Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Kazalište

Zašto svakoga tko razmišlja utopijski proglašavamo radikalnim komunistom i idiotom?

Slovenski redatelj Sebastijan Horvat u ZKM-u postavlja predstavu "Cement" koja će biti premijerno izvedena 13. ožujka.
11. ožujka 2020. u 09:37 0 komentara 165 prikaza
Foto: Marko Prpic/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/7

Ovih dana slovenski redatelj Sebastijan Horvat živi na relaciji Zagreb – Ljubljana. U ZKM-u režira dramu “Cement” (premijera je u petak 13. ožujka), a u Ljubljani su mu obitelj s troje djece i njegovi studenti. Nadasve je zanimljiv sugovornik koji o kazalištu promišlja na vrlo kreativan način.

Tomo Savić-Gecan U MSU izložio prazan prostor i antimateriju

Kada ste na početku sezone najavljivali “Cement”, rekli ste da je za vas to jedna od najljepših ljubavnih priča. A tu dijete umire od gladi, žena se otuđila od muža... Znate i vi nešto o ljubavi što ja ne znam?

Za mene to nije priča o ženi koja više ne mari za muža i ljubav. U tekstu piše da je ona žena od čelika, ali ja ne mislim tako. Ona je odlučila da više neće biti žena koja pere suđe, malo majka, a malo kurva. Odlučila je biti samo čovjek, bitan element u društvu. Kako spojiti obitelj, ljubav, revoluciju, dijete? To je bilo važno pitanje u društvu prije Oktobarske revolucije, naročito u Rusiji u kojoj se žena prodavala zajedno s konjem.

I ne samo u Rusiji.

Ne. Ovo je priča o pokušaju da se odbije pozicija stalnog podčinjavanja i da se ostvari ljudski identitet. Ona kaže: “Ja sam ja, nisam samo žena, privjesak nekog muškarca, ja imam svoj identitet”.

Glavna junakinja, dakle, postavlja nikad aktualnije pitanje. I u ovim našim vremenima, kada se društvo vraća vrlo konzervativnim vrijednostima, ponovno se pitamo kako biti žena, a ne samo majka i kućanica?

Po meni to je novootvorena bojišnica. Ako pogledamo društvene događaje, počevši od Trumpa, preko Poljske i Mađarske, sve do Slovenije, jasno je da se vraćamo u neka druga vremena. Neki emancipacijski procesi koji su se već dogodili, neka prava koja su već izborena... sve je opet pod znakom pitanja. No situacija s junacima u ovoj drami nije tako jednostavna: ona još uvijek voli svog muža. To je neka moderna Medeja koja za neka svoja prava, za pravo na ljubav, ubije svoju djecu. Nama je to jako teško progutati. A nije takva samo Medeja, nego i Ibsenova Nora, koja razbija zid i izlazi iz svog kućanstva. Nora izlazi u život, ali to isto ne znači da ne voli svog muža. Za mene je glavno pitanje u “Nori” možemo li se za ljubav boriti u braku.

Kada spominjete Medeju i Noru, čini mi se da govorimo o zadnjem velikom tabuu – tabuu majčinske ljubavi. Nedavno smo u Hrvatskoj imali strašan slučaj kada je otac bacio djecu s balkona na kameno dvorište. Reakcije su bile burne, a ja ne mogu ni zamisliti kakve bi bile da je to isto napravila majka.

Bio bi to smak svijeta. Motiv majčinske ljubavi provlači se kroz dramsko pismo 20. stoljeća, pa i kroz “Cement”. No postoje i ideje da je ta ljubav i najstrašniji zagrljaj koji može ugušiti, jer u jednom trenutku dijete mora otići. Mislim da je to veliki problem europskog društva u cjelini, kao da želimo obitelj ugušiti u zagrljaju, kao da je to jedina mogućnost da dijete obranimo od alkohola, droge, seksualnih perverzija...

Zašto ste uopće izabrali raditi “Cement”?

Meni je to nevjerojatno lijep tekst koji sadrži nešto što Milan (Marković, potpisuje adaptaciju i dramaturgiju drame, op. a.) i ja zovemo ljevičarskom kritikom lijevog projekta. Imamo zapravo tri interpretacije “Cementa”. Prva je autora romana Fjodora Gladkova, koji kritizira Lenjinovu novu ekonomsku politiku i uvlačenje nekih mjera kapitalizma u socijalizam. Zatim je na temelju romana dramu napisao Heiner Müller koji je priču postavio u 1972. godinu i Istočnu Njemačku, u kojoj je život zaista bio zaj..., puno teži od života u Jugoslaviji.

goranovo proljeće Ovogodišnji Goranovci su Miroslav Mićanović i Tomislav Augustinčić

Siromaštvo je bilo mnogo veće?

I siromaštvo i nadzor. No Müller također brani ideju revolucije, ali sa svim znanjem iz 1972. ocrtava vrlo surovu sliku. No u konačnici on podržava revoluciju kao ultimativnu emancipaciju.

I sada ćemo vidjeti treću interpretaciju, vašu?

Bavim se pitanjem utopije. Danas svi lakše zamišljamo smak svijeta nego utopiju. I koronavirus nam je pokazao da je ideja apokalipse stalno prisutna, ali više ne možemo zamisliti promjenu društva, neki novi sistem u kojem bismo radikalno promijenili neke stvari. Nas u “Cementu” zanima kako je moguće da smo tako lako odustali od utopije. Gdje smo to izgubili tu ideju i kako je moguće da svatko tko razmišlja u tom smjeru odmah bude proglašen idiotom, radikalnim komunistom? I po Zagrebu i po Ljubljani viđam grafite “Komunisti, izađite”. Komunizma više nema, nema Komunističke partije, nikoga tko bi branio te ideje, ali čini se da i dalje postoji strah.

No vi ste predstavu smjestili u Jugoslaviju koja se nije raspala. Zašto?

Ideja ljevičarske kritike ljevičarskog projekta zahtjeva drugi kut gledanja. Zamislite stoga da se 1990. dogodila druga revolucija, u smislu ‘68., zamislite da smo tražili da se Partija spusti iz svojih oblaka i slijedi narod. Samo treba promijeniti kut gledanja! Ta promjena rakursa nevjerojatno mi je zanimljiva i za nju smo upotrijebili seriju kratkih spojeva koje je napisao Milan, a koji se bave jezikom Jugoslavije u vremenima interneta.

Kako vam je raditi u ZKM-u?

Jako mi je važno da se u radu osjećam kreativno, a u ZKM-u je situacija, posebno s glumcima, vrlo kreativna. I to je predivno, jer ovo je glumačka i kolektivna predstava u kojoj ima velikih uloga koje iskaču, ali je istodobno strašno važan kolektiv. Zapravo se predstava bavi i nekim slikama, freskama povijesti, koje moraju biti snažne i koje komuniciraju ne samo s našom prošlošću nego i s našim arhetipovima. Radeći sve to ovdje u ZKM-u, cijelo sam se vrijeme osjećao jako sigurnim.

Dosta ste radili u Hrvatskoj i puno ste se bavili Krležom, koji danas kod nas ima vrlo specifičan tretman, kao da ne znamo što bismo s tim velikanom?

To je kao i s Cankarom u Sloveniji. Cankar je toliko radikalan, on odgaja mlade ljude u osobe koje misle svojom glavom, stvara buntovnike, jer preispituje sve. Ušao je u sve bitne pore slovenskog društva i svuda ostavio upitnike. Takav je i Krleža. Ja s njim uvijek ulazim u dijalog jer ga nevjerojatno poštujem. I uvijek je to dijalog s velikim umjetnikom koji je postao dio hrvatskog identiteta. Ne možete hrvatsku kulturnu bit odvojiti od Krleže.

prostor kreacije Otvoren natječaj za izlagačke programe u Uraniji

Mi smo ga sveli na lektirne naslove.

Moj odnos prema klasici je da je ona revolucionarna. Zamislite da postoji neki stari film, a tek smo sada pronašli kemikaliju koja nam treba da ga razvijemo. Mi ne možemo gledati film iz 20-ih godina jer nismo ljudi iz 20-ih godina, a kazalište se dogodi u susretu i spoju između sadašnjosti i nekog teksta koji je nastao u nekom drugom vremenu.

Što je za vas kazalište 21. stoljeća?

Ja radim sve: klasiku i autorske projekte, koreografsko i dramsko kazalište i mislim da se vraćamo smislu, ideji. Kazalište je nevjerojatan i dirljiv spoj događaja na nivou osjećaja, ali i tijela, na nivou biti i sadržaja. Kazalište mora djelovati na moje tijelo, na moje kosti, a zatim sve zajedno na moj mozak. Kako to postići danas? E, to je veliko pitanje jer smo zagađeni reklamama, fascinacijama... Realnost oko nas postala je puno teatralnija od kazališta. Možda zato tamo moramo zaustaviti vrijeme i reći: sada gledaj, doživi, osjećaj... Možda bi nam to moglo vratiti misao, ideju. Danas je kazalište manje-više društvu nebitna stvar, a ja ga razumijem kao neku crkvu dvojbe. Ne dolazimo u kazalište po ono što znamo, nego da nam ono kaže nešto o nama, da nam intenzivira neku našu dvojbu.

Vinolog
USKRS KAO NIKADA DO SADA
Savjeti kako da ovogodišnji Uskrs ipak bude poseban
INA
HUMANITARNO
INA brine o zdravstvenim ustanovama, institucijama i udrugama
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.