A što sad opet hoće Crtalić?!
Sisak je postao njegova opsesija. Otkad je prije četiri, pet godina ovaj akademski slikar i rođeni Siščanin počeo obilaziti oko sisačke Željezare i istoimenog naselja načičkanog starim, zahrđalim željeznim skulpturama, to mu je postala uobičajena ruta. Iako posljednjih dvadesetak godina živi i radi u Zagrebu, u Sisku je dobro poznat kao dežurni enfant terrible koji stalno nešto živcira politički establišment, od gradonačelnika nadolje. S obzirom na njegovu reputaciju, nije me začudila reakcija relevantnih institucija Grada Siska kad sam ih upitala o statusu i odnosu gradskih vlasti prema skulpturama u prigradskom sisačkom naselju Željezari. – A što sad Crtalić hoće? – glasilo je nervozno pitanje.
Crtalić se kao sisačko dijete vratio svome kraju fasciniran malim i velikim otkrićima. Prvo je ronio po Kupi, fotografirao ribe, ostatke arheoloških konstrukcija, ali i neeksplodirane bombe pobacane u rijeku nakon rata. Ubrzo je gotovo svu njegovu pažnju privukla Željezara, simbol tog industrijskog gradića. Ili, da budemo precizniji, njegove industrijske prošlosti jer je Željezara nekad zapošljavala 15-ak tisuća radnika, a sad ih je tek tisuću.
Bilo kako bilo, u 'onom sistemu' unutar tvornice za radnike su organizirane umjetničke sekcije, a najuspješnija je bila likovna kolonija koja je djelovala od 1971. do 1990. godine. Kroz tvornicu je prošla cijela vojska renomiranih umjetnika, kipara i slikara koji su zajedno s radnicima stvorili više od dvije tisuće djela. Osim željeznih skulptura, bilo je tu i slika, fotografija... Skulpture su razmještene po urbanim i zelenim površinama u naselju koje je tvornica podigla za svoje radnike, a neke su postavljene i unutar tvorničkog kruga. I danas se ondje oko zgrada i uzduž aleja nalazi tridesetak skulptura. Većina se još dobro drži, ali ima i oštećenih, nagrizenih hrđom, išaranih grafitima; neke su dobile novu, 'praktičnu namjenu' – da služe kao paravan za obavljanje nužde. Drugim riječima, prepuštene su zubu vremena i svakome da radi s njima što hoće.
Jako dobri umjetnici amateri
Uglavnom, željezarske su skulpture postale okosnica Crtalićeva istraživačkog rada, dokumentiranja i prezentiranja. Nakon dosta uvjeravanja, uspio je dobiti ulaz i u samu Željezaru, danas u vlasništvu američke kompanije CMC.
Snimio je i dokumentarni film, ujedinio na kraju sav materijal i organizirao izložbu Nevidljivi Sisak – Fenomen Željezara koja je prvi put postavljena potkraj 2009. godine u zagrebačkoj galeriji Miroslav Kraljević. Poslije je izložba predstavljena i u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti te je Crtalićeva Željezara prije godinu dana osvojila drugu nagradu T-HT-a, tako da su materijali koji čine izložbu otkupljeni i postat će dio buduće zbirke MSU/T-HT.
"Kroz tu zaboravljenu kulturnu baštinu analizirao sam i život tadašnjih radnika. Mnogi od njih pripadali su nižim socijalnim slojevima i došli su iz zabačenih krajeva nekadašnje Juge. U Željezari su osim posla dobili i stan; u sklopu naselja izgrađeni su sportsko-rekreacijski sadržaji, bazen, knjižnica, vrtić, škola. Naselje je urbanistički sjajno osmišljeno, tu su i zelene površine, trgovi, aleje, parkovi. Za radnike su se tada organizirali odlasci u Zagreb u kazališta, u Željezari su pokrenuti književni susreti i likovne kolonije. Neki od njih postali su umjetnici amateri, bilo je i jako dobrih. Na kolonijama su slijedili suvremene trendove u umjetnosti, cijeli je Sisak tada bio suvremen grad, a danas je spao na osiromašenu provinciju – imaš lokalnog šerifa, pranje love, korupciju, cenzuru, nekulturu i gomilu nezaposlene ili potplaćene radne snage koja mora šutjeti", oslikava Crtalić prošlost i sadašnjost svoga grada.
Osim toga, Sisak je oduvijek bio multietnička sredina, miješali su se tu Hrvati, Srbi, muslimani iz BiH, Albanci, Romi. U vrijeme Hrvatskog proljeća došlo je do političkih napetosti na nacionalnoj osnovi pa su likovne kolonije dobrodošle za smirivanje situacije. Bez obzira na političku pozadinu, radovi nastali u tvornici imaju svoju umjetničku vrijednost i to je upravo ono što Crtalić želi pokazati izložbama i videoprojekcijama.
"To su bili vrhunski umjetnici, ali u gradu za to nitko ne mari, a ja im samo stvaram probleme jer su sad te skulpture zavedene kao kulturna baština, više nisu samo hrpa starog željeza koje netko može pokupiti kamionom i reciklirati. Nakon izložbe i u gradu su postali malo agilniji, ali i dalje se nitko o ovome ne brine", govori naš sugovornik, dodajući kako struka ipak najbolje zna procijeniti što je 'fejk', a što vrijednost. Da se shvati kako je riječ o pravim umjetninama dovoljno je nabrojiti imena kipara koji su 70-ih i 80-ih godina dolazili na željezarske likovne kolonije: Dušan Džamonja, Ivan Kožarić, Ratko Petrić, Branko Ružić, Peruško Bogdanić, Milena Lah, Vera Fischer...
Sanirana samo Simetrija Vere Fischer
Izvodeći performanse Crtalić se koristi originalnim zapisima umjetnika i radnika, pa i kritičkim recenzijama. S jedne se fotografije smiješe slovensko-crnogorski kipar Sašo Stevović (svoje je znanje usavršavao u majstorskoj radionici JAZU u Zagrebu kod Antuna Augustinčića) i radnik Željezare Drago Hočevar. Ponosno stoje pokraj skulpture koju su zajednički izradili. Od dvije tisuće djela stvorenih na koloniji, tvornica je otkupila 1172 umjetnine, a sami umjetnici još su ih na stotine poklonili za fundus tvorničke kolekcije. Neke su umjetnine darovane radnicima kao nagrada za postignuća u radu. U međuvremenu, mnoge su uništene, oštećene ili im se više ne može ući u trag.
U parku blizu ulaza u tvornicu nalaze se tri skulpture. Na drvenoj klupi između njih sjedi troje umirovljenika. Mile Zlojutro radio je u Željezari od '57., a prije toga, kaže, u Zenici na koksari. "Željezara je bila gigant, sine. Radnici su sve to nekad održavali, čistili, sadili cvijeće. Imali smo pune džepove para, a danas školovani ljudi ruju po kantama", priča djedica.
Skulpture su popisane, fotografirane, arhiva je izvučena na vidjelo, sve je objelodanjeno u Hrvatskoj i inozemstvu i pitanje je što sad, hoće li to netko obnoviti, uvrstiti u kulturnu i turističku ponudu grada Siska, koliko bi stajala restauracija i planira li se uopće netko time pozabaviti?
Osnovni je problem, kažu u Gradskom muzeju Sisak, to što se ne zna tko je pravi vlasnik i pod čijom su skulpture ingerencijom. Prema tumačenju kojim raspolažu, djela su ušla u stečajnu masu Željezare pa su vlasništvo pravnog sljednika tj. današnjeg CMC-a Sisak, a oni im brane uvid u dokumentaciju i popis djela nastalih na koloniji. Iz Konzervatorskog odjela Ministarstva kulture u Sisku poručuju pak da brigu o skulpturama treba voditi vlasnik, tj. Grad Sisak, bez obzira na to na čijem se zemljištu one nalaze. Do sada je sanirana samo jedna skulptura, 'Simetrija' Vere Fischer, koja se nalazila ispred hotela Panonija. Crtalić objašnjava kako ju je novi vlasnik hotela dao iščupati mehanizacijom. Skulpturu su već odvezli u staro željezo kad je reagirala Branka Sešo, jedna od organizatorica likovnih kolonija. Na njezinu privatnu inicijativu grad je otkupio skulpturu po cijeni starog željeza, potom je obnovljena i postavljena na travnjak ispred Metalurškog fakulteta u Sisku.
Dobro je dok jos ima ljudi koji se sjecaju kako je to NEKAD bilo... U sretnoj zemlji na brdovitom Balkanu.