Prošli tjedan u zagrebačkoj Tvornici gostovao je Public Image Limited, sastav Johna Lydona, nekada poznatijeg kao Johnnyja Rottena, prednjeg čovjeka Sex Pistolsa, vjerojatno jednog od najznačajnijih rock sastava u povijesti. Prije pedeset godina Pistolsi su započeli svoju odiseju engleskih punk rock prvoboraca, a singl "God Save The Queen" iz 1977. vjerojatno je jedan od najpoznatijih primjera borbe protiv establishmenta uopće. U njoj je Rotten režim britanske kraljice Elizabete II. nazvao "fašističkim", na što je uslijedila salva otpora patriotskih, danas bismo rekli domoljubno nastrojenih Engleza koji su obranaškim mehanizmom "lovili" članove Sex Pistolsa po Londonu te godine u pokušaju zaštite lika i djela zaštitnog znaka britanskog kraljevstva.
Upravo dok je John Lydon, danas daleko manje zanimljiv nego tada, na svojoj turneji s Public Image Limited, nazvanoj "This Is Not The Last Tour", prošli mjesec obilježila se i stogodišnjica rođenja Elizabete II., engleske kraljice koja je imala tu prigodu da se njezina duga vladavina, započeta 1952., poklopila s rastom britanske rock kulture od šezdesetih naovamo. Stoga je upravo Elizabeta imala tu nesreću da trpi odnose s pobunjenički nastrojenim britanskim rock glazbenicima tijekom duge vladavine.
Elizabeta II. vladala je sedamdeset godina i proslavila platinasti jubilej prije smrti 2022. godine. Bila je prisutna toliko dugo da je bila i suvremenik britanske pop i rock scene koja je procvat doživjela šezdesetih godina. Dapače, ustoličena je 1952., iste godine kad je počelo objavljivanje britanske top-liste singlova. Iako nikada nije bila velika poklonica pop glazbe, sama je često bila "na meti" upravo te novonastale kulture. A kako se svaka vladajuća vrhuška nastoji sprijateljiti i s popularnim figurama javnog i glazbenog života, tako je i Elizabeta mnogim slavnim britanskim pop i rock zvijezdama dodjeljivale titule "sir", još jednom potvrdivši da Velika Britanija itekako vodi računa o reklamiranju kroz svoj najjači izvozni kulturni proizvod - pop kulturu koju je velikim dijelom i izmislila.
Prva pjesma o kraljici napisana je već 1953, Young Tiger doslovno je pjevao "I Was There at the Coronation". Nakon toga, neko vrijeme u rock pjesmama pojavljivala se samo sporadično. Primjerice, u pjesmi Kinksa "David Watts" glavni lik govorio je da "nikada nije sreo kraljicu", dok je vatrogasac u "Penny Lane" Beatlesa spominjao da ima njenu fotografiju u džepu. Misleći na britansku novčanicu, što su ponovili i novovalni The Jam u pjesmi "Down in the Tube Station at Midnight", "posegao sam za sitnišem, a izvukao kraljicu". Paul McCartney još je 1969. napisao "Her Majesty" za album "Abbey Road" Beatlesa 1969., ali prvi susret kraljice s rock buntovništvom dogodio su se tek iduće godine.
FOTO Nakon turneje po Italiji, Marko Kutlić nastupio u Zagrebu: Pogledajte djelić atmosfere
Sezonu sporova otvorio je John Lennon, što je bio prilično jak medijski udarac s boka od člana najpopularnijeg sastava na svijetu. Lennon, politički uvijek najangažiraniji član Beatlesa, ionako sklon provokativnim potezima, izjavama i svađama s establishmentom - pa i s Nixonovim FBI-em na čijoj je crnoj listi bio, pa mu američki sustav godinama, sve do 1975. nije davao "zelenu kartu" za boravak u Americi - zaratio je i s engleskom kraljicom. Još 1965. Elizabetha je odlikovala Beatlese, ali je prgavi Lennon vratio orden pet godina kasnije zbog neslaganja s politikom Velike Britanije prema ratu u Vijetnamu.
Idejni spor rokera s kraljevskom obitelji u šezdesetima inspirirao je niz nastavaka, što je u Britaniji uvijek bilo isplativa medijska senzacija. Razinom beskompromisne borbe protiv institucija sustava najviše se isticao dolazak Sex Pistolsa sredinom sedamdesetih. Spomenuta punk himna "God Save The Queen", sa stihovima o fašističkom režimu i kraljici koja nije ljudsko biće, jednako je eksplicitno kao i "Anarchy In The UK" opisao društvenu situaciju u Britaniji, podjele na "nas" i "njih", te nabrojio grijehe sustava.
Pjesma je bila tempirana upravo na srebrni jubilej kraljice, pa je i naziv pjesme od ranijeg "No Future" promijenjen, da naslovom britanske himne pogodi još jače u namjeravanu metu. Ritualno potpisivanje ugovora Sex Pistolsa s diskografskim kućama pred Buckinghamskom palačom i vožnja brodom po Temzi ispred britanskog parlamenta, jednako brzo zamjenjivalo je raskidanje istih tih ugovora zbog straha diskografa od negativne reklame koju su potencirali iznervirani konzervativni patrioti. Johnny Rotten tvrdio je da su ga napali i noževima, vičući "gade, mi volimo našu kraljicu", da bi kao John Lydon četrdesetak godina kasnije priznao, "nisam nikada rekao da ju nisam volio, ali nisam volio instituciju".
Puno toga promijenilo se dolaskom japijevske kulture i razblaživanjem oštrice rock scene u osamdesetima, dekadi koja se poput njihanja klatna nakon punka i novog vala otklonila u eskapističku, konzervativnu stranu. Mnoge nove pop zvijezde novog romantizma i electro popa, a i neki iz sedamdesetih, postali su maskote kraljice i princeze Diane. Za razliku od njih, nakon oštrih Exploited u "Royalty" 1981., The Smiths su se obrušili na kraljicu s "The Queen Is Dead", misleći pritom i na Veliku Britaniju. U pjesmi Morrissey provaljuje u Buckinghamsku palaču i susreće kraljicu koja mu kaže "znam te, ne znaš pjevati", na što joj uzvraća "ali me trebaš čuti kako sviram klavir", dok u "Nowhere Fast" Smithsa Morrissey namjerava skinuti hlače pred kraljicom.
U kasnijim generacijama britanskih glazbenika o kraljici su pjevali Manic Street Preachers ("Repeat"), Stone Roses ("Elizabeth My Dear"), Billy Bragg ("Take Down the Union Jack"), The Housemartins ("Flag Day"), Blur ("This Is a Low"), Pet Shop Boys ("Dreaming of the Queen"), te kasnije Badly Drawn Boy ("You Were Right"), Dizzee Rascall u pjesmi "2 Far", Slowthai s "Nothing Great About Britain" i mnogi drugi. U vrijeme mnogih titula "sir" nekadašnjim buntovnicima - recimo Paulu McCartneyu, Eltonu Johnu, Bobu Geldofu i Micku Jaggeru, ali ne i Keithu Richardsu - bilo je zanimljivo vidjeti kako su se stvari promijenile od vremena Lennonovih ekscesa. I McCartney i Jagger pojavili su na zlatnom piru britanske kraljice 2002., što je bio i doslovni pokazatelj promjene položaja u krugu od tridesetak godina i istupljene oštrice nekad buntovne prirode rock glazbe.
Ukratko, neki pripadnici te generacije stigli su od nekadašnje pozicije pokreta otpora šezdesetih do građanski pristojnih rojalista. Ta vijest težinom je imala sve šanse prebrisati neke pobunjeničke postavke iz prošlosti, iz kojih su se i Morrissey i Rotten/Lydon promijenili u nostalgične konzervativce. Sir Paul McCartney bio je među zvijezdama velikog koncerta koji se održao 3. lipnja 2002. ispred Buckinghamske palače u čast 50. obljetnice vladavine Elizabethe, a društvo mu je u toj svečanoj prilici činio Mick Jagger. Kao prvotimci nove supkulture šezdesetih, i Beatlesi i Stonesi jednako su iskazivali otpor prema (malo)građanskim vrijednostima i bili simbolima istog tog otpora. No, Jagger i McCartney službeno su se 2002. u duetu poklonili pred kraljicom, što je samo po sebi bila pristojna gesta. Ali, znajući za nekadašnje čvrste antiestablishment pozicije kojima duguju auru prvoboraca rokerskog pokreta otpora šezdesetih, novi obrat možda i nije bio najsretnija opcija, prije zabijanje "klina" u lijes prošlih subverzivnih akcija.
Ako taj podatak nije doslovan pokazatelj promjene i istupljene oštrice nekad buntovne prirode rock glazbe, što drugo treba kao dokaz prebacivanja nekadašnjih subverzivnih enfant terriblea na rezervne položaje građanski pristojnih rojalista? Ukratko, pred britanskom kraljicom brišu se sve ideološke i glazbene razlike.
Sve skupa bilo je rezultat promjene koja se dogodila odavno, te kasnije uzela još više maha sa još više "sirova" iz svijeta pop glazbe i njihovih prijema kod kraljice. Uostalom, na godišnjim gala koncertima za humanitarni fond princeze Diane, započetima tijekom osamdesetih, iskristalizirala se postava umivenih, pristojnih glazbenika poput Philla Collinsa, Stinga, Marca Knopflera, Erisa Claptona, Eltona Johna ili Georgea Michaela, koja je do savršenstva dovela bljedunjavu glazbenu šprancu stavljenu na raspolaganje višim ciljevima monarhije.
Od tada je situacija u Britaniji, izuzev nekih ranije nabrojanih pobunjenika, bila drugačija u dvoboju pop glazbe i državnog vrha ili kraljice. Samo je nedostajalo da su se tada pred Buckinghamskom palačom pojavili i friško reformirani Sex Pistolsi i otišla bi kvragu sva priča o rock provokativnosti koju pamtimo iz davnih vremena kad je i britanska kraljica bila mlada.
Otvori KEKS Pay
