Rade Šerbedžija, glumac čija se karijera proteže desetljećima i obuhvaća više od dvije stotine projekata, danas slavi 80. rođendan, no njegov duh i dalje prkosi godinama. Rođen u Buniću kraj Korenice, odrastao u Vinkovcima, a umjetnički stasao u Zagrebu, postao je simbolom jedne epohe, ali i dokazom da istinski talent ne poznaje ni geografske ni mentalne barijere. Iako je prvu glavnu ulogu ostvario u “Gravitaciji” Branka Ivande 1968. godine, a zapažen bio i u kultnom “Crvenom klasju” Živojina Pavlovića, masovnu popularnost donijela mu je serija “U registraturi”.
Ta uloga Ivice Kičmanovića učinila ga je najpopularnijim licem u državi sedam godina zaredom. Unatoč tome, Šerbedžija nikada nije prihvatio status zvijezde. “Bilo mi je čak i odbojno. Normalno sam šetao gradom, stajao u redu za kruh u dućanu. Mi koji smo bili najpopularniji zarađivali smo samo malo više od prosječne plaće doktora ili inženjera”, prisjetio se tog vremena, naglašavajući da je tada, uz film i televiziju, njegovo srce pripadalo kazalištu.
Njegov umjetnički i životni put bio je duboko isprepleten s velikanima poput Miroslava Krleže i Arsena Dedića. Krleža ga je smatrao “svojim Leonom”, pozivao ga u svoj dom na duge noćne razgovore uz konjak i usadio mu kritički, disidentski stav prema sistemu. “Pisac mora imati mogućnost da u neku ruku bude disident”, citirao je Krležu, čije su mu riječi postale životni moto. Ta beskompromisnost često mu je donosila probleme, kako u Zagrebu, tako i kasnije u Beogradu. Prijateljstvo s Arsenom bilo je, pak, drugačije, ispunjeno glazbom i uzajamnim poštovanjem. Od slučajnog susreta u Gospiću, gdje je Arsen bio u vojsci, do zajedničkih nastupa, Dedić ga je učio kako pjevati i interpretirati stihove, što je kulminiralo legendarnom singlicom “Ne daj se, Ines”. Njihova posljednja zajednička izvedba te pjesme u Lisinskom 2016., samo dva i pol mjeseca prije Arsenove smrti, ostala je kao dirljiv testament jednog velikog prijateljstva.
Početkom devedesetih, s raspadom zemlje, Šerbedžijin svijet se urušio. Odbivši odabrati stranu, postao je meta napada i u Hrvatskoj i u Srbiji. “Jedina stvar da samog sebe spasim kao glumca je bila da odaberem stranu. Ja bih i u ratnim vremenima bio uvažen glumac. Ali svjesno sam izabrao svoj put i otišao u izbjeglištvo”, objasnio je odluku koja ga je odvela u neizvjesnost. Sa suprugom, redateljicom Lenkom Udovički, i bez novca, otišao je u London, spreman odreći se glume i postati taksist ili konobar. Ipak, filmska sudbina imala je druge planove. Susret s mladim redateljem Milčom Mančevskim, koji ga je obožavao zbog uloga u filmovima Živojina Pavlovića, donio mu je glavnu ulogu u filmu “Prije kiše”. Film je postao svjetski hit, nominiran za Oscara, i otvorio mu vrata Hollywooda.
FOTO Slavi 44. rođendan, a nekad je bila jedno od naših najpoznatijih TV lica: Ovako je izgledala prije 20 godina
No, taj put nije bio lak. Odjednom se glumac koji je u domovini igrao Hamleta i Richarda III. našao na audicijama za uloge od tri rečenice. Jedan takav casting napustio je rekavši samo “Ne mogu”, što je izazvalo skandal. Ključan trenutak dogodio se na audiciji za film “Svetac”. Nakon što je već odlučio odustati, supruga Lenka ga je natjerala da se vrati. Redatelj Phillip Noyce, impresioniran njegovim talentom, ponudio mu je drugu najveću ulogu u filmu, onu ruskog mafijaša Tretiaka, iako je studio želio Anthonyja Hopkinsa. “Nakon dva dana zove me agent i pokaže mi mail studija u kojem piše: ‘Yes, we like this Russian.’ I ja tako dobijem ulogu”, prisjeća se Šerbedžija. Taj film, uz ulogu u posljednjem Kubrickovom remek-djelu “Oči širom zatvorene”, zacementirao je njegov status u Hollywoodu, iako ga je pratio glas da “glumi samo Ruse”.
Iskustvo sa Stanleyjem Kubrickom bilo je posebno. Slavni redatelj odabrao ga je na temelju snimke audicije, a na setu je tražio specifičnu vrstu “neposrednog ludila” koje se ne može odglumiti. Šerbedžija je shvatio što Kubrick želi tek nakon redateljevog izljeva bijesa, pa se počeo ponašati kao da je doista lud, odbijajući asistente i stvarajući napetost na setu, što je Kubricka oduševilo. Ipak, jedna ga greška proganja. Smislio je, kako kaže, briljantnu dodatnu scenu za kraj filma, ali se nije usudio predložiti je Kubricku, bojeći se da će ispasti kao “Balkanac koji si želi proširiti ulogu”. Kad mu je napokon, nakon snimanja, ispričao ideju, Kubrick je prvo rekao: “Ti si idiot.” Pola sata kasnije, bijel u licu, vratio se i s mržnjom u očima rekao: “Zašto mi ovo nisi rekao? Briljantno je.” Mjesec dana kasnije Kubrick je umro. “Od tada svojim studentima govorim da redateljima uvijek kažu što misle”, zaključuje Šerbedžija.
Unatoč impresivnoj filmskoj karijeri, kazalište je ostalo njegova prva ljubav, kojoj se danas uglavnom vraća kroz Teatar Ulysses na Brijunima, koji je osnovao sa suprugom Lenkom. Njihov zajednički rad,al i brak u kojem se se rodile tri kćeri, Nina, Vanja i Mimi, opisuje kao simbiozu u kojoj pronalaze uzajamnu inspiraciju. Umjetnička crta prenijela se i na njegove kćeri, uključujući i Luciju iz prvog braka, koja je i sama cijenjena glumica, te sina Danila koji je redatelj, čime se nastavlja obiteljska umjetnička tradicija. Glazba je, pak, postala njegov bijeg i način da nadoknadi gubitak glume na materinjem jeziku tijekom devedesetih. Kroz koncerte sa Zapadnim kolodvorom nastavlja pričati priče, spajajući poeziju i šansonu.
Otvori KEKS Pay
Ti si Titov, Tito je vaš …