Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Knjige

Parkins je gospodar mojih nerava i zapreka u pisanju

"Sanjario sam o moru još kao dječak. Sada kad sam blizu stote podjednako sanjarim o moru. Bilo bi dobro prišuljati se na neki trabakul i otići bilo kamo", kazao je Horvat.
05. ožujka 2010. u 17:23 1 komentara 18 prikaza
horvat
Foto: Boris Ščitar /Pixell

Veliki hrvatski prozaik Joža Horvat u srijedu slavi 95. rođendan. Rođen je u Kotoribi u Međimurju 10. ožujka 1915. godine, a od desete godine živi u Zagrebu. U hrvatskoj književnosti javlja se 1939. romanom “Sedmi be”. Već 1941. odlazi u partizane, a nakon Drugog svjetskog rata s Miroslavom Krležom i Vjekoslavom Kalebom uređuje Republiku, postaje urednik časopisa Kolo Matice hrvatske čiji je tajnik... Scenarist je prvog pravog poslijeratnog hrvatskog filma “Zastava” koji 1949. režira Branko Marjanović. Isti režiser po Horvatovu scenariju “Ciguli miguli” snima i film koji je zabranjen zbog ismijavanja komunističke birokracije. Svojevrsni otpadnik od pravovjernog komunističkog pokreta, Horvat nakon stipendije u Parizu kreće na prvu pomorsku avanturu. Sa suprugom Renatom, sinom Markom i Vladimirom Hrlićem oplovio je svijet od kolovoza 1965. do srpnja 1967. godine, pišući o tome reportaže za Vjesnik u srijedu.

Tu se rađa hvaljena Horvatova putopisna proza, u prvom redu brodski dnevnik “Besa” koji je preveden na slovenski, poljski i bugarski, a u Hrvatskoj je imao osam izdanja, posljednje je objavila Neretva. Horvat je autor komedije “Prst pred nosom” (šteta što se ne izvodi) i ratnog romana “Mačak pod šljemom” koji je doživio uspješnu filmsku i televizijsku ekranizaciju. Kritiku i čitatelje Horvat je posebno oduševio biografskom knjigom “Molitva prije plovidbe” iz 1995. godine i dječjim romanima “Operacija stonoga” te “Waitapu” koji je često prevođen i na strane jezike. Svoju biblioteku poklonio je čitaonici u Kotoribi, a čakovečki muzej u palači Zrinski upravo je počeo uređivati radnu sobu najznačajnijeg pisca iz Međimurja.

• Kakvu je ulogu u vašem literarnom stvaralaštvu imala plovidba?

– Plovidba je jedan oblik života. Sanjario sam o moru kad sam bio dječak. Sada kad sam blizu stote podjednako sanjarim o moru. Bilo bi dobro spojiti se s nekim ribarom, pa se prišuljati na neki trabakul i otići bilo kamo. Samo da ploviš. Da loviš ribe. Taj svoj život sam i opisao u nizu knjiga. Da tamo neposredno poslije oslobođenja nisam “razmišljao”, da sam se čvrsto držao Partije i da se Partija čvrsto držala mene, imao bih potpuno drukčiji život. To jednako vrijedi i za Renatu. Ali jednako tako prateći ona mene ili ja nju, more sam uvijek doživljavao kao sretan, blagoslovljeni susret. Prije tri, četiri dana nazove me neki ženski glas i veli da njihova kuća priprema projekt na temu mora i smatraju da je logično da i mene uključe u projekt. To je lijepo čuti. Hoće li moje fizičke snage dopustiti da se i dalje igram heroja na moru, ne znam. Pokušat ću.


• Vi ste plivati naučili na rijeci?


– Imate krivo. Nikada nisam naučio plivati. Moje plivanje je do kraja autentično plivanje mog oca. On je znao malo ući u Muru desetak metara, tek toliko da se osvježi i bježao van. Ni sam ne znam koliko sam se puta umio na tom čitavom putu oko svijeta, koliko sam puta skočio u more. Besu sam mogao oplivati, to je po prilici tridesetak metara. I uvijek sam bio ponosan i smiren kad sam se dočepao sidrenog lanca. Kad pomislim što je sve meni voda oduzela, nije čudno da se ne volim niti umivati.


• A zašto ste Besu nazvali Besa?

– Boljeg naziva nisam mogao dobiti. Svi oni o kojima sam razmišljao bili su opterećeni slovima č, ž, š... Ili su bili bez srca. Besa je čvrsto zadana riječ. Ne znam kako bih nazvao stanje koje pobudi u nama ponekad dodir mora. Kako je to vrijedno bogatstvo u kojem ne igra nikakvu ulogu netko izvan tebe. Renati sam napisao “Od sviju droga more je najopojnije”. Tu sam rečenicu oblikovao negdje na Sumatri.


• Da nije bilo Renate, biste li ikada išli ploviti?

– Mi smo zajedno planirali putovanja. Nekoć u Hrvatskom primorju imati ženu na brodu bilo je gotovo nedopustivo. O tome je nastala i uzrečica “Žena na kuverti, brod na groti”. Vremena su se izmijenila. Danas je rijetko naći jahtu a da na njoj nema žena. A imaš i brodića i regata s posve ženskom posadom. Mi smo tu pomalo suvišni. Kada smo bili na putu oko svijeta, u Gibraltaru ušli smo u pub da se malo okrijepimo. I što smo vidjeli. Četiri muškarca, svak za sebe plešu u jednom ritmu, a četiri djevojke sjede na klupici i nitko ih ne zove na ples. Time je najavljeno vrijeme gdje će čovjek čovjeku biti suvišan. To je najava onog doba kada su nesreće svake vrste svakodnevica. Gdje kod pošao, na sjever ili jug, na istok ili zapad, tebe će zahvatiti samoća. A možeš biti i sam kad je puno ljudi oko tebe. A to je najtužnija samoća.

Ostatak intervjua pročitajte u subotnjem prilogu Večernjeg lista 'Obzor'.

Jelena Dokić
nesalomljiva
Branio je kćeri vezu s Hrvatom: Tukao me remenom, pljuvao, tjerao da stojim gola
PoKRENI
PONOSNO VOLONTIRAMO
Korporativnim volontiranjem do boljih promjena u društvu
  • -obrisani-:

    Velikom hrvatskom umjetniku cestitam rodjendan i zelim mu da dozivi 100-tu .... na moru! :-)