Razmislite kad ste zadnji put proveli tri-četiri sata bez mobitela? Možda se ne možete sjetiti, kao ni ja, no svi oni koji su gledali Jacka Whitea u pariškoj Olympiji prošli tjedan, ili na bilo kojem drugom koncertu aktualne turneje, znaju to vrlo dobro.
Spram prošlih turneja na kojima je publiku pristojno tražio da ne fotografiraju za vrijeme koncerta, kao i Prince na zadnjim turnejama, ove godine Jack White odlučio se za još radikalniji zahvat. Naime, svi koji dolaze na njegove koncerte upozoreni su da mobitele ostave kod kuće ili ih na ulazu u dvorane pospremaju u zaključane vrećice koje im otvaraju tek na izlasku iz dvorane.
Usput je zaposlio još pedesetak lokalnih ljudi koji su se time bavili na ulazu u Olympiju. Moram priznati da je taktika upalila, jer već dugo – zapravo nikad – nisam bio na nekom koncertu bez pomahnitalih selfieja, instagramiranja i Facebook-postova, koncertu na kojem je publika bila posvećena isključivo onome što vidi i čuje.
Priča oko mobitela na Whiteovoj američkoj turneji prvo je doživjela negodovanje ljudi po društvenim mrežama, ali ono što se moglo pretvoriti u pokret otpora publike sklone devizi “ako nije na društvenim mrežama, nije se niti dogodilo”, na kraju je ispala pobjeda Jacka Whitea.
– Kad ulazite u kino, stišate mobitel i ne fotografirate, niti u operi niti u crkvama se ne koriste mobiteli, zašto tako ne bi bilo i na rock-koncertima, pa da ljudi dva sata uživaju u zajedničkom trenutku skupa s nama na pozornici? – bilo je logično Jackovo objašnjenje za uvođenje publike u bezvremenski stroj u kojem se u stvarnom vremenu uživa u onome što se kreira tog trenutka na pozornici.
Gledao sam ga puno puta nakon razlaza The White Stripesa, i s Dead Weather i The Raconteurs, pa i na svim solo-turnejama nakon albuma “Lazaretto”, “Blunderbuss” i sada na putešestviju u povodu aktualnog albuma “Boarding House Reach”.
Dapače, dva puta sam ga tijekom godina gledao baš u pariškoj Olympiji u kojoj je u utorak i srijedu kao omiljeni gost prestižne dvorane odsvirao dva koncerta. Ove godine predgrupa mu je newyorški reper Shirt, a kao i danas daleko poznatiji Bat for Lashes i First Aid Kit koje sam prvi put gledao baš na koncertima Jacka Whitea, danas dobiva prvo jače predstavljanje svjetskoj publici.
Kod Jacka Whitea sve je drukčije, pa i sam početak koncerta; nije iznenadan “iz mraka”, nego kreće s odbrojavanjem deset minuta unazad na velikom ekranu iza pozornice – i snimljenim filmom na kojem White maše publici i izaziva je mijenjanjem vremena do početka nastupa – poput lansiranja rakete koja vas potom sat i četrdeset pet minuta odvodi u neki usporedni svemir i povijest rocka promatranu kroz opus jednog od godinama najzanimljivijih svjetskih rock-autora.
I to pakleni rock-svemir u kojem se samo možete zapitati kako su se tek osjećali oni koji su gledali Jimija Hendrixa pred četrdeset godina 1968., kad je i nama danas s Jackom Whiteom ovako dobro? Sa sjajnim četveročlanim sastavom razmještenim oko sebe y dva klavijaturista, basist i, naravno, žena na bubnjevima – Jack White u sredini pozornice obasjane svjetloplavim i bijelim reflektorima kroz 22 pjesme odsvirane prve večeri u Olympiji, promiješao je materijale s novog albuma “Boarding House Reach” i stare favorite sa solo-albuma i iz vremena White Stripesa u prvoklasni, furiozni nastup.
Istovremeno moderan i arhaičan, naslušan i upućen, Jack White stjegonoša je dinamitne rock transverzale koju čine Hendrix, Cream, Led Zeppelin, The Who, sve do Princea, a kao solist, autor, sjajan gitarist i pjevač, u stanju je s vrhunskim pratećim sastavom asimilirati i na novi način isporučiti i ispisati povijest rocka koja prestaje biti povijest i postaje – sadašnjost.
Sadašnjost koja je na koncertu počela s novom “Over and Over and Over” i ukupno pet odsviranih pjesama sa zadnjeg albuma (“Corporation”, “Get in the Mind Shaft”, “Respect Commander” i “Connected by Love”), u kojoj su se nizali mnogi detalji, od “Catch Hell Blues” i “Screwdriver” sa slide gitarom, preko mirnijih trenutaka s “Connected by Love” – koja otvara album, a odsvirao ju je prvu na bisu – i “We’re Going to Be Friends” White Stripesa, do opće fešte s hitovima “I Cut Like a Buffalo” pri početku i “Steady, as She Goes”, “Sixteen Saltines” i “Seven Nation Army” na završetku koncerta.
Kraju enormnog, artikuliranog zvučnog udara – gitare je mijenjao kao na vrpci, a sjeo je i za bubnjeve – čime je pokazao svu raskoš glazbe koju s fenomenalnim pratećim sastavom iskrcava poput vozača kamiona tegljača natovarenog bogatom poviješću rocka.
