Njezin porođaj bio je baš onakav kakav nikomu ne bi poželjela: tada i na tom ginekološkom stolu razmišljala je onako kako ne želi da ijedna rodilja ikada razmišlja.
- Kada su mi napokon stavili dijete na prsa, ja sam ga htjela beskrajno voljeti. Silno sam htjela vjerovati da to tako mora biti, ali ništa. Nikakvi osjećaji. Bila sam potpuno tupa. Prazna. Iako mi je porođaj bio grozan, brzo sam ga zaboravila, ali prvih godinu dana ne bih više nikad ponovila - započela je 33-godišnja Riječanka Barbara Finderle svoju ispovijest o borbi s poslijeporođajnom depresijom.
Njezin Jan neprestano je plakao, a Barbara, kako kaže, nije imala pojma što bi s njim. Najprije je bio gladan, onda su ga mučili grčevi, poslije i zubi.
Između sna i jave
- Bila sam umorna, neispavana, iscrpljena i bilo mi je svega dosta. Nisam ga imala komu ostaviti ni dva sata, a ono malo što je spavao nastojala sam pospremati. Nisam se osjećala kao žena i stalno sam bila na nekom rubu između sna i jave. Više nisam postojala. Imala sam osjećaj kao da više nisam važna, kao da je dio mene otkinut. Još i gore, imala sam osjećaj da više ne postojim. Nisam mogla spavati kad sam htjela, jesti kad sam htjela, tuširati se kad sam htjela. Sad je postojao jedan mali egocentrični čovjek koji je tražio sve od mene, a ja na to nisam bila psihički spremna - priča Barbara.
Dugo joj je trebalo da prizna da prolazi kroz "baby blues" pa je mnoge stvari mogla realno sagledati tek nakon više od godinu dana. Silno se trudila da sve bude savršeno, a zapravo nije bilo ni blizu, pa su tek njezinim priznanjem stvari počele sjedati na svoje mjesto.
Patnja skrivena i od muža
- Gledajući unazad, zaista mi je nevjerojatno da sam ja, uz to i primalja po struci, bila tako nemoćna, tako nesigurna. Nisam o tome govorila, nisam tražila pomoć, nisam znala što mi se događa. Moja je patnja ostala skrivena čak i mome mužu, obitelji. Mnogo kasnije o tome sam pričala sa svojim kolegicama i većina mi je potvrdila da su prolazile kroz slična stanja nakon porođaja, a reagirale su slično meni - šutnjom.
I kako to obično biva, prošlo je s vremenom. Njezino je dijete i dalje jako živahno i traži puno pažnje i energije, no sada se, kaže, vole najviše na svijetu i nema toga što za njega ne bi napravila.
- Sada znam i mislim da je važno potražiti pomoć. Ako ikada budem ponovno trudna, definitivno ću se mnogo bolje psihički pripremiti. Sada znam da ima ljudi koji mi mogu pomoći i da zatražiti pomoć nije nikakva sramota - završila je svoju priču Barbara Finderle.
Zaista, ne samo da zatražiti pomoć ne bi smjela biti sramota, to bi trebao biti imperativ, smatra Iva Podhorsky Štorek, predsjednica Hrvatske udruge primalja.
- Mnogim je ženama teško priznati i prepoznati da imaju negativne osjećaje ili misli, a oduševljeno povlađivanje i zadivljenost rodbine samo otežava majci priznavanje činjenice da joj je svakodnevica i više nego teška - kaže. Nedostatak sna, manjak energije, teškoće u koncentraciji, javljaju se i u majki koje nemaju poslijeporođajnu depresiju. Kako bi se mogla razlučiti prava depresija od prolaznih teškoća, barem četiri simptoma trebaju biti intenzivno prisutna tijekom dvotjednog razdoblja. Rano prepoznavanje i tretiranje depresije ključni su za uspješno liječenje - lijekovima iz skupine antidepresiva, uz savjetovanje.
Manjak društvenog stava
- Iako se preporuča i propagira socijalna potpora, očito društvo posvećuje zapanjujuće malo pozornosti ženama koje su tek postale majke. Manjak formalnog društvenog stava prema poslijeporođajnom razdoblju u suprotnosti je s njegovom važnošću u životnom ciklusu jer većina žena i parova dolazak djeteta ocjenjuje kao jedan od najvećih životnih događaja - kaže Iva Podhorsky Štorek. A poslijeporođajna depresija pogađa 10 do 15 posto žena te traje i do godinu dana.
Mnoge su to prošle,ali šute.