Radove slikarice Petre Grozaj odnedavno nalazimo i u udžbeniku Likovnog odgoja za sedmi razred uz povijesne majstore, a njen rad krasi i naslovnicu novog romana “Zbogom djevojčice” Marine Šur Puhlovski. I to su samo najrecentniji momenti njene karijere na koje se nadovezuje izložba “Kaleidoscope”, koja će biti otvorena 16. travnja u Laubi. Bit će izloženo petnaestak radova, a naziv je proizašao iz naziva jedne od slika ciklusa koja doslovno prikazuje portrete kako bi izgledali u osobnoj interpretaciji da se gledaju kroz spravicu kao što je kaleidoskop.
– Prikazujem fascinaciju i čuđenje, iznenađenje nečime što je viđeno i doživljeno prvi put. Može se na jedan način povezati i s poznatom pričom, koja također simbolički gleda u novi svijet, i što se to zbiva “iza ogledala”. Ciklus novih radova ulja na platnu, veličine od 60x70 cm do 210x160 cm, nastavljaju se na prethodni ciklus “Krystal”, koji je istraživao krhkost i čvrstoću svakodnevice, suprotnih životnih pojava koje se isprepliću i svega što nas okružuje te na neke od prethodnih radova izlaganih u MSU 2017. – kaže Petra Grozaj.
Često slikate na fotografijama poznatih osoba, no da ne bude zabune, vi ne portretirate njih?
Skupljam zanimljive fotografije, prizore iz filmova, spotova, knjiga, iz svakodnevice koja me okružuje, nekad su to osobne fotografije, a većinom su iz medija. Imam svoju “banku” fotografija, tekstova, isječaka, knjiga, citata… one su inspiracija za rad na novoj slici. I da, to što slikam nema veze s tim osobama iz javnog života. Privuče me tek neki njihov detalj koji želim pretvoriti u sliku, primjerice refleksija srebrne tkanine, izraz lica, to je početak od kojeg gradim sliku koja postaje svijet za sebe.
Zašto slikate uglavnom žene?
Jer tu se radi o “ženskom pogledu”. Tu bi se referirala na slikaricu Rosu Loy, koja tu temu naziva “womanhood”, odnosno referenciju na osobni odraz stvarnosti, unutrašnjih stanja i svijeta oko mene. Također, interesantna mi je tema kako živjeti s izvornom ženskom energijom u takozvanom “muškom svijetu”. Možda iz tog osjećaja ili tog stava proizlaze i prizori na mojim slikama.
Je li danas i dalje teško biti žena, koja je pozicija umjetnica u odnosu na muške kolege, ima li još uvijek razlika?
Ne znam je li teško općenito biti žena, ali mislim da je u današnjem svijetu izazovno i zahtjevno biti ljudsko biće. Mislim da ni muškarcima nije lako. Općenito govoreći, može biti da su nam neke primarne energije i kvalitete različite, ali kad se stvari poslože, da se savršeno nadopunjujemo. Što se pak tiče slikarstva i žena, dovoljno je pogledati povijest i vidjeti koliko žena slikarica znate, a koliko muškaraca. To se mijenja, naravno, nabolje, puno djevojaka upisuje Akademiju i puno je više umjetnica, no koliko žena donosi važne odluke u našoj slikarskoj struci, e po tom pitanju stvari se nisu previše promijenile. Također, mislim da muški kolege, generalno govoreći, ipak imaju više cijene radova, što je nekako “kao normalno”.
Kakve biste osjećaje voljeli da publika ponese kući nakon posjeta vašoj izložbi?
Voljela bih da su posjetitelji na trenutak bili odvojeni od problema, slično kao kad čuješ pjesmu ili doživiš neki trenutak koji te ponio.
Slikarstvo je samotan posao pa se, pretpostavljam, što se tiče načina rada kod vas u koroni ništa nije drastično promijenilo. No kako je korona utjecala na umjetničku scenu i koje dalekosežne posljedice očekujete?
Svakodnevica vezana za koronu tematski se ne referira na moje radove. Možda sekundarno, možda čak utječe i pozitivno, čudno je to reći, no sada više vidim vrijednost života i svakodnevice i shvaćam da ništa nije zdravo za gotovo. Što se tiče slikarstva, neke su se izložbe odgodile ili se nisu održale, neke druge dogodile su se upravo zbog toga. Nema otvorenja na kakva smo navikli i to mi možda najviše nedostaje, vidjeti ljude, poznata ili nepoznata lica. No s obzirom na druge države koje su u potpunom lockdownu, naše galerije i muzeji nisu se zatvorili ni kada je bilo najgore i na tome možemo biti zahvalni. Druga je sad stvar kako kultura stoji općenito i bez ove otežane situacije.
Kako živi slobodna umjetnica poput vas ovih dana u Hrvatskoj?
Usprkos situaciji radim i imam posla, dogodile su se i lijepe stvari. Naviknuti se na određenu nesigurnost u našem poslu uvjet je koji moraš prihvatiti ako se želiš njime baviti.
Čujem da ste se uselili u novi atelijer u bivšoj Tvornici olovaka Zagreb. Nadam se da vam nije trebalo 20 godina, koliko ste aktivni na likovnoj sceni, da dobijete atelijer pored toliko napuštenih gradskih prostora koji zjape prazni?
Atelijer u koji sam se uselila nije gradski prostor. Nitko od umjetnika ne bi nikamo stigao da je čekao gradski prostor. Grad nije dužan dodijeliti atelijer, no mnogo kolega koji i zadovoljavaju uvjete nisu u gradskom prostoru. Prostor bivše Tvornice olovaka TOZ otkrili su kolege slikari Martina Grlić i Stjepan Šandrk, koji su tamo već nekoliko godina. Plaćamo šest eura po kvadratu plus režije. No TOZ na ljeto ide u prodaju i taj fantastičan prostor najvjerojatnije će srušiti i pretvoriti u stambeno naselje. Poznata hrvatska priča. Ne samo da gradski prostori zjape prazni i propadaju, mogla se bazično renovirati i neka stara zgrada za atelijere. To je kao neka idealna vizija. Bitno je imati atelijer i umjetnike na okupu. Primjerice, nemoguća je usporedba, ali ipak, njemački Berlin i Leipzig stavljeni su na mapu upravo zbog svojih umjetnika. Postoji pojam “da umjetnici razgaze” područje, koje se kasnije na račun toga razvija i bogati. Nadam se ipak da će stvari kod nas ići nabolje u svakom smislu, želim misliti pozitivno. Uglavnom, treba nam zgrada u kojoj bi bili atelijeri. Pozivam vizionare s nešto novca da kupe upravnu zgradu TOZ-a ili Grad da obnovi neku staru zgradu sad kad već idu obnove (ha ha). A što se tiče nas, uskoro nam preostaje traganje za novim prostorom za rad.
Kada je po vama neka slika baš dobra? Koje komponente ona mora zadovoljavati, neovisno o trendu i podilaženju publici?
Kada je na granici između koncepta i vizuale, likovnosti. Prema mojem mišljenju, rad mora imati i nešto malo nedokučivo, neki neobičan spoj. Što je dobro, također ne ovisi o osobnom ukusu. To se može usporediti s glazbom. Možete ne voljeti klasiku, ali Mozarta ne možete osporiti.
Što ste naučili od svojeg profesora Lovre Artukovića?
Naučili smo raditi. Tjerao nas je da radimo, bio nam je velika podrška. Kasnije, kada je dao otkaz na Akademiji i okrenuo novu životnu stranicu preseljenjem u Berlin, bio nam je primjer da su sve stvari moguće, i to opet ako radiš i ako malo riskiraš.
Kakvo je stanje likovne scene u Hrvatskoj, da se tretira, recimo, kao sport, bi li mogla biti prepoznatljivija u svijetu?
Imamo talentirane umjetnike, kao što su nam i sportaši talentirani, valjda smo takav narod. Sami zaključite gdje bismo bili da se u njih ulaže.
