Naslovnica Premium Kolumne

Ne treba se država dičiti našim Operama, nego se na njih ugledati, osobito na riječku i zagrebačku

Gdje su sad oni koji su zapomagali da će novi intendanti uništiti Opere?
02. lipnja 2019. u 18:03 0 komentara 432 prikaza
Foto: Petar Glebov/PIXSELL

I dalje sam čvrsto uvjeren u ono što sam napisao prije tjedan dana: naša je država propustila podičiti se uspjehom naših umjetnika kada nije uputila nijednog izaslanika višeg ranga na koncertnu izvedbu „Ere s onoga svijeta“ u Münchenu, premda je Ministarstvo kulture bilo na usluzi i dalo u okviru svojih mogućnosti potporu našim umjetnicima koje je, uz njemački orkestar, u velikom projektu okupio maestro Ivan Repušić.

branimir pofuk Nadživio je Ero već tri države pa se valja nadati da će preživjeti i sadašnju

No nacionalni faktor u umjetnosti i kulturi ionako nije ni najvažniji ni presudan. Sve je to zajednička, u prvom redu europska kulturna baština. Koliko god smo ponosni i ganuti kada se na inozemnoj pozornici predstave naša djela, jednako je važno za nacionalnu kulturu i kada naše umjetničke snage ostvare izvedbe stranih djela koje dostignu, pa čak i nadmaše onu najvišu prosječnu razinu kvalitete koju nazivamo svjetskom. Dakle, manje je važno hoće li se država kititi umjetničkim perjem. I ne treba. Nego je mnogo važnije mogu li se naši političari ugledati u rezultate koje ostvaruju naši i strani umjetnici u zajedničkom okviru naših kulturnih institucija. Pritom te institucije administrativno i jednim dijelom materijalno jesu dio države, ali je u onom svom najbitnijem djelu, u sferi umjetničkih nadahnuća i ostvarenja, nadilaze, nadmašuju, pa zato i nadživljavaju.

Pišem o svemu tome zato što je münchenski Ero bio samo početak pravog opernog pohoda na Europu kakav već desetljećima nismo vidjeli i kakve samo stariji naraštaji pamte. Ni tjedan dana nakon velikog koncerta na kojem su Gotovčeve note dignule na noge publiku u Prinzregententheateru, Opera zagrebačkog HNK gostovala je na jednom od najstarijih i najuglednijih njemačkih, europskih i svjetskih kazališnih i glazbenih festivala u Wiesbadenu s izvedbom Rossinijeve opere „Žena s jezera“ koju je sjajno režirao i u njoj jednako sjajno pjevao Max Emanuel Cenčić. Istodobno smo saznali da će zagrebački HNK u siječnju 2020. sa svojim „Erom“, dakle ovaj put u punom scenskom sjaju, gostovati na pozornici Mađarskog nacionalnog teatra u Budimpešti, a već se najozbiljnije pregovara o odlasku čitavog opernog ansambla, dakle i Orkestra i Zbora HNK, na jedan veliki europski operni festival s čak četiri vlastite produkcije na ljeto 2020.

Glazbenici Aljoša Jurinić, Petrit Ceku i Danijel Gašparović NERASKIDIVA VEZA Petrit Çeku i Aljoša Jurinić koncertom slave zajednički im rođendan

Vrlo je izvjesno da bi sličan pothvat mogla izvesti i Opera riječkog HNK Ivana pl. Zajca, budući da je njezin stalni šef-dirigent, finski maestro Ville Matvejeff postao direktor jednog drugog velikog i slavnog međunarodnog opernog festivala, onog u finskoj Savonlinni. Ali ne radi se tu samo o uspostavljanju dobrih veza s pravim ljudima na pravom mjestu, nego i o izvanrednim umjetničkim rezultatima koje naši ansambli pod vodstvom takvih ljudi postižu. Posljednji takav primjer, koji također ulazi u niz recentnih fantastičnih uspjeha naših opernih kuća, bila je predstava glazbene tragedije „Elektra“ Richarda Straussa. Ta izvedba iznimno zahtjevnog djela koje stavlja na kušnju i fizičku izdržljivost i umjetničku koncentraciju svih aktera, počevši od orkestra velikog simfonijskog formata koji ta partitura zahtijeva, ima već sada osigurano mjesto u hrvatskim opernim analima. A i šire.

Nakon dvije riječke izvedbe, ta će predstava u lipnju 2020., kao najbolje moguće izaslanstvo Rijeke – europske kulturne prijestolnice u toj godini, gostovati na velikoj pozornici ljubljanskog Cankarjeva doma uz sudjelovanje orkestra Slovenske filharmonije. Riječki HNK je, naime, „Elektru“ ostvario u koprodukciji s te dvije kapitalne slovenske institucije. Taj uspjeh nije slučajan. Intendant riječkog HNK Marin Blažević tim je svojim najnovijim majstorski i umjetnički silno nadahnutim dramaturško-redateljskim poslom samo nastavio niz velikih opernih predstava u Rijeci, uključujući suradnju i snimanja za velike svjetske diskografske kuće.

Elektra Koncentrirana, krvava operna srdžba kakvu dugo nismo vidjeli

Jedan od glazbenika riječkog orkestra uputio mi je poruku oduševljeno opisujući utjecaj koji na njega i njegove kolegice i kolege ima maestro Matvejeff pa kaže da ih je odveo u „neko drugo sazviježđe“. „Što je teži program, lakše je raditi jer kada pred vama stoji Ville Matvejeff pun optimizma i pozitivne energije, onda su, recimo, ‘Posvećenje proljeća’, ‘Elektra’ i slična kolosalna djela nešto što postaje jasno, pregledno, logično i razumljivo“, napisao mi je taj umjetnik velikog iskustva. Pridružujem mu se, s mnogim drugima, u radosnom i uzbuđenom očekivanju novog gigantskog projekta riječke Opere u sljedećoj sezoni, Wagnerovih „Tristana i Izolde“ s Maidom Hundeling u naslovnoj ulozi.

O njemačkoj su sopranistici, izgleda, mnogi pomislili isto slušajući je i gledajući u ulozi Elektre: to nije pjevačica, to je zvijer! „Hrvatsku kulturu, u stalnoj interakciji s međunarodnom, treba odgovorno stvarati, a ne o njoj urlikati na političkim skupovima“, izjavio je u jednom intervjuu Marin Blažević. Upravo to riječki intendant i radi, baš kao i Dubravka Vrgoč u Zagrebu. Tako, kada za sljedeću sezonu najavljuje izvedbe velikih talijanskih opera u režiji svjetski uglednih talijanskih redatelja, kakav je Pier Luigi Pizzi koji će u Zagrebu postaviti Donizettijevu „Luciu di Lammermoor“, talijanski maestro Marcello Mottadelli kao ravnatelj Opere HNK gradi i hrvatsku kulturu. A čiju drugu!

žena s jezera Europski povratak zagrebačke Opere

Jer, opet citirajući Blaževićeve riječi, „umjetnost i osobito kazalište uvijek proizvode i znače nesvodiv višak: misli i doživljaja, kritike i uzbuđenja, slobode i osjetljivosti“. Na samom kraju, kamo i spadaju kao nebitna i prolazna fusnota u ovim velikim događajima, samo ću podsjetiti na one koji su galamili i protiv Dubravke Vrgoč i protiv Marina Blaževića kada su izabrani na čelna mjesta zagrebačkog, odnosno riječkog HNK. S osobitim su užitkom zapomagali da će ti ljudi uništiti jednu i drugu Operu. Gdje su sada? Neki, doduše, još uvijek rovare po političkom i medijskom podzemlju. Ali sada je već zaista krajnji trenutak da jednom zauvijek zamuknu. A dabogda nam čitava država bila „uništena“ tako kako je ovo dvoje ljudi „uništilo“ ove dvije operne kuće.

Top 3 festivala koje obožavaju poslovnjaci: Gdje se zabavlja Generacija X?

A1 izdvaja za Vas

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.