U Hrvatskoj enciklopediji o njemu nema ni jednog slova! Kao da nije postojao, kao da ništa nije radio, kao da ništa iza sebe nije ostavio, kao da ništa nije vrijedilo od onoga što je radio... A danas mu, recimo, sliku “Smrt kneza Sedeslava” (Zdeslava) iz 1928. godine, ulje na platnu dimenzija 176 x 300 cm, prodaju na internetu po cijeni od 159.000 kuna! To valjda znači da ipak nešto njegova vrijedi! U leksikografskim zapisima mrvicu njegove biografije naći ćemo tek u Hrvatskome biografskom leksikonu. U njemu piše ovo: „Završio Akademiju likovnih umjetnosti u Beču. Djelovao u Zagrebu od 1928. do 1944. Slikao portrete (Portret A. Urlicha, 1936; Autoportret, 1940), vedute (Stari grad u Sisku, 1940), ratne i historijske prizore (Smrt kneza Sedeslava; Dvoboj Jure Zrinjskog s turskim begom; Smrt Nikole Zrinjskog u Kuršanečkom lugu kod Čakovca; Smrt Zrinjskog i Frankopana), krajolike, međimurske i primorske motive. Radio kompozicije za svečanu dvoranu grada Ozlja (Krunisanje kralja Tomislava, 1938, Hrvatski povijesni muzej; Dolazak Hrvata na Kosovo, Pogibija Petra Svačića) i cikluse slika (1918–1941, Hrvatski kraljevi). Izlagao samostalno u Zagrebu (1928, 1936, 1941) i na izložbi Hrvatski umjetnici u NDH (Zagreb 1942–44). Zakašnjeli predstavnik historijskog slikarstva.“
Znači, ipak je postojao, i nešto iza sebe ostavio. Riječ je o hrvatskome slikaru Josipu Horvatu, rodom iz Čakovca, koji je poslije svojemu imenu i prezimenu nadjenuo dodatak Međimurec kako bi ga razlikovali od istoimenoga zagrebačkog novinara i publicista. No u Hrvatskom biografskom leksikonu stoji samo datum njegova rođenja, i datum smrti, i ništa drugo. Rođen u Čakovcu 18. veljače 1904. i umro u Zagrebu 2. lipnja 1945. godine. Kako je umro prije 75 godina? Likvidirale su ga nove komunističke vlasti bez suda i presude!
Tek tri mjeseca kasnije komunistički sud donosi presudu već mrtvome čovjeku! Kako su ga komunisti likvidirali, tako mu se trebao zatrti svaki trag! I bome jest do danas. O njemu danas možemo više doznati traženjem po internetu, u prvome redu kroz poveći članak na Wikipediji, gdje ćemo doznati i o njemu, da je postojao, i što je radio, a i vidjet ćemo u galeriji slika njegove radove. U Zagrebu je ilustrirao i brojne knjige, pa i romane Marije Jurić Zagorke, koji su u međuratnome razdoblju izlazili u novinama.
Sigurno ste puno puta vidjeli njegovu sliku „Kralj Tomislav na prijestolju“, ulje na platnu iz veljače 1941. godine. Taj motiv kralja Tomislava često je korišten kasnije, kako u hrvatskoj dijaspori tako i nakon pada komunizma. Ali je malo tko znao tko je njegov autor. Koliko je nova komunistička vlast bila bezobzirna u revolucionarnoj smjeni vlasti, Horvat je jedan od najboljih primjera, ne i jedini, bilo je mnogo sličnih. Horvat je bio invalid, bez desne noge, nikad nije bio u ratu, nije nosio oružje, samo je slikao, i to pretežito nacionalne motive, iz hrvatske povijesti. Mnogi su svjedočili kasnije da je pomagao svima kojima je mogao, da je bio antifašist, a da je u Ministarstvu Oružanih snaga NDH radio kako bi preživio. Sve to bilo je sasvim dovoljno nekome da ga likvidira. Je li novoj vlasti smetao njegov slikarski opus? Nikad nećemo doznati koji je pravi razlog da su ga ubili. Možda ga nije ni bilo, možda se jednostavno nekome našao na nišanu, kad se i u Zagrebu događala komunistička revolucija, pred kojom su smetali svi koji nisu bili istomisleći.
Najgore od svega, nikad se nije doznalo gdje je Horvatov grob. Jednostavno je negdje bačen!
Još je žalosnije da ni nakon 1990-ih nije dobio nikakvu satisfakciju. Primjerice, bilo bi primjereno da je u Čakovcu dobio ulicu. Ali ništa od toga, kao da je presuda komunističkoga suda i dalje nad njime, kao da je pravedna, kao da je zasluženo ubijen. Kako nije imao potomke, ni obitelj, nitko nije ni pokrenuo nikakav postupak kako bi se čovjeka rehabilitiralo od nepravedne komunističke kazne.
Horvata je glave ipak zacijelo koštala činjenica da je bio glavni ratni slikar u NDH, da je vodio odjel u Ministarstvu Oružanih snaga, da je nominalno imao čin domobranskog satnika i da je njegov opus velikim dijelom nastao baš u vrijeme NDH. Iako nema nikakvih dokaza da je bio sklon ustašama, njihovoj politici, ali može se zaključiti da se priklonio vlastima NDH ne samo kako bi preživio nego i zato što je bio proganjan za vrijeme prve Jugoslavije. Upravo je u to doba, zbog zlostavljanja i zatvaranja, zadobio tuberkulozu kostiju, da bi mu 1942. zbog toga morali amputirati desnu nogu. Zlosretna sudbina! Srećom, njegova djela nisu sva propala i nestala, pa se osim u Hrvatskom povijesnom muzeju, čuvaju i u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici te u Zavičajnom muzeju u Ozlju.
Horvatov primjer komunističke likvidacije nije toliko poznat kao onaj svjetski poznatog i priznatog patologa Ljudevita Juraka. On je 1943. godine bio član međunarodnoga povjerenstva koje je istraživalo skupne grobnice seljaka i radnika u Vinici u zapadnoj Ukrajini, a koje je nedvojbeno zaključilo da su masovno ubojstvo oko 1300 ljudi počinili Sovjeti 1938. godine.
I to ga je stajalo glave nakon rata! Jurak je uhićen u svibnju 1945. i presudom zbog „djela ratnog zločinstva“ 9. lipnja 1945. osuđen na smrt strijeljanjem. No za razliku od Horvata, Jurak je ipak rehabilitiran 1991. odlukom Senata Sveučilišta u Zagrebu.
Tako je komunistička revolucija jela sve pred sobom, kao i svaka druga revolucija. To nije bio nikakav antifašizam. Crni režim zamijenio je crveni režim. A ova je kolumna mali podsjetnik i na Horvata i na te događaje, koji nikad nam se ne ponovili!
Ima na zalost takvih primjera na tisuće. Veliki i skolovani ljudi bili su i jesu velika smetnja zlocinackom sustavu koji je likvidirao sve pred sobom da bi zavladao sirotinjom i neukim ljudima bez otpora.