Kad se na jednom mjestu okupi više od stotinu svjetskih lidera koji razgovaraju o tako sudbonosnom pitanju kao što je spas planeta, automatski se, htjeli-ne htjeli, stvori očekivanje da će nešto na tom mjestu biti riješeno. Da mora biti riješeno. Ali svejedno je to očekivanje na klimavim nogama. Ne mora se nužno ostvariti. Može nestati jednako brzo kako se i zakotrljalo. Svi ti državnici razišli su se sa summita COP26 u Glasgowu, ali sada počinje pravo pregovaranje, pravi posao koji će dovesti do očekivanih rezultata.
Ili neće. Jer klimatska diplomacija užasno je komplicirana stvar. Bila je komplicirana i na prethodnom takvom summitu u Parizu, koji je završio uspjehom, jer je dogovoren Pariški sporazum o klimi, a još je kompliciranija sada u Glasgowu, gdje riječi iz Pariza treba pretočiti u djela, konkretne poteze i brojke. Komplicirana je stvar jer se neki manji ili veći dogovori unutar sveobuhvatnog cilja mogu činiti kao “uspjesi”, ali zapravo je riječ o ponavljanju već danih obećanja koja nisu ispunjena u roku u kojem su trebala biti ispunjena, pa ih se sada nanovo reciklira kao nova svečana obećanja.
nisam svetac ali svaku verćicu makenem u drugi koš ali za to tebate imati kontejner, mi smo točkica na svijetsko karti kao država Npr: kvart u Njuorku ali primjer, u ulici kanal ja pecam ribe, danas niti kanala niti riba,razmakk 30 godina, strah me da moje unuke za 20 god neče znazi kak izgleda žaba. a globalno gledano foslna goriva biti će i dailje će se koristiti jer ne postoje avioni, brodovi koji če prevoziti robe i ostalo bez tih goriva nitko ne spominje umjetna gnojiva koje postavite u zemlju a razgrađivanje traje u prevodu godinama (npr Fosfor dobar za kosti u tjelu ali ako ga spojite sa vodom + neki elementi iz zraka dobijete kiselinu koja razgrađuje čak i metal