Najprije o perspektivi glavnog lika: u hrvatskoj su književnosti, ili u našoj naraciji općenito, vrlo rijetke pripovijesti muških autora ispripovijedane u ženskome licu. Ako je žena, djevojka, djevojčica glavni lik u pripovijesti koju izlaže muškarac, onda je ona posredovana u trećemu licu. U usmenoj predaji, priči koja će biti ispričana u vlaku ili u čekaonici, u književnom tekstu, romanu, priči, pripovijetki, u kazališnoj predstavi i na filmu, muškarci ne pričaju ženske priče, za razliku od žena koje odvajkada pričaju i muške, i ženske priče, ili su najprije počele pričati muške, e da bi se tek potom izborile za tu slobodu da pričaju i ženske priče. Sve je to poteklo iz nekih prethodnih patrijarhalnih tradicija - premda je priča u nas vazda bila ženskoga roda, žene su bile prenositeljice važnih predanja, a s njima i povijesti zajednice, ali da bi ih se ozbiljno shvatilo, pripovijedale su iz bitno muške perspektive - ali u posljednjih sedamdesetak godina, ili od vremena socijalističke emancipacije, muška zarobljenost u samo muškoj priči nije više imala toliko veze s patrijarhatom u zajednici, koliko sa skurilnošću same pripovjedne geste koja bi podrazumijevala prelazak iz muškog u žensko lice. Pojednostavljeno rečeno, i ne sasvim krivo, kao što se žene u moderna doba lako i ne gubeći ništa od sebe presvlače iz ženske u mušku odjeću, dok muškog presvlačenja nema bez odricanja od vlastite muškosti, tako žene lako i uvjerljivo govore muškim glasom, a muškarci se nerado i neuvjerljivo uživljavaju u žensku perspektivu. A u najnovija, agresivna i aktivistički isključiva doba, takvo što im biva i zabranjeno, jer muško, kao, ne može znati što znači biti žensko!
"Ninina bilježnica" je, dakle, ženska priča muškog autora. Domagoj Rogulj (1978.) napisao je i nacrtao izvanredno zanimljiv ženski ispovjedni roman o odrastanju, kakav bi, da smo malo slobodniji i opušteniji, ili da su naši doživljaji umjetnosti i književnosti više određeni stilskim i poetičkim razlikama, a manje razlikama koje su zadane ginekološkim i urološkim zadatostima, zapravo pripadao i ženskom pismu, i ženskom stripu. Glavna junakinja, Nina, "neobična djevojka iz Splita", dugih crvenih kosa, živi s nonom Cvitom, čita pametne knjige i voli pametnu glazbu, zaljubljuje se fatalno i nesretno - ako nije fatalno i nesretno, onda, priznajmo to sebi, nije ni bilo baš neko zaljubljivanje! - i tako odrasta, pa odlazi u Zagreb na studije, u neka povijesno-društvena vremena zadana godinama u kojima je odrastao i sam autor ovoga crtanog romana. I to je ono što čini čvrstu biografsku okosnicu knjige i njezin nama prepoznatljiv i blizak biotop, ali to je i ono što je u cijeloj priči najizazovnije i ovom čitatelju (i gledatelju) najprivlačnije. Naime, u određenom smislu "Ninina bilježnica" autobiografsko je djelo, napisano i nacrtano iz perspektive drugoga spola (ili ćemo to ljepše reći: roda). Jer osim što se Ninino vrijeme odrastanja poklapa s vremenom odrastanja njezina autora, i formativni gradovi su im zajednički. Čak i da im ništa više nije zajedničko, mogli bismo govoriti o autobiografiji. Pritom, da cijela stvar bude totalno uvrnuta, ali opet na jako dobar i čitatelju-gledatelju blizak način, Domagoj Rogulj uopće ne pripovijeda u prvom ženskom licu. A ne, on svoj strip, koji ustvari i nije strip, nego je to više slikovnica za odrasle, izlaže u trećem licu, ali ne da bi stvorio odmak prema drugom spolu i rodu, nego on to čini da bi - tobože! - stvorio odmak prema samoj priči. Kao da je on stvarni Nina, pa svoju priču izlaže u trećem licu da bi izbjegao "pretjeranu" identifikaciju. Uglavnom, majstorski izvedena stvar!
FOTO Goran Milić u braku je s bivšom HRT-ovkom: Kad je napustila popularnu emisiju svi su bili iznenađeni
"Ninina bilježnica" dokumentaristička je, povremeno i veristička stripovska pripovijest, sa snažnim elementima lirske proze. Opet paradoksalan spoj! Preselivši se u Zagreb, Nina živi u "žutoj kućici pored rijeke Save". Ta žuta kućica ustvari je nekadašnji Brazil, onaj nasukani splav iz pjesme Jinxa, na koji se jednom davno izlazio. Ninu vidimo ispred Umjetničkog paviljona, pa pored Muzeja suvremene umjetnosti, s prijateljicom Dorom lista kataloge Sanje Iveković i Ivana Picelja… Ali ljubav, ljubav je prava, velika i odistinska njezina tema, ili tema Domagoja Rogulja! O toj vam ljubavi, međutim, ovaj čitatelj ništa ne kani reći, jer bi svaka riječ tu vodila iritantnom spojlanju nespojlivog, i prepričavanju neprepričljivog. Poanta je u tome da je Domagoj Rogulj stvarno napisao i nacrtao žensku ljubavnu priču. A nije se uživljavao u priče drugih žena, nego je ispričao priču žene u sebi. I to je ono što zapravo jest temelj prelaska s jedne na drugu stranu, iz jednoga u drugi rod u pripovijedanju, te objašnjenje većine velikih muških priča ispričanih tokom povijesti glasom i perom pripovjedačica. One su, naime, svoja muška lica tražile i nalazile u sebi, a ne izvan sebe. Ali to je već neka druga, vrlo duga priča, koju bi vrijedilo tek započeti…
Otvori KEKS Pay
