Belan, mladi suradnici Mario Huljev i Nikolina Kovačević – pohvalila nam se Vanna.

U dva desetljeća karijere bilo je uspona i padova. Ona je odrasla, udala se za Andriju Vrdoljaka i s njime dobila dvoje djece. Sve je to stvorilo Vannu koju danas poznajemo, a koja, kaže, nije puno drukčija od one klinke s početka karijere. Iako ne voli previše otkrivati o sebi, povjerila nam je što očekuje od svoje djece – 10-godišnje Jane i 13-godišnjeg Luke, koje su vrline njezina supruga, a koje njezine, te kako će u kući Vrdoljakovih ove godine izgledati blagdani.

Koncertom u Lisinskom slavite 20 godina karijere. Kakav osjećaj izaziva ta brojka?

– Tko god radi tako dugo – liječnik, inženjer, profesor, bilo koji radnik – zaključit će da je to respektabilna brojka. Najbolja strana glazbe u odnosu na spomenute poslove jest to što je u njoj rutina potpuno isključena. Kad osjetim tremu prije nastupa, ne mogu se načuditi koliki sam laik i nakon 20 godina. No, vidim to i kod kolega. Ali to je zato što nam je stalo. Jedino kad pjevam starije pjesme na koncertu, shvatim koliko je prošlo otkad su nastale, a ljudi koji su ih nekad slušali sad su malo stariji. Tu vidim da su prošle godine, ali po osjećaju sve se počelo događati prekjučer.

Kad pomislite na početak, što vam prvo padne na pamet?

– Uh, još sam 90-ih s Ilanom Kabiljom pjevala duete. Pjevali smo po zagrebačkim klubovima i nismo to doživljavali kao da bi ispred nas trebao biti pun klub ljudi. Nama je to bilo potpuno nevažno. Možda je ispred mene bilo 20 ljudi, ali mojoj ekipi i meni koja bi me došla pratiti i slušati to je bilo dovoljno. Odjednom smo se s E.T.-om našli pred krcatim Kulušićem i opet nam nije bilo bitno otkud svi ti ljudi. Bilo nam je važnije hoće li plesači imati iste majice nego hoće li na koncertu biti ljudi.

Sjećate li se prvih uspjeha?

– Bila je to "Molitva za mir", naša prva autorska stvar. Snimali smo se po gradu, uz pomoć prijatelja sve smo organizirali i snimili spot. Pjesma se nekoliko puta emitirala prije Dnevnika HTV-a i instantno smo postali hit. Ljudi su znali za nas, slušali nas, a kad je izašao hit "Tek je 12 sati", još smo zacementirali poziciju. Sve se moglo, a love naravno nije bilo. Prijatelji su nam pomagali, glumili bodyguarde. Jedan prijatelj je kod tate u garaži napravio veliki znak E.T. Posudili smo hrpu stvari, tako da bi sve izgledalo kako smo mislili da treba.

Žalite li za čime u tih 20 godina i jeste li uopće osoba koja za nečim žali?

– Ne mogu reći da žalim za bilo čime, ali bilo je pogrešnih odluka. Bilo je neugodnih iskustava i u situacijama s bendom, ali i u solo karijeri. S nekim ljudima nisam dobro kliknula, neki ljudi nisu dobro kliknuli u odnosu na mene i moju karijeru, a i ja u odnosu na njihove. Sa suradnicima sam imala problema. Nikad te nitko potpuno ne oživljava i uvijek ljudi misle da radiš nešto krivo i da bi sve bilo bolje kad bismo samo poslušali njih i učinili kako oni kažu. Rijetko to uspije. Bilo je krivih procjena, no ne mogu reći da je bilo krivih pjesama.

Koji biste trenutak izabrali kao najljepši, a koji bi bio neki najlošiji?

– Bilo je svega. Kad sam zadnji put izašla na koncert u Lisinskom pred krcatu dvoranu, shvatila sam da je to ispunjenje mojih snova. Da su mi djeca zdrava, da se volimo i da vidim ovo pred sobom – i ništa mi više ne treba. No, stvari tako ne funkcioniraju. Želje se ispune i onda krećem iznova. S druge strane, nakon Eurosonga, kad sam se vratila iz Kopenhagena, u kontaktu s ljudima osjećala sam da im više nisam fora. Oni su očekivali da ću pobijediti, a ja sam bila deseta. Danas bi to bio super uspjeh. Ljudi su se ispuhali od priče sa mnom i trebalo mi je dugo da je opet napušem. Bila sam "devastirana" jer sam se jako trudila. Htjela sam nakon porođaja smršavjeti, stati u jako usku haljinu da ljudima budem lijepa, da mi nema tko što zamjeriti. Bilo je to uznemirujuće razdoblje.

Je li bilo trenutaka s obožavateljima koji su vas dirnuli?

– Bilo je svega, od iznenađenja da ljudi znaju stihove pjesama za koje sam bila uvjerena da nisu popularne, do djevojčica koje bi se pri upoznavanju smrzavale od šoka što pričaju sa mnom. Nekad su ljudi znali i pretjerati, pa bi previše doslovno shvaćali riječi i posvajali te pjesme. Bilo je slučajeva gdje bi stihove poistovjećivali sa smrti voljenih, a pjesma nije bila tako zamišljena. To mi je bilo teško, ali kad si u glazbi, moraš se na to naviknuti.

S vama na koncertu nastupa Nikolina Kovačević, djevojka koja se proslavila na "Hrvatska traži zvijezdu". Što biste rekli da se vaša djeca odluče prijaviti na neki talent ili reality show?

– Ja bih im rekla ne! Možda je njima to zabavno gledati, ali nemaju oni u sebi te izvođačke nagone i mi se kod kuće fokusiramo na neke druge stvari. Kao roditelj smatram da to tako treba biti, iako ne znam kako bi to moglo završiti. Fokusirani smo na to da se uspjeh i sreća u životu neće naći na talent showu, nego edukacijom, radom i učenjem, pa ćemo vidjeti gdje će ih to odnijeti. U ovom poslu stalno te procjenjuju ljudi koji te ne poznaju. To su površni dojmovi i vrlo je rijetko da te netko zaista shvati. Teško je ovisiti o tome kako će te ta masa prihvatiti. Čovjek ne zna zapravo kako bi usmjerio dijete. Kažeš mu – samo plivaj prema instinktu, a bolje bi bilo reći – ovo se igra ovako i ovako, prema tim pravilima. A tih pravila nema, ili se mijenjaju.

Znate li koju će srednju školu nagodinu upisati vaš sin Luka?

– Kako su klinci poput mame netalentirani za matematiku, matematičku srednju nećemo upisivati. Nismo još sigurni, samo neka uče, budu uporni i znatiželjni i to će ih odvesti ondje gdje će im biti zabavno.

Pred nama su Božić i Nova godina, kako ih vi u obitelji obilježavate?

– Mislim da ove godine nećemo sve stići jer je koncert tik prije Božića, a imam i koncert na Badnjak. No, već znam kako će to izgledati. Usmjerit ću sve snage na nastup, a drugi dan krenuti po gradu u kupnju svih stvari – namirnica, darova... Naravno da bih htjela ispeći 12 vrsta kolača, kupiti savršene poklone, nove kuglice za bor... Klinci su još u fazi kada ih to jako veseli, a onda i mene veseli da im mogu pružiti lijepe blagdane. Ne bih se dobro osjećala da Božić ne bude kako spada, pa ću dati sve od sebe. Ma uvijek je u prosincu gužva. Izgurat ćemo to nekako, već se vidim kako raspakiravam kofere i kitim bor istovremeno.

U javnosti vas doživljavaju kao uspješnu pjevačicu, ali i uspješnu majku, suprugu, obiteljsku ženu koja savršeno žonglira i poslovnim i privatnim lopticama. Je li to tako zaista?

– Voljela bih da je tako, samo ne znam koliko moji doma to mogu potvrditi. Dajem sve od sebe, no nekad me malo okupiraju moje misli i obveze. Glazba uzima puno vremena, no zasad, eto, nekako uspijevam sve.

Jesu li te obiteljske dužnosti lijek za stresan poslovni život?

– Da, to je ponekad dobra rehabilitacija. S druge strane, ovaj mi je koncert pozitivno stresan, jako mu se veselim, pa od njega ne trebam odmor. A opet, i obiteljski život zna biti pomalo stresan. Hoću li sve stići, zašto sve ja moram obaviti, nekad baš to zna biti izvor stresa.

Koliko se u tim situacijama možete osloniti na supruga, zamolite li ga da uskoči?

– Pa baš i ne da uskoči. Ono što ja radim i dalje volim sama obaviti jer mislim da ću to lakše i brže napraviti. Ono što on zna, to će i napraviti. Bez njega ionako puno toga ne bi bilo napravljeno, pogotovo ne ovaj skori koncert. Mi smo jako rutinirani, dosta dugo živimo zajedno. Nisam osoba koja izvolijeva, ne mislim da je operativni dio života kompliciran. Ako se malo stisne i požuri, sve se stigne. Ja ne trebam dan koji ću proživjeti kao neka diva, gdje će mi sve biti servirano.

Je li vam suprug podrška?

– Jest, zaista, i kad ne bi tako bilo, onda bi ovo bilo naporno i nemoguće i ne bih se osjećala ni dobro, ni kvalitetno, ni voljeno, ni vrijedno. Mislim da ne možete živjeti uz nekoga tko se ne informira o vama. Ne možemo se odjeljivati. Nije mi jasno kako ljudi mogu reći da doma ne razgovaraju o poslu. Čime se ti ljudi bave? S druge strane, možda je glazba takav posao koji obuzima sve sfere života. Mislim, to meni nije posao, nego opsesija koju sam pretvorila u biznis. Vjerojatno sam težak i naporan suputnik zbog toga, ali zahvalna sam što me se trpi. I što me svi trpe – obitelj, prijatelji, publika.

Ali ako funkcionirate na toliko razina, zasigurno niste toliko teški?

– Ma imam ja i svojih vrlina. Dobro kuham, jako sam diskretna... I šparna! Naravno, ovo zadnje nije istina! Znam što je život, znam zašto se volimo i cijenimo. Najsmješnije mi je kad netko kaže – tebi je s njom super, ona ti zasigurno cijeli dan pjeva. Možeš si misliti! Zatukli bismo se maljem da je tako. Život je nešto drugo.

Članica ste žirija "Zvijezde pjevaju". Duško Ćurlić prošlu subotu u emisiji "Ples sa zvijezdama" pozvao vas je da zaplešete. Jeste li dobivali službene pozive od producenata, hoćete li nastupiti?

– Zvali su me, ali mislim da ne. To je zabavna emisija i ne mogu se nadiviti ljudima kako dobro nauče plesati. Kad ih vidim, pomislim i ja bih to. Ali zamislite mene u rumba kostimu ili cha-cha-cha kostimu.

Znate li plesati?

– Naravno da znam. Mislim da bih bila dobra plesačica. No, cijeli je taj paket previše, a na kraju krajeva možeš ispasti. Ja ne volim ispadati, ne volim gubiti, zato nisam htjela ni pjevati. Radije sam stoga u žiriju. Sad će mene netko izbaciti, e pa neće!

Dio ste medijski poznate obitelji. Otac vašeg supruga Antun Vrdoljak slavni je redatelj, njegova sestra Ivana udana je za Gorana Višnjića. Kako funkcionira obitelj u kojoj su članovi tako medijski zanimljivi i eksponirani?

– Popularnost nije nešto što te određuje kao emotivnu, toplu i druželjubivu osobu. Takav si bez obzira na to jesi li slavan ili ne. Svi koji imaju veliku obitelj znaju da treba puno ljudskog truda da bi ona funkcionirala, a to što su članovi po novinama u pozitivnom ili negativnom obliku u našim odnosima niti pomaže niti odmaže. U takvim obiteljima, kao i u svim drugima, vladaju druge zakonitosti, pomažemo li si, jesmo li dobri jedni prema drugima... Mi smo obitelj kao i svaka druga i zaista smo dosta bliski.

Pišete li i danas pjesme i koliko se one razlikuju od onih s početka karijere? Možete li pronaći istu onu inspiraciju koju ste imali kao klinka danas kada ste supruga, majka, poslovna žena..?

– Pa danas sigurno ne bih mogla napisati stih "ne trebam ja s tobom brak, baš me briga što si njen". Tada mi se to činilo genijalno, a danas to baš ne bi bilo fora. Mislim da je deplasirano pisati neprimjereno, a to zamjeram i nekom drugom izvođačima. Kad neka moja kolegica od 50 godina napiše tekst kako dolazi u diskoteku i koketira s frajerom, to je smiješno, ne želim to ni zamišljati. To je toliko neuvjerljivo, a neuvjerljiv tekst nije dobar tekst.

Koliko se često vraćate u rodnu Koprivnicu?

– Ne toliko koliko bih htjela. Idem ponekad ondje i znam reći svake godine: ovo ljeto ću tamo provesti tri tjedna i onda se to nikad ne dogodi. Ali neprocjenjiv je utjecaj, pogotovo dok mi je tata bio živ, Podravine. Tu mislim i na krajolik, i na rijeku Dravu, stare običaje, moje roditelje, naše naslijeđe. To je jako utjecalo na mene i na ono što ja prenosim na svoje klince.

Jeste li pomišljali da odete živjeti izvan Hrvatske?

– Jesmo, sigurno se može lijepo živjeti i negdje van, ali ovdje je dom. Ovdje ti je toplo oko srca kad himna svira i kad kockasti pobjeđuju. Neke pjesme koje su ti blesave raspamete te kad si daleko od doma. Sve je moguće, sigurno postoje mjesta gdje bi nam bilo lijepo, gdje bismo upoznali divne ljude, gdje bi klinci dobili nove mogućnosti, no ovdje je dom.

Kakvi ste bili kao dijete?

– Dosta ozbiljna i odgovorna.

Dakle, kao i danas?

– Znam, da, tako je. Žao mi je. Uvijek sam bila takva, ali zato imam ventil koji se zove pozornica. Da sam baš sasvim ozbiljna i normalna, ne bih se nikad penjala na binu. Nitko normalan ne penje se na binu da zabavlja ljude, za to moraš biti malo lud. Imam crtež iz vrtića o temi što želim biti kad odrastem. Na pozornici sam, imam visoke pete, neku haljinu, reflektori su oko mene i imam mikrofon u ruci. U pubertetu sam postala nemoguće dijete. Mama nije znala što bi sa mnom, postala sam tvrdoglava i znala sam što hoću. Htjela sam upisati samo studij engleskog jezika i to je bilo to. A možda se i meni vrati ta pljuska s mojim djetetom.