Nakon što je, na radost generacija i generacija, vratio priču o Mavericku na velika platna, i to u spektakularnoj utrci nebeskim prostranstvima koju samo "Top Gun" može donijeti, redatelj Joseph Kosinski tri godine poslije sjeda za upravljač još jednog velikog spektakla, ovog puta na stazama Formule 1. Film nepretencioznog, jednostavnog i potpuno jasnog naslova – "F1" – donosi uzbudljivu i vizualno napetu priču punu adrenalina koja je smještena u srce najelitnijeg automobilističkog natjecanja na svijetu. Osim činjenice da je Kosinski maher za sportsko-adrenalinske uratke koji uključuju ekstremno brzu vožnju, razlog zašto je "F1" uvjerljiv leži i u činjenici da je film sniman na pravim utrkama, s pravim bolidima, u suradnji s FIA-om i profesionalnim F1 timovima.
U središtu ove priče, kao što je to bio i Tom Cruise u "Top Gunu", veteran je Sonny Hayes, kojeg je utjelovio Brad Pitt. Sonny je stara legenda Formule 1 koji desetljećima već nije na stazi, a koji je između slave iz mladosti i trenutačnog života prošao nekoliko razvoda, kockanje… Vodio je, reklo bi se, neuredan i nesređen život. U jednom trenutku, neočekivano, pronalazi ga stari prijatelj Ruben (Javier Bardem) i moli ga da se priključi njegovoj momčadi jer im prijeti gašenje i bankrot. Nije baš da se Sonny puno nećkao i dvoumio te uskoro opet uskače u bolid, a timski mu je kolega mladi Joshua. Isprva sve što njihov odnos nosi su razmirice i nesuglasice, posebice one koje dolaze od Joshue, koji, prema mišljenju iskusnijega kolege, treba još puno toga proći i naučiti. Iako je najveći dio filma posvećen vožnji i utrkama (na kraju krajeva, to mu je i tema), "F1" nosi i teme iskupljenja, straha, ambicije i prolaznosti slave. No to je zaista tako površno jer izgleda kao da se htjelo maksimizirati iskustvo pogleda na stazu iz bolida i većinu filma pratimo spaljene gume, prevrnute automobile, polomljene vozače u bolnici…
Za ljubitelje Formule 1 Kosinskijev uradak na trenutke zaista može poslužiti kao ekskluzivni i najbliži pogled na utrku iz perspektive samog vozača. U tom smislu, točnije u kontekstu u kojem je ova dvoipolsatna vožnja veliki posebni dodatak nekoj neimenovanoj utrci, film je solidan. Ipak, predvidljivost u raspletu radnje, mlaki i beživotni dijalozi, koji katkad opasno koketiraju s jeftinim sentimentom, umanjuju ukupan dojam filma. Jer, film se ne uspijeva u potpunosti odmaknuti od poznatih narativnih šablona sportskih filmova. Tu su mentor i učenik, tu je i povratak otpisanog junaka, njegovi unutarnji demoni i velika završna utrka, koja će završiti posve očekivano. Ipak, Kosinski je ovu svoju "veliku nagradu adrenalina" izveo sa stilom i poštovanjem prema sportu, ali i s toliko tehničke preciznosti da to ne djeluje kao mana, nego kao priznanje klasičnoj strukturi žanra.
Drama, Francuska, 99 min
Režija: Karim Bensalah
Glumci: Hamza Meziani, Kader Affak
U bespuću sadržaja koji je dostupan na streaming servisima tu i tamo zna nenadano iskočiti neki neambiciozni filmski draguljčić. Takav je slučaj i s alžirsko-francuskim uratkom "Dva metra iznad zemlje" koji donosi priču o mladiću Sofianeu, sinu alžirskog diplomata. Sofiane je vječiti student, gotovo pa dokoličar koji leluja stazama na kojima traži smisao, privilegirani mladić koji se voli predstavljati kao kozmopolit, a koji se srami arapskoga podrijetla. I njemu takvom zaprijeti deportacija iz Francuske ako u roku od mjesec dana ne pronađe posao. Posao pronalazi u muslimanskom pogrebnom poduzeću čiji je vlasnik rođak njegova oca. I u tom poslu, od kojeg mu se isprva okreće želudac, kreće njegovo putovanje u samoga sebe. Scene u kojima njegov rođak, a poslije i sam Sofiane, peru preminule kao da su same oprane posebnim slojem produhovljenosti. Gradacija Sofianeova putovanja i pronalaska svoga glasa kao i sklapanje mira s mišlju da ne pripada nigdje potpuno te da svuda pripada pomalo zaista su lijep sadržaj za gledanje. Sve je u ovom filmu skladno i harmonično – od suptilne glazbe, preko toplih boja do dijaloga koji nisu plitki. Potpuno nepretenciozan film koji i u mikro detaljima donosi makro emocije.
Otvori KEKS Pay
Poslije gotovo dokumentarističkog Mc Queenova " Le mansa " sve drugo djeluje "nedovoljno stvarno".