Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Kultura premium

Svatko od nas mogao je napisati ovakav roman kada bi imao emotivni, lucidni i literarni dar Mihaele Gašpar

“Nemirnica” je potresni i mudri roman o gubitku koji nije privremen nego trajan.
24. studenoga 2019. u 15:10 0 komentara 565 prikaza
Mihaela Gašpar
Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/3

Mihaela Gašpar objavila je peti roman. “Nemirnicu” joj je objavio Disput pod uredničkom paskom Josipa Pandurića. Ako je Karakaševa “Proslava” obilježila prvi dio ovogodišnje hrvatske literarne produkcije, “Nemirnica” bi svakako trebala obilježiti njezin drugi dio. Trebala bi, što ne znači da hoće jer su i dosadašnje knjige Mihaele Gašpar bile više nego odlične (uz četiri romana tu je i zbirka priča “Slatkiš, duhan, britva”), ali nisu snažnije zaintrigirale ni literarni, klanovski ulančan ceh ni članove žirija šarolikih i sve brojnijih hrvatskih literarnih nagrada. Šteta za hrvatsku kulturu.

Magija skulpturanog pokreta Izložba Magija skulpturanog pokreta - izložba najslavnijeg američkog kipara Alexandera Caldera

O čemu Mihaela Gašpar, inače kiparica po zanimanju, piše u svojoj “Nemirnici”? O čovjeku, naravno. O njegovoj psihi itekako ovisnoj o ljudskom tijelu i njegovim ograničenjima. O ljudskim sjećanjima i osjećajima. O ljudskoj krhkosti. O gubitku bračnog partnera, o starosti i samoći koje ljude pune neizrecivim strahom, o suicidalnim staračkim mislima, o lažima kojima je ispunjen baš svaki naš pokušaj života.

Svatko od nas je lik u “Nemirnici”, baš kao što je svatko od nas mogao napisati ovakav roman, naravno, kada bi imao lucidni, emotivni i minuciozni literarni dar kakav ima Mihaela Gašpar, nepretenciozna književnica čija je literatura itekako pretenciozna. Bilo bi jako loše da je obratno. Ima “Nemirnica” sve što roman treba imati. Napose se to odnosi na glavni lik, ostarjela urara Josipa Majdaka koji nakon dramatične ženine smrti saznaje da mu je srce na izmaku snaga pa se sjeća prohujala života, dočekujući smrt bez neke velike potrebe za nastavkom života. Majdak je čovjek koji je odustao, a takvi su preplavili hrvatske ulice i hrvatsko društvo. Njihove su aure svuda i to i nije baš najljepši osjećaj, ali tim se problemom gotovo nitko ne bavi, a nije nevažan. I nema tu materijalnih ni materijalističkih rješenja. Samo onih emotivnih. A ona su najskuplja i mnogima, nažalost, nedostižna i nedostupna jer ovise o ljudskoj energiji i empatiji. A one se ne rađaju iz mržnje i netolerancije.

Dean Šoša: Svakiput kada mi se sve učini uzaludnim u životu onda pogledam “Šahovski komentar”

Autorica Majdakov uobičajeni, svakodnevni život ne umata u društveno-političke oblatne. Nema ovaj roman danas tako često zloupotrebljavanu povijesnu dimenziju, ne bavi se političkim preokretima i diktaturama, ne sudi ljudima s kvazipovijesne distance, ne drži političke prodike, ne docira nikome i nikada. Josip Majdak nije ni s jedne strane željezne zavjese, a mogao bi nam biti susjed, rođak, prijatelj, poznanik ili obrtnik kojem nosimo pokvarene satove. Čovjek koji je imao mladenačku ljubav, poneku djevojku, jednu ženu i jednu kćer, jednu ljubavnicu (a možda i više njih) i ostao udovac ostavljen na milost i nemilost vlastitoj praznini plaćajući tako danak svom patrijarhalnom načinu života u kojem je žena dobrovoljno i samoprijegorno sve radila umjesto njega. Pa je on bez žene kao nemoćna beba bez majke, potpuni siročić kojem je i vlastito dijete strana, nepoznata obala na koju se ne želi ili ne može iskrcati.

Majdak nije mačo-muškarac, dapače, ali je igrao mačističku ulogu kao pater familias jer je to tako bilo normalno u društvu koje vječno tapka u mjestu i ne želi promjene. A uz to je i kvarni, egoistični čovjek kao i svi mi čiji je prosječni život prepun većih i manjih grijeha, a oni manji su teže oprostivi od onih velikih jer su potpuno nelogični, nepotrebni i banalni. Ali kod manjih grijeha je i manje kajanje, što zna i naš Majdak koji je cijeli život morao jako paziti na novac, pretvorivši se u uskogrudnog škrca kojeg tamne sjene prošlosti ipak opsjedaju i paraliziraju, i to u trenutku kada se baš morao nastaviti kretati, makar kao pas na bezobrazno kratkom povocu.

Vinko Uhlik VINKO UHLIK Projektirao veliki dio Novog Zagreba: 'Žalostan sam zbog izmjena GUP-a, u Zagrebu nema urbanizma'

“Nemirnica” je potresni i mudri roman o gubitku koji nije privremen nego trajan. Gubitku kojeg nekada i sami priželjkujemo kada više nemamo snage za borbu s jačim protivnicima od nas kao što su to bolest, smrt ili fizička nemoć. Kada nas elementarne fiziološke potrebe natjeraju na bijes, mržnju i totalno poniženje, pa postajemo beskrajno zločesti i nepravedni. I kada počnemo sumnjati u svoje odluke i njihovu ispravnost, a bolji život zapravo nismo ni zaslužili.

Proveli smo jedan radni dan u adventskoj kućici
Nema predaje
Proveli smo jedan radni dan u adventskoj kućici: Radila sam kao BioManijak
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.