Odlaskom Veljka Barbierija hrvatska književnost i gastronomija izgubile su jednog od svojih najosebujnijih autora, čovjeka koji je gastronomski užitak pretvarao u prvoklasnu literarnu poslasticu. Pisac, gastronom, publicist i pustolov, Barbieri je desetljećima u svojim djelima spajao naizgled nespojivo: hranu, književnost, povijest i emociju. Njegove priče kojima nas je naš "carski gurman" čašćavao svakog tjedna na stranicama Večernjakove Nedjelje nisu bile samo recepti s mirisima kuhinje nego male mediteranske kronike začinjene obiteljskim sjećanjima, povijesnim zgodama i ljudskim sudbinama.
Vijest o njegovoj smrti rastužila je ne samo njegove najbliže nego i brojne čitatelje i ljubitelje gastronomije koji su godinama uživali u njegovim tekstovima. Gastronomske priče pretvarao je u priče o identitetu, kulturi i životu samom. Kao nitko drugi, majstorski je znao kulinarski recept pretvoriti u putovanje kroz stoljeća, a jednu namirnicu u priču o ljudima i vremenu.
Imali smo privilegij s njim razgovarati 2022. godine, kada smo, u povodu 50 godina njegova književnog rada, radili veliki životni intervju. Ugostio nas je u obiteljskoj kući u Makarskoj, istoj onoj u kojoj je proveo djetinjstvo s bakom i djedom i iz koje su njegov otac i stric pobjegli u partizane. Dočekao nas je s prvoklasnom paštetom od tunjevine koju je veliki majstor kuhinje pripremio dan prije. Već u tom detalju zrcalio se perfekcionizam koji je prožimao i njegova književna djela i kulinarske recepte. Ništa kod Barbierija nije bilo površno ni slučajno. Svaka namirnica, svaki začin i svaka rečenica imali su svoje mjesto i svoju priču. Govorio je jednako strastveno o kuhinji kao i o književnosti, o Mediteranu, obitelji, starim receptima i povijesti koju je smatrao neodvojivom od hrane.
Rođen 1950. u Splitu, a odrastao u Makarskoj, Barbieri se svog djetinjstva prisjećao gotovo bajkovito. Upravo taj svijet kasnije će postati temelj njegove poetike.
"S roditeljima nisam imao snažne odnose, moji istinski roditelji bili su nona i nono. U ovoj makarskoj šumi Osejavi, gdje se diže naša kuća, proveo sam bajkovito djetinjstvo. Do vrata đardina dolazile su lisice, divlje mačke, jazavci i zečevi. Nije bilo magistrale pa su se i vukovi spuštali s Biokova. Te igre s vršnjacima i toplina koju su mi pružali nona i nono učvrstili su me kao čovjeka."
Vezanost uz Mediteran ostala je trajna konstanta njegova života. Dalmaciji se cijeloga života vraćao, proučavao je, živio i obožavao.
"Ja sam iskreni Mediteranac. Mnogo sam putovao, ali sam uvijek čeznuo za djetinjstvom u Makarskoj i Splitom u kojem sam rođen. Mnogi ne razumiju taj moj osobni i književni poriv da im se stalno vraćam u unutarnjem smislu, Dalmacija je samo dio, a kako sam klasičar, grčka, rimska, a kasnije egipatska i perzijska kultura, kultura sjeverne Afrike, Španjolske, Provanse iščitava se u mojim romanima. To je zaokruženi krug Mediterana u koji svrstavam i dalmatinsku obalu kao ravnopravni dio te civilizacije, uključujući i gastronomiju koju doživljavam kao pravi kulturni izraz, uz sve druge umjetničke i stvaralačke djelatnosti."
Već u djetinjstvu rodila se i njegova ljubav prema gastronomiji. U obitelji se hrana nije doživljavala samo kao životna potreba nego kao ritual.
"U kući moje none i nona, kao i u svim dalmatinskim kućama, već za vrijeme ručka govorilo se 'što ćemo za večeru'. Nona je bila odlična kuharica i udahnula mi je ljubav prema gastronomiji koja se u našoj kući njegovala kao i ritualno blagovanje za stolom. Kao dijete, neka jela nisam volio, ali morao sam sve pojesti, ona je imala strpljenja sa mnom sjediti pet sati dok pijat nije ostao čist. Na tome sam mojoj noni osobito zahvalan. Kada sam došao u Zagreb, rekla mi je moja druga baka, Čehinja Ljuba Hajekova Mihaldžić, babika, kako smo je zvali od milja: 'Ovaj mali sve jede', a i ona je bila dobra kuharica tako da u jednom kolopletu raznorodnih kulinarika, počeo sam se i sam baviti gastronomijom."
Kasnije će upravo iz tog temeljnog iskustva razviti vlastitu filozofiju hrane.
"Sve ozbiljnije sam postupno gastronomiju miješao s književnošću, poviješću, arheologijom i poviješću umjetnosti. U kvartetu doživljaja gastronomije ja sam, vjerojatno prvi kod nas, počeo raspravu o gastronomiji kao ravnopravnom umjetničkom činu. A kako je gastronomija umjetnost koja jedina ne ostavlja opipljive tragove, i ono što ostavlja simbolizira faze života. Biranje namirnica je rođenje, pripremanje namirnica život, a odbacivanje namirnica neumitna smrt. To je uostalom i tematika mnogih mojih romana."
Ali, kada je Veljko Barbieri kao srednjoškolac stigao u Zagreb, činilo se da će mu život krenuti potpuno drugim putem. Trenirao je i maštao o sportskoj karijeri.
"Čim sam iz Makarske kao srednjoškolac došao u Zagreb, trenirao sam hokej na ledu. Živio sam na Šalati, bio sam u juniorima Medveščaka. Da nisam otišao u Meksiko, nastavio bih igrati hokej, ali život me odveo drugim stazama."
Godine 1964. otišao je u Meksiko, s ocem novinarom Franom Barbierijem i tamo živo skoro dvije godine.
"Meksiko sam upoznao jako dobro. Prošao sam ga cijeli sa svojim ocem i još me vežu lijepe uspomene. Putovali smo, bili smo na svim slavnim arheološkim nalazištima, bili smo i na sjeveru. Dosta sam jahao i to prave mustange."
Jedno vrijeme mislio je i da će se u životu baviti arheologijom.
"Završio sam klasičnu gimnaziju i filozofiju. Arheologijom sam se bavio, išao sam na iskapanja, ali kada je ona postala jednopredmetni studij, morao sam se odlučiti i ostao sam na čistoj filozofiji. To klasično obrazovanje daje mi mogućnost osjećaja vremena."
Po povratku iz Meksika počinje objavljivati u Studentskom listu, gdje je bio urednik kulture, a potom u Poletu i Startu.
"Tada smo živjeli kulturu. Išlo se na promocije, koncerte, predstave, filmske premijere. Danas sam, u tom smislu, kulturni primitivac. Više gotovo ništa ne posjećujem."
Njegov prvi roman Priča o gospodinu Zaku objavljen je 1972. godine i odmah je nagrađen nagradom A. B. Šimić. Slijedi zbirka pripovjedaka Novčić Gordijana Pia i opet nagrada: Sedam sekretara SKOJ-a.
"Pripadao sam generaciji fantastičara, ali nisam bio pravi fantastičar. Tražio sam vlastiti put."
Taj će ga put uskoro odvesti prema drukčijoj književnosti. Njegov sljedeći roman Zatvor od oleandrova lišća označio je veliku prekretnicu.
"Sve je puklo s tim ljubavnim romanom, kritika ga razmjerno dobro primila. Radi se o ljubavnom trokutu. Strahimir Primorac napisao je da je doista nemoguće da je autor uspio izvući roman na podlozi koja je tako trivijalna. Lordan Zafranović po njemu je snimio film Haloa – praznik kurvi."
Nakon toga Barbieri piše Trojanskog konja, svoju prvu distopiju, a potom izlazi njegov kultni roman Epitaf carskog gurmana. U toj knjizi prvi je put spojio dvije velike strasti: književnost i gastronomiju. Kada je, prije više od 40 godina tiskan Epitaf, izvrsno primljen od kritike i čitatelja, tadašnjim vlastima nije bilo po volji jer je govorio o kontroli, uhođenju, zabadanju državnog nosa u privatne živote. Taj je roman ne samo fantastična, povijesna priča već i kritika totalitarističkog režima.
"Moj književni interes je u mnogočemu vezan uz distopije koje su uvijek na neki način kritika režima. U Epitafu carskog gurmana glavni lik se protivi totalitarizmu tako da se protiv njega bori kuhanjem. Zabranjuju mu kupovinu namirnica, propisuju mu kako treba kuhati, a onda završava pred smiješnim tribunalom koji ga praktički osudi na smrt jer ne smije ništa ni konzumirati, ni kupovati, ni kuhati. Međutim, snađe se i kupuje namirnice od jednog opskurnog švercera, a istovremeno slučajno naiđe na knjigu Gabija Apicija O kuharskom umijeću carskog Rima, prvu kuharicu zapadnog svijeta pa rekonstruira recept Epitaf te, dok policija provaljuje u stan, on umiješa u svoj Epitaf otrovne gljive i odlazi, oslobođen, uz svog prijatelja Apicija, kao čovjek koji je iznad svega mrzio konzerve u društvenom, ideološkom i životnom smislu."
Roman je bio u najužem izboru za NIN-ovu nagradu, ali nije ju dobio.
"Zapao sam u nemilost vlasti kada je roman pretvoren u predstavu koju je režirao Radoslav Marčić, glavu ulogu glumio Zlatko Vitez, a Arsen Dedić je napisao glazbu. Bila je to skupa, vrlo atraktivna predstava, ali su je skinuli s repertoara. Kraće vrijeme nisam mogao objavljivati..."
Međutim, Epitaf carskog gurmana je tijekom godina višestruko nagrađivan, preveden je na slovenski, bugarski, talijanski, njemački i izašao je u vrlo velikoj nakladi. Samo u biblioteci Večernjeg lista tiskan je u 200.000 primjeraka, a u Njemačkoj je kod raznih izdavačkih kuća tiskano pet izdanja Epitafa. Austrijski izdavač Styria uvrstila ga je među deset najboljih hrvatskih romana druge polovice XX. stoljeća, isto je učinio i Večernji list u svojoj biblioteci hrvatskih autora.
Ipak, nastavio je pisati, snimati dokumentarne i promotivne filmove te razvijati vlastitu poetiku Mediterana.
"Snimao sam na televiziji s Danijelom Marušićem koji također vlastima nje bio omiljen seriju propagandnih filmova Dalmacija za sva vremena. Potom sam snimio gotovo pedesetak propagandnih filmova, no i dalje sam pisao. U to doba je nastala književna monografija, Dalmacija, legenda o svjetlu, niz vezanih eseja, koji pokušavaju proniknuti u bit Dalmacije kao jedinstvenog kulturološkog fenomena Mediterana."
Jedna od najvažnijih Barbierijevih književnih opsesija postao je Split. O njemu je napisao niz knjiga, među kojima se posebno ističu Vrijeme grada, Ja Dioklo Jupitrov sin i Sfinga.
"Grad nisu njegove zidine, nego ljudi koji ga stvaraju. Ali grad može i prezirati svoje građane kada izgube odnos prema njegovoj suštini."
Posebno mjesto u njegovu opusu zauzima Dioklecijan.
"Za roman Dioklecijan koji je izašao 2006. dobio sam Šenoinu nagradu Matice hrvatske, ali njime nisam bio zadovoljan. Počeo sam ga ponovno pisati, i tako je nastao Ja Dioklo Jupitrov sin, dio splitske trilogije."
Perfekcionist, kakav je, nije mu bio problem preraditi već nagrađenu knjigu, a Dioklecijana je pasionirano godinama proučavao.
"Dioklecijan je bio ogroman reformator, njegov Edikt o ograničavanju cijena u cijelom carstvu prepoznat je kao prva borba protiv inflacije i eto još uvijek vrijedi. Reformirao je carstvo, zakonodavstvo. On je antičkom poganskom svijetu udahnuo posljednju trunku spasa, međutim kršćanstvo je prevladalo, a za progone kršćana optužili su njega."
Barbieri je smatrao kako je povijest prema Dioklecijanu nepravedna.
"Smiješno je kako se crkva još i danas odnosi prema njemu. Prvo se uselila u njegov mauzolej i pretvorila u katedralu, razbili su mu potom sarkofag, razbacali mu pepeo. Potpuno su tog velikog čovjeka obezvrijedili. Bilo je puno većih progonitelja kršćana, a njemu su pripisali ubojstvo gotovo svih sveca mučenika. Gdje su ostali rimski vladari, još gori progonitelji kršćana? Dioklecijan je 13 godina gradio svoju palaču koja se smatra najljepšim spomenikom kasne antike, Split i danas nazivaju Dioklecijanovim gradom, a ne usuđuju mu se postaviti već izliveni brončani spomenik velikom vladaru. Zašto Vatikan onda ne porazbija sve kipove rimskih vladara. Ali i to je Split."
Barbieri je stvorio i golemi opus gastronomskih knjiga i eseja. Među njima se Kuharski kanconijeri, Knjiga o maslini, a njegova zbirka 134 male priče o hrani svojedobno je u Barceloni proglašena najboljom knjigom o hrani.
"Vjerojatno sam među prvima kod nas počeo govoriti o gastronomiji kao ravnopravnoj umjetnosti."
Proučavao je povijest hrane od neolita do suvremenog doba i u njoj pronalazio poetiku i povijesni smisao.
"Ono što odlikuje renesansnu umjetnost osjeća se i u gastronomiji. Barokna kuhinja slagala je namirnice kao što slikari slažu boje."
O suvremenoj gastronomiji nije imao baš lijepih riječi.
"Ona je za mene predekorirana, što govori o estetskom pogledu na svijet našeg vremena. Naše vrijeme gubi odnos sa svojom suštinom, kako je rekao najveći filozof XX. stoljeća Martin Heidegger – 'bitak se gubi na obzoru vremena'. Mi više ne živimo bitno vrijeme, povijesno vrijeme ni filozofsko vrijeme. Takva nam je i kuhinja. Eklektična, dopadljiva. Zahtijeva veliku preciznost i znanje majstora, ali više o nama samima ne govori gotovo ništa. Njoj se opire pučka kuhinja koja je od epohe do epohe uvijek bila protuteža toj recimo epohalnoj kuhinji..."
Iako je poštovao Michelinove zvjezdice, smatrao je da nisu univerzalno mjerilo, a kritizirao je i cijene u restoranima koji ih imaju.
"U restoranu bez Michelina možete pojesti bolje nego u onome koji ga ima."
Unatoč brojnim objavljenim djelima i nagradama, najveću popularnost donijela mu je televizijska emisija Jelovnici izgubljenog vremena, u kojoj je tijekom jedanaest godina obišao gotovo cijelu Hrvatsku.
"Ljudi su je voljeli gledati, uglavnom je to bila tradicionalna kuhinja raznih krajeva, no nije bila zapostavljena ni ona suvremenih kuhara. Ta emisija donijela mi je veću popularnost nego sve moje knjige."
Iako ga javnost prvenstveno doživljava kao hedonista i kroničara Mediterana, Barbieri je i ratnik, kao dragovoljac je sudjelovao i u Domovinskom ratu.
"Tradicija moje obitelji je vojnička. Prvi moj predak koji je došao iz Venecije bio je vojni zapovjednik Trogira, čak je bio nagrađen duždevim pokalom, ratovao je s Turcima u trogirskom i splitskom polju i zaleđu. Pogođen je kamenom u glavu. Ostali su bili plaćenici, u doba Venecije jedan moj predak bio je guverner Krfa. Imam dosta opširnu obiteljsku dokumentaciju, kroz epohe su bili građani plemići. Nisu imali polja, imali su palače u Trogiru, Splitu i Dubrovniku, a u starim vremenima i u Hvaru i Visu. U Splitu su ratovali u vojnim postrojbama od doba Venecije, sve do I. svjetskog rata u kojem je sudjelovao moj djed. Iako su bili imućni, u II. svjetski rat je krenuo moj otac koji je otišao u partizane s 19 godina, a njegov brat Veljko, koji je nagrađen medaljom za hrabrost, s 13 godina. Otac mi je zarobljen na Lastovu. Bio je osuđen na smrt. Moja none morala je podmićivati ustaške poglavare, ali oslobodila ga je. Međutim, on je opet pobjegao u partizane. Da apsurd bude veći, u ovoj našoj kući u Makarskoj bilo je nakon pada Italije njemačko zapovjedništvo. Oni su znali da su u obitelji oba sina u partizanima, ali kako se radilo o mobiliziranoj vojsci, puštali su ih na miru."
Ratnička krv njegovih predaka Veljku Barbieriju nije dopustila Domovinski rat gledati s distance.
"Početak rata me je, nakon intelektualno-političkih iskustava koje sam imao za vrijeme socijalizma, zatekao na Visu gdje sam 1991. snimao propagandni film. Tamo je bila usidrena flota JNA, ponašali su se kao i svi okupatori. Dođu u dućan, uzmu sve i ostave neki bezvrijedni papir. Jedva sam se nekako uspio probiti do Makarske, ali su me i ovdje teško primili jer sam navršio 40 godina. No imao sam neko vojničko predznanje pa je tako počela moja ratna epopeja, utemeljena na antifašističkoj borbi mojih roditelja."
Bio je na brojnim ratištima – od juga Hrvatske do Pakraca.
"U Pakrac sam stigao kao časnik za vezu, no specijalna zadaća mi je bila u suprotnosti s tim djelovanjem. Dogodio se Bljesak, neprijatelji su pobjegli i završio se predajom ljudi koji su bili domaći. Meni se predao srpski zapovjednik, potpukovnik Stevo Harambašić. Uspostavili smo dobro poznanstvo, to pakračko iskustvo za mene je još uvijek duboko ljudsko iskustvo. Kada sam vidio hrabrost branitelja, a bilo ih je svih nacionalnosti, u meni se probudio duh '91. godine, a ti momci koji su doživjeli smrti, ranjavanja i užase kad su se u Bljesku vratili u borbu, nisu se svetili. Kad su Srbi rekli da smo mi mučili danske vojnike, general Luka Đanko mi je dao zadaću da ih nađem. Našao sam ih, a oni su mi u Dvoru na Uni rekli istinu i opovrgli tu tvrdnju."
Ratna iskustva pretočio je u knjigu Tko je sa mnom palio kukuruz: Pakrački dnevnik, koju kritičari nazivaju najboljom autentičnom prozom o Domovinskom ratu.
"Ja zapravo živim bipolarnim životom. S jedne strane, nagnuće hedonizmu, erotici, ljubavi prema lijepom, što literatura je par excellence, kao i moje bavljenje gastronomijom. Sve je to u velikoj suprotnosti u odnosu na ono što rat nosi. Taj stres osjeti se i u mom pisanju, opsjednutost životom i smrću. Jedino što vas može spasiti to je dječji svijet. Zato sam napisao Bajke za Zoe i sve velike i male mališane, za moju unučicu."
Pisanje dječjih bajki i za njega samog bilo je novo otkriće.
"Povratak u djetinjstvo, uz blagu senilnost, cijelom mom životu daje novi smisao koji nije tako pesimističan. Upravo suprotno, bajkovit je i optimističan."
Ovo sjećanje na Veljka Barbierija završit ćemo simboličkom pričom koju nam je ispričao, a koju je napisao u svojoj knjizi Hvarske kantilene i kartoline.
"Pao je komet u ovaj dio Jadrana, otok se izdužio nalik na kremen i bodež, kako stvarno izgleda. Jedan je stari pomorac, Krišto Tadić Jurac, u Starom Gradu čak napravio nacrte kako će otpiliti Hvar i s njim zaploviti. U Sućurju će biti prova, u Velom Grabju veliki motori, a na mjestu grada Hvara propeleri i krma. Otok brod nije zaplovio, a umjesto da zaplovi, kao svijetla mala zvijezda, nestane u bespućima svemira kao što ćemo nestati i mi i sve ovo o čemu smo razgovarali..."
Otvori KEKS Pay
