Nakon što je požnjeo uspjeh na više od 40 međunarodnih festivala i osvojio 18 nagrada, film "Lijepa večer, lijep dan" redateljice Ivone Juka, od četvrtka 21. svibnja moći ćemo gledati u kinima diljem Hrvatske. Smještena u Jugoslaviju pedesetih godina, priča prati četvoricu prijatelja – ratnih veterana, štoviše, narodnih heroja i cijenjenih umjetnika – koji zbog svoje seksualne orijentacije postaju mete režima.
Ulogu jednog od njih, Stevana Petrovića, tumači Slaven Došlo, srpski glumac koji se posljednjih godina profilirao kao jedno od zanimljivijih lica regionalne scene. Uz njega, u filmu glume i Emir Hadžihafizbegović, Dado Ćosić, Đorđe Galić i Elmir Krivalić. Sa Slavenom Došlom imali smo priliku razgovarati uoči hrvatske premijere.
Čime vas je na prvu zaintrigirao, “kupio” scenarij ovog filma?
Kada sam čitao scenarij, pomislio sam kako doista davno nisam bio naišao na nešto ambicioznije od toga. Istovremeno, doživio sam tu priču kao nešto duboko ljudski. Kao pokušaj komunikacije između ljudi koji su na različitim ideološkim pozicijama ali ipak se uspijevaju razumjeti i na kraju čak i žrtvuju jedni za druge. Riječ je o priči koja se proteže kroz različite vremenske periode i stvarno je prava epopeja te mislim da bi se od ovog scenarija mogla napraviti i cijela serija. Također, nitko se do sada nije, na taj način, kod nas, bavio tom temom.
I prije nego što ga je šira hrvatska publika imala priliku vidjeti, “Lijepa večer, lijep dan”, zbog svoje je premise odmah etiketiran kao kontroverzan i provokativan. Kod nas se teme kojima se bavi - i život LGBT zajednice, a i period Jugoslavije, i dalje tretiraju kao tabu. Kako vi na to gledate?
U svojoj sam se karijeri do sada, a i prije ovog filma, dosta se bavio takoreći osjetljivim temama. Smatram da su ljudi na našim prostorima, a i generalno, često previše koncentrirani na ono što nas dijeli, nego ono što je svima nama zajedničko. Naravno da postoje neke identitetske razlike, ali one su bile tijekom povijesti toliki izvor patnje i represije te mislim da je došlo krajnje vrijeme da se već jednom okrenemo tome što nam je zajedničko. Svi smo svašta prošli kroz odrastanje, svi smo imali neke ljubavi i neke boli, gubitke i radosti. Vrijeme je da se konačno pronađemo u nekom od tih zajedničkih narativa, umjesto da konstantno guramo jednu te istu, staru, izlizanu priču.
Za mene, ovaj film je u suštini priča o represiji, borbi za slobodu i pravo na ljubav. I ona se može odnositi na bilo kakve identitetske razlike u bilo kojem društvu.
I ranije glumili ste gay muškarca u filmu “Pored mene” te su vas zbog te uloge mediji prozvali i “gay ikonom”, ali i komentirali stvari poput da ste time “puno riskirali”. Moram reći da mi se doista svidio vaš komentar na to u jednom intervju: “Svi žele glumiti ubojice, a nitko neće glumiti gay osobu”.
U tom razgovoru citirao sam Stevana Filipovića. Ali to je istina i istovremeno paradoks. Meni je više dosta odgovarati na takva pitanja i objašnjavati se. Što se mene tiče, to je pitanje ljudskosti. Druga stvar je naša realnost i medijski narativ koji stalno potencira podjele i negativu. Naprosto, našem mozgu je primamljivije slušati negativne stvari, ali vjerujem da postoji puno više primjera koji tome udaraju kontru. Recimo, kada je izašao film “Pored mene”, javili su mi se mnogi ljudi kojima je on puno značio. Što se tiče karijere i glumaca, svatko bira neki svoj put i istina je da određene stvari mogu obilježiti osobu - ali to ima i svoje dobre strane.
U ovom filmu možemo vidjeti i niz eksplicitnih intimnih scena, ali i posebice mučnu scenu seksualnog zlostavljanja. Kako se, kao glumac, to doživjeli? U svijetu se sve češće na setovima zapošljavaju koordinatori intimnosti, a i u Srbiji je nedavno krenuo program obrazovanja za to zanimanje. Što o tome mislite - bi li vam bilo drago da takva osoba radi s vama na snimanju?
Konkretno, na snimanju posljednje scene i nisam mnogo razmišljao o eventualnim neugodnostima za mene kao glumca, već mi je puno bitnije bilo da razumijem na koji način jedna takva vrsta nasilja utječe na psihološko i emotivno biće čovjeka, jer je to stvarno jedna ekstremna situacija. Snimajući ovaj film stvarno smo vodili računa da su sve stvari unaprijed jasne, objašnjene i iskomunicirane. I ranije sam u svojoj karijeri snimao scene tog karaktera i mogu vam reći da se to u većini slučajeva, svodi na svojevrsnu koreografiju.
Koordinatori intimnosti su u načelu pozitivna pojava, koja može učiniti da se glumci na setu osjećaju sigurno i slobodno kako bi najbolje moguće odradili svoj posao. Nije svatko spreman sasvim otvoreno komunicirati o svojim nekim nesigurnostima, slabostima… Tako da je super da postoji neki medijator koji može potaknuti takav dijalog.
Često smo vas imali priliku gledati i u hrvatskim ostvarenjima, glumite u komercijalnim i art filmovima, kazalištu… Mnogi se glumci opredijele za tek jednu od tih stvari - zašto je vama važno održati takvu širinu izraza?
Ne znam koliko si više itko u našoj industriji može dopustiti da se za nešto opredijeli. Raspadom Jugoslavije i tog velikog kulturnog prostora, mi smo se rastrčali u neke mini industrije koje ne mogu podržati našu egzistenciju. Odnosno, niti nemamo ozbiljnu kreativnu industriju. Ja sam zahvalan na prilikama koje sam do sada dobio, a i neke od najprivlačnijih za mene ticale su se upravo autorskog filma. Međutim, kod nas autorski film gotovo da i ne postoji, te mi je, između ostalog, zbog toga bilo iznimno drago što sam mogao surađivati s Ivonom Juka na “Lijepa večer, lijep dan”.
Ne libite se kritizirali položaj kulture i stanje u Srbiji, a i u jeku prosvjeda stali ste uz studente i otkazali angažman voditelja Pesme za Evroviziju na RTS-u. Mnogi sugovornici govorili su mi kako su zbog takvih istupa ostajali bez posla ili završavali na crnim listama… Kako se to na vas odrazilo?
Postojali su određeni projekti koje sam trebao odraditi, ali se nisu dogodili. Odnosno, dogodili su se oni, ali ja se nisam dogodio u njima. No zadovoljan sam što imam izvor prihoda i što mi egzistencija nije ugrožena. Ne znam što bih vam rekao o trenutnoj situaciji. Pojavili su se neki klinci koji se bore zdrav razum, zajedništvo, ljubav i izbavljenje iz tog nekog mraka koji nam godinama stoji nad glavom. Ljudi i dalje vjeruju propagandnim programima koji su, na žalost, kod nas većina toga što je ostalo od televizijskog i drugih medijskih programa, ali i pored svega toga, oni su uspjeli provući svoju poruku. Vidim i znam da se dosta toga promijenilo, barem što se tiče osjećaja pojedinaca da imaju pravo reći ono što misle. A to je velika stvar.
Kada se odvijala ta Pesma za Evroviziju, bilo je to na određenom vrhuncu studentskih prostora i smatrao sam da je sasvim ispravno da u tim okolnostima ne stupim na scenu. Svi izbori u našim životima sa sobom nose neku odgovornost i neke posljedice. Ovdje se jednostavno radi o borbi za zdrav razum.
Za kraj - gdje ćemo vas iduće moći gledati?
Igram u puno predstava u Pozorištu na Terazijama u Beogradu, gdje sam stalni član ansambla. Snimao sam i seriju “Branilac” koja se trenutno prikazuje… Ali rado bih da me ponovno pozovete u Hrvatsku da snimam nešto i kod vas!
Otvori KEKS Pay
