Trinaest godina dugo je razdoblje na bilo kojoj sceni, a pogotovo domaćoj, glazbenoj. I upravo nakon takvih 13 godina stanke u radu, početkom godine vratio se Dragan Lukić Luky, novim EP-jem "Grad pored luke" s tri nove pjesme i obradom "Odabrat ćeš gore" Arsena Dedića. Luky je odabrao bolje i podsjetio o kakvom se autoru radilo prije dvadeset četiri godine kada je prvim albumom "Ararita" poharao domaću scenu, stigao na vrh popisa albuma godine i osvojio osam nominacija za Porina.
Kamo se danas vratio pitanje je ne samo za njega, a metafora grada pored luke možda najbolje objašnjava da su nekad važne stvari postale popratne. Lukyjeva autorska impregnacija vratila se u vrijeme tik-tokarenja i pretrpanosti streaming servisa svakakvim senzacijama, pa je pitanje koliko njegova senzibilna vizija može prodrijeti u potpuno konzumeristički usmjerenoj sadašnjosti u kojoj ni gradovi nisu više što su nekad bili.
"Grad pored luke" podsjeća me strukturom na Gibonnijev EP "U po ure", jer ni on nije vjerovao da ljudi više imaju živaca slušati čitave, duge albume. Lukyjeve pjesme i danas vas uvode u svoj svijet, a koncertom na tvrđavi Sv. Mihovil u Šibeniku 5. lipnja vratit će se i publici od koje će se nekadašnjim poklonicima, za pretpostaviti je, pridružiti i ovi novi koji su do njega stizali usmenom predajom i preslušavanjem starih pjesama koje još uvijek možete čuti na radijskim programima.
Sve skupa zapravo uopće nije čudno za Lukyja, jer je već s "Araritom" pokazao da ga nakon karijere najzaposlenijeg domaćeg producenta više zanima autorska pozicija s prigušenim svjetlima reflektora, a takvu taktiku nastavlja i s "Gradom pored luke". Kakva je današnja "scena pored Lukyja" i koliko je spremna za njega tek ćemo vidjeti, ali nekada je baš on bio jedan od glavnih kotača/pokretača novog zvuka i pristupa glazbi kod nas. I to u prijelomnom vremenu kada su devedesete prešle u dvijetisućite i promijenio se domaći mainstream, u koji je upravo on uspio ugurati nekoliko kandidata s kojima je radio kao traženi producent.
Kao pripadnik naraštaja domaćih producenata nadošlih tijekom devedesetih godina, Dragan Lukić-Luky bitno je pomogao zvučno profilirati karijere Damira Urbana, The Beat Fleeta, Dina Dvornika, Daleke obale, Fon Biskicha i Narodnog blaga, a surađivao je i na po jednom album riječkih Laufera i Olivera Dragojevića (prije toga bio je klavijaturist bendova Tužne Uši, Đavola, Dina Dvornika i TBF-a). Čini se da je Luky samostalnim projektom "Ararita" samom sebi pokušavao napraviti ono što je ranije već dao drugima. Lukića doista nije bilo pretenciozno nazvati čarobnjakom zvuka, jer je dotadašnjim radom u tonskom studiju pripomogao proboju suvremenih rješenja u urbanu domaću rock glazbu devedesetih, surađujući na najznačajnijim projektima dekade.
Podsjetimo na tadašnje (nove) odnose na domaćoj sceni, kako bismo lakše shvatili s čime, tj. kime se Luky borio; s devet nominacija Cubisma i osam njegovih, 2003. bili su najveći favoriti Porina. Sveprisutni Thompson i Colonia ušli su tada predvidljivo u utakmicu u kategorijama hita godine koja je honorirala komercijalni uspjeh. Usprkos siromašnim estetskim učincima našli su se, poput Thompsona, i u izboru za album godine, i kao Colonia u kategoriji najboljeg albuma zabavne glazbe. No, Oliver i Gabi Novak sa po četiri nominacije, Edo Maajka i Matija Dedić s tri, te Darko Rundek i Josipa Lisac s dvije, pokazivali su da ima još mjesta za borbu ukusa protiv estradnog bofla.
Tada je zapravo najveći iskorak glasačkog tijela bio onaj prema detektiranju i priznavanju nove diskografske situacije i novih imena. Ono što se pet-šest godina pokušavalo nametnuti kao urbana glazba, iznenada je doživjelo tretman nominacijama u kojima su prednjačili Edo Maajka i El Bahattee. Imena koja su do tada bila izvan glavnog toka diskografske produkcije, poput Lukyja i Cubisma, s najviše nominacija, formirala su novu srednju struju koja je s lakoćom odnosila multiplicirane nominacije, a velikim dijelom bila je to zasluga Lukyja i producentskog angažmana s novijim imenima tijekom prethodnih godina.
Lukićeva sklonost dizajniranju zvuka čula se i na prvom singlu "Ti si more" koji ga je predstavio u najmelodičnijem izdanju do tada. Pomak na glazbenom terenu pratio je i usporediv otklon u intonaciji cijelog projekta. S "Araritom" Lukić je redefinirao, tj. poboljšao zvuk, govor i izražajne mogućnosti dalmatinske pop/zabavne glazbe, kao prije toga rocka i hip hopa. Osim blagih dotoka housea i jazzy klavira, prije svega bila je riječ o spoju najboljih sastojaka dalmatinske šansone na tragu Tome Bebića i suvremenog zvuka, s osloncem na Olivera - koji je gostovao u "Provaj" - i Gibonnija između. Cijelim albumom vladala je pozitivistička, pomalo spiritualna atmosfera koja je prisutna i na "Gradu pored luke", a osim u navodima na ovitku albuma bila je potencirana i tekstovima koji su redom donosili ljubavne teme i iskrenost miljama udaljene od stereotipa "galeba" i estradnog klišeja osvajača s lančićem oko vrata.
Na "Arariti" Lukić je bio autor svih tekstova i glazbe, aranžmana i tonskih mikseva, dok je produkciju potpisao zajedno sa Željkom Brodarićem Jappom koji je u osamdesetima već afirmirao novu "splitsku školu produkcije". Uz Brodarića na gitarama i još par suradnika, Lukić je odsvirao gotovo sve instrumente, što je dovoljan prilog tezi o "sam svoj majstor" modelu rada, kakav voli i danas.
Lukićeva glazba na "Arariti" i kasnijim albumima "V.I.T.R.I.O.L." (2006.) i "Hvala" (2012.) pokazala je da spoj domaćih receptura i suvremenog zvuka u ovakvoj kombinaciji odgovara zahtjevima moderne pop glazbe, jer je posjedovala lokalnu prepoznatljivost i globalnu razumljivost. Radilo se o onome što su Talijani doveli do savršenstva. Doduše, ponekad je zasmetalo da Lukić nije posjedovao vokalnu izražajnost Gibe ili Olivera, no, sve je to bilo nadoknađeno ukupnim umjetničkim dojmom i dometom, rekla bi Milka Babović.
Tako je mogla zvučati domaća autorska zabavna i pop glazba, da su se njome bavili glazbenici, a ne s idejama suhi antisluhisti. I tako, nakon 13 godina stanke i u sasvim drugačijim okolnostima, prvi od povratničkih koncerata Lukyja bit će 5. lipnja na Sv. Mihovilu u Šibeniku, na dan koji je ujedno i rođendan Tvrđave, s osam glazbenika u pratećem bendu. Lukyjev povratak nije samo glazbeni, on je do neke mjere poziv na autorsku autentičnost u vremenu bučne površnosti, a nove pjesme svojevrsni su most koji spaja prepoznatljiv nekadašnji Lukyjev izraz s društveno angažiranim temama i osjećajem razočaranja, ili barem melankolije kakav vlada kod mnogih stiješnjenih današnjim stanjem u svijetu i društvu kod nas i oko nas.
Te tri nove pjesme opet donose spoj prepoznatljivog mediteranskog zvuka, intimne atmosfere i preispitivanja osobnih vrijednosti, balansirajući između nostalgije za prošlim vremenima i sadašnjosti. U poznatom zvuku Luky je zadržao autorski potpis temeljen na bogatim instrumentalnim dionicima i melankoličnim aranžmanima, a dotok emotivnosti pojačava i pjesma "Zbogom anđeli", posvećena velikanima koji su ostavili trag u hrvatskoj kulturi, od Arsena Dedića do Olivera Dragojevića i drugih.
Osim Lukića, koji potpisuje produkciju i svira niz instrumenata, na EP-ju su sudjelovali i Manja Ristić na violini, violi i čelu, Milan Biočić na električnoj i solo gitari, Tino Andrijić na bas gitari, te članovi glazbene udruge Made in Korčula, dok mastering vinila potpisuje Goran Martinac. Dva videospota režirao je Vojan Koceić iz PILOT Studija, koji također potpisuje i efektno vizualno oblikovanje EP-ja, za čiji je ovitak fotografije snimio Zoran Orlić.
Kao što se nove pjesme suptilno kreću terenom između grada i ljudi koji su ga oblikovali, u potrazi za temeljnim vrijednostima koje se danas često čine zaboravljenima, tako se i za koncert na tvrđavi Sv. Mihovila u službenoj najavi kaže da, umjesto spektakla i scenske raskoši, slijedi večer atmosfere, suptilnosti i iskrenosti, u kojoj se pjesme neće doživljavati samo kao glazba, nego kao prostor zajedničkog sjećanja i emocija. U slučaju Lukyja i njegovog opusa, više nego ispravna odluka i usmjerenje.
Otvori KEKS Pay
