U nekom paralelnom svemiru, onkraj omče vremena, Ivan, Dika je još živ. Kao i još trideset osam pripadnika policije, Zbora narodne garde i Civilne zaštite u Dalju. Za dva dana će biti 28. obljetnica njegova, njihova okrutnog smaknuća. I čini se da će biti jednako vruće kao i tog dana.
Mnogima se i dan-danas čini kako je sve planulo nenadano. Mnogi ni dan-danas ne žele priznati kako je krvi prethodila duga, monstruozna propagandna uvertira. S obje strane. To je najteže priznati. Treba, naime, vremena kako bi se neprijatelj “dehumanizirao” i pretvorio u čudovište prema kojemu nitko normalan ne može imati baš nikakve milosti. Znale su to elite s obje strane koje su duboko u pozadini svoj pomladak pripremale za preuzimanje vodstva nad teritorijalnim česticama nastalim trganjem. Ima ih koji zapravo nisu znali, no podsvjesno su osjećali da “vrag dolazi na svoje”, pa su pripremali teren za dolazak tog “božanstva materijalizma”. Kokošarski, u mraku, dok su drugi, kao lisica u farove jurećeg vozila, zurili u smrt. Neki su, bježeći iz gradova i sela na prvim crtama bojišnice, prije no što će se bojišnica uopće primaknuti gradskim međama, iz obiteljskih povijesti čupali djedove, stričeve i ujake ustaše kao valutu kojom će platiti vlastitu kukavnost. Spoj transcendencije i čistog materijalizma. Godinama kasnije će se pokazati da je to bio iznimno uspješan spoj, princip po kojem ova država i dan-danas funkcionira: deklarativno i činjenično mogu udruženi funkcionirati čak i kad su u potpunom protuslovlju.
Pripadnike “elitne postrojbe”, one najkvalitetnijim odorama zaogrnute momke opremljene najsuvremenijim američkim i izraelskim pješačkim oružjem opremljene momke Branimira, sad već mitskog “spasitelja” Osijeka nisu viđali po prvim, isturenim crtama obrane grada. Viđalo ih se kako se “postrojavaju” u pothodniku ili “bare komade” po podzemnim birtijama. Ginuli nisu ni oni, ni njihov zapovjednik, nego neka tuđa, “anonimna” djeca. Nije se u Osijeku mogao vidjeti ni Anto, veliki zapovjednik Hrvatskih obrambenih snaga čiji su, također valjda anonimni pripadnici ginuli na prvim crtama. Svi su ti ogromni, osvjedočeni domoljubi valjda svojim mozgom i bravuroznim taktikama čuvali naša “vjekovna ognjišta”. I radili na mnogostrukom uvećanju vlastitih zemaljskih dobara. Mudro su znali da se od idealizma ne živi. Zato danas nitko ne smije ni pisnuti o, recimo, Rosinjači na kojoj je izginulo 16 mladića, o najisturenijoj, neprijateljskim snagama s tri strane okruženoj koti čije se držanje taktički ničim ne može opravdati.
Od prošlosti se (međutim), kažu, ne živi. I varaju se. Barem na ovim našim prostorima. Ima ih, naime, koji od prošlosti itekako dobro žive. I još gomilaju. Za to im dobro dođu spomenici i obljetnice pogibija onih koji su ginuli dok su oni “taktizirali”. Naime, nijedna od “najvećih perjanica hrvatskoga domoljublja” iza sebe nema nikakav ratni put. Premda su mnogi opskurno stekli visoke časničke činove. Pričuvne. Zato se valjda uzajamno čuvaju. I prigodno uzvikuju: “Imamo Hrvatsku!” Da, imamo zemlju nemorala, lopovluka i nasilja koje ministarski pravdamo famoznom izjavom: “I to se događa u obitelji”, zemlju osrednjih špico-cipelaša koji svojoj mudrosti, lukavstvu i snalažljivosti, gotovo čarobnjaštvu pripisuju magijsko pretvaranje livade u vilu, koji poniženom i gladnom puku pod nos guraju statistički podatak famozne “prosječne plaće” kojoj baš oni podižu “rejting”, dok u (recimo) Slavoniji ljudi potplaćeni i ponižavani sustavnim nepotizmom domoljubno odlaze dalje od feudalizma onih 200 ničim zaslužnih obitelji.
I onda nađu budalu kao što sam ja koja s knedlom u grlu prije dvije i pol godine izgovori nebulozu: “Čast mi je što mi je stranka s ovakvom tradicijom i istinskim patriotskim kapitalom ukazala povjerenje i dala priliku”. Budala (čitaj: idealist) je idealan kandidat: dragovoljac Domovinskog rata, “nešto je kao” napisala, gostovala je na televizijama i “pisala nešto po novinama”, pa je javnost poznaje bolje od bilo kojeg revnog i prekaljenog lokalnog člana stranke. Budala ne poznaje ni strukturu stranke na gradskoj razini koja većinski je satkana od podguznih muha pseći (ne)vjernih svakom novom predsjedniku gradskog odbora stranke, koje se po preporuci glavešina, daleko od očiju javnosti već desetljećima rotiraju po nadzornim i upravnim odborima državnih, županijskih i gradskih tvrtki, po opskurnim agencijama. Budala voli svoj grad i vjeruje kako novi predsjednik stranke i premijer države stranku konačno vuče prema centru, te kako će stati na kraj uhljebništvu, nepotizmu, klijentelizmu i svim pizdarijama koje su nas dokusurile. Budala tako kreće u bitku za grad koju ne može dobiti. Zato što je satiru one podguzne muhe kojima takva budala na čelu grada ne treba, kojima je takva budala zapravo opasna, budući da je činjenicom da ima samo deset godina star bicikl i hipotekarni kredit na stančić dokazala da ju zgrtanje idealistički ne zanima.
Budalu udaraju i s lijeva i s desna. S lijeva joj pripisuju demokršćanske lopovluke i afere koje je zapravo iznimno budalasto prigrlila prihvativši kandidaturu, a s desna je gigantski bojovnik Anto udružen s velenovinarom Velimirom “bujično” svrgava s trona branitelja i dragovoljca i proglašava prostitutkom. Budali tvorci teorije crnog labuda oduzimaju pravo na vlastiti diskurs, komunikolozi je uče kako nastupati, što reći i kako, kako se držati, mahati rukama. Budala idiotski pristaje. Budala ulazi u drugi krug, izbacuje iz igre i onog bojovnika i još neke koji su joj tijekom kampanje prišili još dva braka i još jedno dijete i djecu joj prozvali kopiladi. Nastaje panika i još žešće kamenovanje. Budala u drugom krugu gubi, na što demokršćanski veli: “Hvala Bogu,” s obzirom na sav talog što bi ga u slučaju pobjede sa sobom, htjela-ne htjela, partijski, povukla u strukturu gradske vlasti. Svjesna je da je dovoljno zla učinila time što je prvi put u gradskoj povijesti u Gradsko vijeće dovukla čak deset demokršćanskih vijećnika. Vijećnika koji bez ikakvih argumenata sad dižu ruke “za” ili “protiv”, a na pitanje “zašto?” odgovaraju: “Pa, eto tako.”
Sukladno narodnoj mudrosti koja veli: “Ne možeš biti i pošten i jeben,” budali sad, usprkos činjenici da progovara o nepravdi, na grbaču padaju svi bahati ministri i njihove vile-livade, njihove teorije braka i nasilja, svi nasilni župani, stranački direktori, svi demokršćanski idiotizmi izgovoreni u sabornici i izvan nje, svi partijski rukovoditelji u kulturi koji se kulture sjećaju samo iz ofrlje pročitanih lektira, svi vodoinstalateri na čelu gradskih knjižnica i kineziolozi na čelu kulturnih institucija. I neka. Sve se plaća. Hipotekarno. Osobito za one koji nisu “dovoljno lukavi” ili dovoljno snishodljivi da se gazdi zavuku u šupčani otvor.
Samo, trebat će nam još puno hrabre i poštene djece-višestrukih dobitnika Oskara znanja kao što je sjajni Ilija Srpak koji će nam u lice reći da je Hrvatska zemlja koja forsira osrednjost, koja ne forsira izvrsnost, ni pamet, ni darovitost, ni sposobnost (onu iskonsku, a ne kradljivu).
Dok se ne probudimo i ne prestanemo nasjedati na floskule o recimo fiskalnim blagodatima na plaće kakve u Slavoniji nema nitko dovoljno podoban, podobni će i dalje nestručno raditi svoje i povlačiti nas u glib. Za velike novce. I dalje ćemo gledati petparačke, patetično isfrizirane, preskupo plaćene uratke poput recimo “Generala”. U ime domoljublja, onog najglasnijeg iza kojeg se krije isključivo i samo samoljublje.
ova samo afektira i moralizira,nije u stanju stvar rasčlaniti,razložiti i obrazložiti,kao da neka politička zajednica,država,nacija može otvoriti i držati horizont samo na temelju toga jel netko bio na prvoj liniji ili na trećoj ili jel možda podguzna muha i uvlači li se u guzni otvor