Sprema li se potpredsjednik Vlade Damir Polančec u emigraciju? Dao je to naslutiti tijekom svojega posljednjega posjeta Bruxellesu. Tada je, naime, nakon susreta s europskim povjerenikom za zapošljavanje, društvene poslove i jednake prilike Vladimirom Špidlom, dopisnicima najavio uvođenje “fleksigurnosti”.
Upozoren da hrvatski sustav već jest jako “flekisibilan” jer se poslodavcu ništa neće dogoditi ako krši kolektivni ugovor i Zakon o radu, ako radnike mjesecima ne plaća, jer inspekcija – zbog korupcije ili straha – rijetko djeluje, a ako što i stigne do suda, obično ode u zastaru, Polančec je uzvratio: “Ja u takvoj zemlji ne bih želio živjeti!”.
Možda je drugoga čovjeka izvršne vlasti na razmišljanje o iseljavanju potaknulo i premlaćivanje ravnatelja Zagrebačkih cesta Igora Rađenovića, koji se drznuo istraživati djelovanje građevinske mafije. Teško da su ga u traženju novoga doma pokolebali mafijaši koji su nekoliko dana potom zamalo ubili novinara Duška Miljuša jer ga prethodno upozorenje osmrtnicom nije odvratilo od istraživanja organizirana zločina.
Miljuš ne posustaje, pa iz bolesničkoga kreveta objavljuje novi nastavak svoje istrage; Rađenović je, međutim, naučio lekciju i povukao se, a gradonačelnik Milan Bandić pohvalio ga je i nagradio mjestom potpredsjednika zagrebačkoga Holdinga.
Ne treba Rađenoviću zamjeriti što nije izabrao mučeništvo; što je odlučio spasiti glavu, umjesto da je položi mafiji na panj. Ali kako opravdati one koji su naručitelje i počinitelje tih zločina trebali strpati iza brave, a, do trenutka dok ovo pišem, ovi i dalje uživaju slobodu? Pa sve su zagrebačke afere obilno popraćene u glasilima; policiji ne treba doli čitati novine!
A ni iz Rađenovićevih izvještaja, kao ni iz Miljuševih članaka, nije valjda teško zaključiti kome su se zamjerili! Je li teškoća u tome što policijski čelnici svoje položaje doživljavaju tek kao prolaznu stanicu do povratka u privatne korporacije – jer tko bi pametan želio s policijskom plaćom dočekati mirovinu – pa je bolje biti oprezan nego slučajno nekome stati na žulj?
Kako, pak, protumačiti činjenicu da na položaj ministra unutarnjih poslova dolaze likovi poput Ivice Kirina, koji ni suvislu rečenicu nije u stanju sročiti, ili Igora Rončevića, koji, prema vlastitim riječima, sve svoje znanje i imanje duguje – Branimiru Glavašu?!? Ni roditeljima, ni učiteljima, ni nastavnicima, ni profesorima, ni autorima čija bi djela pročitao, nego samo i jedino tome renesansnome čovjeku, polihistoru, izvoru mudrosti što znanjem do dna ispunja one koji mu se nađu u blizini!
Čitati ga Glavaš, izgleda, nije naučio jer bi valjda onda Rončević na radnome mjestu bar čitao novine i znao tko je Miljuš. Umjesto da igra križić – kružić. Ili što drugo da već radi. U svoj se posao, očito, ne miješa previše. Kakvu poruku premijer Ivo Sanader šalje mafiji kada ministrima imenuje te likove iz crtanih filmova, umjesto da joj strah u kosti utjera stručnim i odlučnim borcem za pravdu? Ili je sve to možda tek igra, koja bi trebala potaknuti mafijaše da se previše opuste, pa da ih onda iz potaje zaskoči neka supertajna policijska postrojba?
Opustili su se već dovoljno, pokazuje premlaćivanje Rađenovića i Miljuša. Pa što se još čeka? Da se hobotničini kraci, koji se sve opuštenije, sve slobodnije i sve više pružaju, i samome Sanaderu stegnu oko vrata? U EU je nedavno ušla jedna zemlja u kojoj mafija ima državu, Bugarska; u Europskoj se komisiji zaklinju da tu pogrješku neće ponoviti.
