Dinamo se nagodio s Jeličićem o dugu s kraja 90-ih prošlog stoljeća.
Vijest iz rubrike “Vjerovali ili ne”? Ipak je bila istina...
– Mene su zaboravili, ma, ne bu niš od toga. I to ti je priča mog
života, poznajem malo ljudi koji me nisu željeli preveslati, a to mi se
uvijek događalo ovdje, u mom Zagrebu, tu gdje sam zasnovao obitelj –
češući se po bradi pričao mi je prije nekoliko dana Robert Prosinečki
kod Charlieja.
Nekoliko sati kasnije s redakcijskim kolegom lutam Ulicom Ivane
Brlić-Mažuranić koja para Špansko i Malešnicu, a iz neke rupe izlazi
Martin Sagner, legendarni Dudek iz “Gruntovčana”, plahog pogleda i s
ponekom borom više nego 1975. kada se rodio taj kultni lik naivnog,
poštenog i neiskvarenog čovjeka.
Sva prokletstva Dudeka iz Čemehovca počela su još tamo ’87., kad ga je
njegov Cinober s pinklecom poslao u Beograd, a on je suznih očiju
slušao ruganja i podcjenjivanja. Deset godina kasnije vratio se u svoj
Čemehovec s aureolom jednog od najboljih svjetskih nogometaša. A taj
vražji Cinober “isključio” ga je godinu dana kasnije iz polufinala SP-a
znamenitom rečenicom: “Sinovi moji, danas je tužan dan, naš najbolji
igrač neće igrati”.
– Mogao sam igrati i to mu nikad neću oprostiti – prisjeća se Veliki
Žuti.
Sa svojim ansamblom u Zagreb je doveo Ligu prvaka, na “zelenim daskama”
odigrao je najveće modre predstave, a onda ga je 2000. godine
Presvetli, Velimir Zajec, gurnul niz štenge te mu poderal hlače iz
kojih je “ispalo 750 tisuća eura”. Ni sedam godina kasnije mali
Cinober, Zdravko Mamić, nije pronašao “iglu i konac”, postupak je dugo
u rukama sudaca i pravnika, no svi se i dalje prave ludi. Istječu i
posljednje godine premijernog desetljeća novog milenija, a Dudek je sad
mušterija nezasitnog Besnog, Vlatka Markovića, kojemu ne pada na pamet
da nagradi, kad već ne želi platiti, znanje, volju i ideju Roberta
Prosinečkog, zbog tobožnje diplome.
Poštujem pravnu državu, on mora zbog sebe završiti nogometni fakultet,
no vražja je laž da zbog toga nije zaradio plaću. I tako, kad god je
odlazio iz našeg Čemehovca, klanjali su mu se na Marakani, Santiago
Bernabeuu, Nou Campu, na Fratton parku izabran je za igrača “svih
vremena”. Samo je Davor Šuker doživio veću planetarnu slavu. I danas,
kada prošeće ulicama Barcelone i Madrida, on je za svakog nogometnog
gurmana taj čarobni Prosikito kojemu ne nedostaje nijedna peseta koju
je zaradio.
Robi je imao svog Cinobera i svog Presvetlog i Besnog, i danas je on
naš Dudek, do srži naivan, pošten i neiskvaren, baš onakav kakav je te
’87., zahvaljujući svom Đuri, i otišao u svijet. Na svu sreću, da ne bi
završio kao Dudek, nije bio naivan na travnjaku, tamo je bio
nenadmašan.
Moramo živjeti s Miroslavom Blaževićem, Velimirom Zajecom, Zdravkom
Mamićem i Vlatkom Markovićem, tim nogometnim Gruntovčanima, no nikad im
neću oprostiti što su pokušali prevariti i ismijati glavnoga glumca. I
zato već jednom zauvijek prestanite ignorirati Dudeka iz Čemehovca...
TOČKA NA I
Prestanite ignorirati Dudeka iz Čemehovca