Naslovnica Premium

Studentima sam tumačio da je ćirilica i naše pismo, to treba i građanima u Hrvatskoj doći do svijesti

"Kao profesor starije hrvatske književnosti sa studentima sam čitao i ćirilićne tekstove i morao sam tumačiti da je ćirilica i hrvatsko pismo. To treba i građanima u Hrvatskoj doći do svijesti"
02. veljače 2016. u 10:30 0 komentara 5090 prikaza
20.01.2016., Zagreb - Josip Bratulic, hrvatski filolog, akademik, predsjednik Matice hrvatske, dekan Filozofskog fakulteta u Zagrebu.  Photo: Sanjin Strukic/PIXSELL
Foto: Sanjin Strukic/Pixsell
Pogledajte galeriju 1/4

Anegdotom o studentu koji ga je jednom molio da mu kaže postoji li negdje rječnik ruskog jezika na latinici, akademik Josip Bratulić, naš poznati filolog, objašnjava važnost poznavanja ćirilice i u današnjem svijetu u kojem dominiraju latinično pismo i engleski jezik. Na pitanje što misli o prijedlogu rektora Zagrebačkog sveučilišta da se ćirilica vrati u hrvatske škole, odgovara da poštuje taj prijedlog, ali da mu nije jasno kome je upućen.

– Očekivao bih da takav prijedlog bude upućen Ministarstvu znanosti, obrazovanja, sporta i obrazovanja. Ali takve se odluke ne donose preko koljena, od danas do sutra, jer je pitanje o ćirilici u osnovnoj i srednjoj školi vrlo opterećeno i složeno. Složenost se ogleda u tome što se pitamo – kome je to pitanje upućeno? Predsjedniku Vlade, ministru, prosvjetnim radnicima, školarcima, đacima? Ako je upućeno hrvatskoj javnosti, ono postaje još složenije.

Rektor je to predložio mandataru.

Ne znam što ima mandatar s ćirilicom. On ima sigurno puno važnijih poslova nego što je ćirilica. Naravno, u školstvu, obrazovanju, znanosti na svim razinama ima „gorućih“ problema i neće se naći tako brzo „vatrogasna skupina“ koja će to sve moći riješiti. Ni s ćirilicom, ni bez nje. Bez obzira na to što često, s pravom, naglašavamo da je ćirilica i hrvatsko pismo.

Rektoru je, među ostalim, to i argument za povratak ćirilice u škole.

Nekoliko je ćiriličnih slova i na Bašćanskoj ploči, glagoljskom spomeniku, a Bašćanskoj ploči tepamo da je ona krsni list hrvatskog jezika, pismenosti i književnosti. Tekst na Bašćanskoj ploči danas doživljavamo i kao književni tekst, a ne samo jezični spomenik. Među glagoljskim slovima tamo se nalazi i nekoliko slova iz ćiriličnog fonta. Dobro je znati da je ćirilica zapravo grčko pismo koje je prihvaćeno u slavenskim pravoslavnim zemljama, a slova za glasove kojih nije bilo u grčkom alfabetu preuzeta su iz glagoljice. Samo, moramo znati da je i latinica potekla iz grčkog pisma. Rimljani su svoje prve tekstove pisali grčkim slovima. Na nekoliko srednjovjekovnih moćnika iz Zadra latinskim jezikom tekst je ugraviran grčkim slovima, u drugima grčki tekst pisan je latinskim slovima. To nam danas može biti neobično, ali i ćirilica je imala drugačije oblike u trenutku kad su je preuzeli slavenski narodi i kad je ona ušla u naš grafijski sustav te je na našem prostoru bila prisutna i u pismenosti dobro zastupljena.

Ćirilica je jedno od tri hrvatska pisma. Postoji li dobar razlog zašto bi je današnji osnovci trebali učiti?

Upravo to treba naglašavati: hrvatska je pisana kultura tropismena i trojezična: tri pisma – latinica, glagoljica i ćirilica, koju neki rado nazivaju bosančicom, ali je ona bila nazivana i hrvatskim pismom. Tri jezika naše pisane baštine: latinski, staroslavenski, hrvatski. Naravno, dobro je znati ćirilicu, ne samo zato što je naša, nego i zato što se njome služe susjedni narodi. Svako je znanje dobro, korisno, a znanje još jednoga pisma je bogatstvo. Dobro bi bilo da đaci znaju i glagoljicu, ali istini za volju – ona je prisutnija danas nego prije desetak godina jer je ona snažan znak našega identiteta pa brojni ljudi, mladi i stariji, nose oznake glagoljice, slova na majici, na torbicama, daju se tetovirati glagoljičkim slovima. Pričali su mi o mladiću koji je došao iz Amerike, nije bio Hrvat niti je znao hrvatski, ali se sav dao tetovirati – po rukama, prsima, nogama, jer je glagoljicu prepoznao kao lijepo pismo. Nisam siguran da bi se netko usudio tetovirati ćirilicom i prošetati ulicama i trgovima nekoga našeg grada. Postali smo preosjetljivi na neka razdoblja ružne zajedničke prošlosti te su i neke vrijednosti, a to je znanje jednoga slavenskog pisma – ćirilice, postale nevinom žrtvom loše političke prošlosti. Pismom se može širiti zlo, ali se najčešće širi dobro: književna i znanstvena djela, vijesti… Svim pismima, pa tako i ćirilicom.

Zašto ćirilicu gledamo kao na isključivo srpsko pismo, zašto su neki protiv nje, zašto je bilo toliko problema s ćiriličnim pločama u Vukovaru?

Rasprave i razgovore o ćirilici ne vode stručnjaci, znanstvenici, kulturni radnici, profesori. Najčešće su najglasniji ostrašćeni ljudi, opterećeni zlom poviješću u koju su bili bez svoje volje upleteni, nevoljama kroz koje su prošli, povrijeđeni ljudi kojima je ćirilica bila dio zlog identiteta. Čim netko tvrdi da je ćirilica samo njegovo nacionalno pismo i da mi drugi nemamo pravo to pismo smatrati i nazivati svojim, branimo se tako da odustanemo od dobra koje je njihovo, ali i naše. Ćirilica je dio naše pisane baštine, dio naše književne i jezične povijesti i osobito naših srednjovjekovnih isprava. Njom je pisana listina Kulina bana (1189.), Povaljska listina (1184/1250.), Listina Mladena Šubića (1336.). Njome pišu naši velikaši Frankopani, Zrinski, Keglevići, Petar Kružić, Nikola Jurišić. Svoje su knjige na njoj tiskali hrvatski protestanti sredinom 16. stoljeća. Na koncu: bosanski franjevci svoje su knjige tiskali na ćirilici ili bosančici, to je poseban, zapadni tip ćirilice. No, ostaje pitanje kome je namijenjena poruka da ćirilicu treba uvesti u škole? Mnogi koji su je morali znati više je ne znaju. Kao profesor starije hrvatske književnosti sa studentima sam čitao i ćirilične tekstove. Ali i njima, koji su ćirilicu učili u školi, morao sam tumačiti da je ćirilica i hrvatsko pismo. Donio sam im i knjige i kopije isprava da im to pokažem, jer to oni nisu učili u školi. Sa studentima smo je čitali, pisali, stalno smo ih uvjeravali i tvrdili da je to i hrvatsko pismo. Ta činjenica treba građanima u Hrvatskoj doći do svijesti.

Je li možda rektorov prijedlog pokušaj senzibiliziranja javnosti prema uvođenju ćiriličnih ploča u Vukovaru?

Volio bih da je tako. Ali to je dug put. Trebalo bi mnoge uvjeriti da je poznavanje ćirilice i korisno i dobro, ali na silu neće uspjeti. Kultura se ne širi silom. Kultura, a ćirilično pismo također je dio naše hrvatske kulture, mora biti prihvaćeno kao dobro. Dok Hrvati ne shvate da je i znanje ćirilice dobro, uzalud nam trud. U zemljama istočnog bloka u školama, gimnazijama, sveučilištu učili su ruski jezik i ćirilicu, naravno. Kad je pao Berlinski zid, kad se raspao sustav sovjetske prisile, mnogi, premnogi odmah su zaboravili i jezik i pismo, doslovce svaku riječ. Mađari, Rumunji, Česi, zaboravili su ga, svi koji su se pod tim pismom osjećali porobljeni. Tu je taj živ problem koji još traje i koji se ne da riješiti ni programom ni propisom. Zato trebamo najprije osvijestiti činjenicu da je ćirilica i naše pismo. Imali smo lanjske godine u našoj Akademiji međunarodni skup o hrvatskoj ćirilici, ali odjeka o tome u hrvatskim medijima nije bilo. A u Srbiji su nas optužili, jer oni odmah reagiraju na takve događaje, tvrdnjom da im sada krademo njihovu ćirilicu.

Trebamo li mi uopće voditi računa o tome što će oni reći?

Ne, sigurno ne! Ali isto tako – pozivat će se na ćirilične ploče. To im je obećano. To je njihovo pravo. Zar ne i naše? Mi možemo u Hrvatskoj u školu uvesti ćirilicu, ali pitam se hoće to biti od neke koristi ako to bude propis, naredba, a ne slobodna privola? Naša školska djeca, nažalost, ne čitaju mnogo, odnosno vrlo malo čitaju i latinicu, a s ćirilicom bi bilo još puno teže. U Hrvatskoj je ćirilica dosta rano uvedena u škole, još za austrijske uprave, a posebice se o tome brinuo ban Khuen Hedervary, i učila se u obje Jugoslavije, sve do 90-ih godina prošloga stoljeća. No i prije toga se zapuštala, zato što je netko drugi rekao: to je moje, a ako netko od vaših piše ćirilicom, i to je naše! A to je i naše i njihovo, i umjesto da budemo sretni i zadovoljni da imamo nešto što je zajedničko, tvrdnjom da je samo njihovo – mi im to prepuštamo jer nam je tako lakše. Rekao sam već da na Bašćanskoj ploči ima nekoliko ćiriličnih slova. I u mom rodnom mjestu, u Svetom Petru u Šumi, pronađen je jedan mali glagoljsko-ćirilični fragment iz 12. stoljeća samo s dvije riječi: u prvom redu napisano je starom ćirilicom Amen, u drugom redu glagoljicom Jakov.

Koji su najvažniji hrvatski spomenici i dokumenti pisani ćirilicom?

Velik dio diplomatske i trgovačke korespondencije koju je Dubrovnik vodio s bosanskim, srpskim ili bugarskim vladarima pisan je ćirilicom. Isprava bugarskoga kralja Asena veoma je važna za Bugare. Zatim velik i važan dio korespondencije Dubrovnika s Portom, to jest s Carigradom. Ćirilica se upotrebljavala u Poljičkoj Republici. Glagoljica je bila pismo liturgije, bogoslužja, misala i brevijara, ali sve što je pisano za svakodnevnu upotrebu pisalo se na hrvatskoj ćirilici. Hrvatska redakcija Kronike popa Dukljanina pronađena je u Poljicima, na „hrvatskom pismu“, a to je bila ćirilica. Hrvoje Vukčić Hrvatinić imao je dva dragocjena rukopisa, prekrasno ukrašena: glagoljski Misal i ćirilični Hvalov zbornik. Franjevci u Bosni i Hercegovini od 16. do 18. stoljeća tiskaju knjige ćirilicom. Odluka jedne njihove provincije skupštine: jer je Bog svim narodima dao jezik i pismo, pa tako i nama, moramo to poštovati i tim se jezikom i pismom služiti. Franjevci su se međusobno dopisivali na bosančici.

Zašto smo se mi Hrvati odrekli najprije glagoljice, zatim ćirilice, dijela svoje kulturne baštine?

Glagoljicu polako opet prihvaćamo. S ćirilicom se to nije dogodilo. Problem s ćirilicom nastao je zbog pritiska južnoslavenskog zajedništva sa Srbima, Crnogorcima, Makedoncima. Taj je pritisak bio prevelik, neizdrživ. Znate i sami: kad vas netko tako zagrli, da vam nestaje dah te se bojite da će vas udaviti, pristojno ga zamolite: pusti me!

Bi li ćirilica bila dobar izborni sadržaj u školama?

Dapače, ali trebalo bi najprije osvijestiti da je to naše pismo, da tim pismom prelazimo granice našeg jezika i prostora, da se s njim možemo snalaziti u Srbiji, Makedoniji, Rusiji, Ukrajini, Bugarskoj, da ćemo – ako znamo ćirilicu – lakše prepoznati grčko pismo... I to će nas znanje obogatiti i oplemeniti. To treba osvijestiti svima: učiteljima, profesorima, roditeljima, djeci, đacima. Što joj je štetilo, to treba prijeći u zaborav i prošlost, a za rat nije bila kriva ćirilica!

Dobro, rat je učinio svoje, ali može li se domoljublje poistovjetiti s protivljenjem ćirilici?

Te dvije stvari nemaju međusobne veze! Doista! Kad bi svi u Vukovaru rekli da ih te ploče s ćirilicom više ne zanimaju kao politički problem i izazov, možda bi se bez problema one i postavile. A kad netko tvrdokorno zahtijeva: mi to moramo imati, mi na to imamo pravo, to je naše, onda će to puno teže ići. Nedužna ćirilica samo je povod za svađu, sporove, sukobe. Nije uopće riječ o čitanju. Neki čitati znaju, a neki na žalost samo prepoznaju slova za koja ne znaju ni to da su i njihova. Uvijek će se naći netko tko je protiv.

Može li ova inicijativa biti priprema javnosti za jednostavnije postavljanje ćiriličnih ploča u Vukovaru?

Nisam siguran. Dok god se ćirilica upotrebljava kao politički argument, ona u javnosti neće imati potpore.

>>Ćirilica je hrvatsko pismo, ali neka je uče oni koji žele

Adventska šopingmanija
Adventska šopingmanija
Vodič kroz najoriginalnije božićne darove za koje nećete morati izdvojiti pravo bogatstvo

A1 izdvaja za Vas

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.