Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Vizualna umjetnost

Ne znam što ih uče u školi, ali mnogi mladi ne razumiju što je fašizam i koje zlo su bili ustaše

Povodom 40 godina karijere slikar govori o svojem umjetničkom putu, odrastanju uz oca Ivana Šibla, kulturnom životu Zagreba i Londona 70-ih te političkim prilikama
20. ožujka 2020. u 10:17 41 komentara 2931 prikaza

Retrospektiva kojom je slikar Duško Šibl u zagrebačkoj Mimari trebao obilježiti 40 godina umjetničkog djelovanja, zbog situacije s koronavirusom je, naravno, odgođena. Bila mu je želja pokazati razvojni put svojeg slikarstva od ranih narativnih i ekspresionističkih radova do gestualnih figura u pokretu po kojima ga većina ljudi i prepoznaje. I izložba i predstavljanje monografije koje ju je trebalo pratiti pričekat će sigurnije vrijeme što nas nije spriječilo da porazgovaramo.

Magični porculan Formulu izrade Kinezi su tajili tisuću godina, a prvi Europljanin koji je u 13. st. vidio porculan bio je Marco Polo

Kakav scenarij predviđate hrvatskoj i europskoj kulturnoj sceni zbog aktualnih okolnosti?

Novonastala situacija najviše će pogoditi samostalne umjetnike. Vremena su ionako bila teška i prije restrikcija. Politika nažalost nevoljko odvaja za kulturu jer smatra da ne donosi glasove te većina umjetnika i umjetnosti živi na rubu egzistencije. Ako ove izvanredne mjere potraju više od nekoliko tjedana, neće stradati samo umjetnost, nego svi vidovi života na koji smo navikli, i to unatoč intervencijama i obećanim olakšicama. Nadam se da će na kraju ove krize, koja je tako bolno razotkrila krhkost i slabosti globalne civilizacije, doći do katarze koja će dovesti do korjenitih promjena.

Čime se bavite u vrijeme izolacije?

Navikao sam veliki dio vremena provoditi u atelijeru u kojem imam sve za zabavu i rad i pun je meni i mojem partneru Rogeru dragih predmeta i uspomena. Doduše, nedostaje mi društvo, volimo pozivati prijatelje u atelijer, a sada to nije moguće.

Izgleda li vam ova brojka od 40 godina pomalo zastrašujuće ovako napisana na papiru? Što biste, da je moguće, karijerno odigrali drugačije?

Ne mogu reći da se bojim godina i starosti. Osjećam se ugodno sa svojih gotovo 69 godina. Teškom sam mukom naučio živjeti za trenutak. Kamo bih stigao da počnem razmišljati o vlastitoj budućnosti? Istina da je vrijeme prohujalo, ali to je stari kliše. Nema smisla baviti se stvarima na koje ne možeš utjecati. U mladosti sam bio nesiguran, sklon podcjenjivanju vlastitih sposobnosti i smatrao da ima puno pametnijih i talentiranijih od mene. To je bila velika greška.

Diplomirali ste komparativnu književnost i povijest umjetnosti. Zašto nikada niste ni pokušali upisati Akademiju u Zagrebu?

Da sam pokušao upisati Akademiju u Zagrebu i da su me kojim slučajem primili, ne bih stekao diplomu Royal College of Art, vrlo prestižne institucije nakon koje se stječe naslov Master of Art. Prije nje sam završio slikarstvo na Byam Shaw School of Art na koji sam se uspio upisati na šarm, brbljavost i sa na brzinu stvorenom mapom crteža i slika po ilustracijama Gustavea Dorea za Danteov “Inferno”. Nisam ni sanjao da ću krenuti tim smjerom kad sam se 1977. avanturistički zaputio u London. U Britaniju sam ušao s tromjesečnom turističkom vizom koju sam želio promijeniti u studentsku jer to je bio jedini legalni način ostanka. I tada mi je pala na pamet genijalna misao da se pokušam upisati na neku umjetničku školu jer sam mislio manjkavo znanje jezika neće biti problem. Kako bi Englezi rekli: “The rest is history.”

Vaš otac bio je partizanski general, kasnije disident Ivan Šibl, utemeljitelj Televizije Zagreb. Kako je izgledalo odrastanje djece komunističkih disidenata u Zagrebu?

Moj otac bio je brižan i pažljiv iako sam kao dijete bio svjestan da je on u svijetu odraslih i izvan kuće bitan čovjek jer sam ga s mamom ponekad posjećivao u njegovu impozantnom uredu u zgradi radiostanice na početku Jurišićeve. Doma se ta važnost nije ni na koji način manifestirala. Recitirao mi je pjesmice i pričao anegdote, razgovarali smo o tigrovima i lavovima i malim psima. Kad sam krenuo u školu, pisao mi je ispričnice ako bih “slučajno” propustio test iz matematike. Nastavnici su mi znali prijetiti kad ne bih naučio lekciju da će me tužiti mom važnom autoritativnom ocu, ne znajući da me on doma kvari i mazi. Preda mnom se nije govorilo o politici i problemima koje je otac imao već od pedesetih godina prošlog stoljeća iz više razloga, a najviše zbog osnivanja TV Zagreba. Kad se dogodila ‘71., bio sam već odrastao mladić i svega svjestan te, moram reći, prilično nesretan. Nisam to nikad javno pokazivao i znao sam da je sudbina moga oca i indirektno naše cijele obitelji normalna sudbina Hrvata koji su se drznuli kritizirati režim.

Tko je sve dolazio u dom Ivana Šibla?

Kako je moj otac bio poznat po duhovitosti i druželjubivosti, a imao je vrlo širok raspon interesa, od nogometa preko književnosti do politike, možete zamisliti društvo koje se okupljalo u kući mojih roditelja. Od Miljenka Prohaske i Mani Gotovac do Tuđmana, Savke i Mike Tripala. Da ne nabrajam poznata imena iz javnog života. Izdvojio bih anegdotu koju bi moja mama bolje ispričala. Naime, ona je bila poznata po večerama koje je priređivala za prijatelje u našem stanu u Novakovoj ulici. Tako je jednom skuhala fantastičnu riblju večeru za birane goste među kojima su bili i Bela i Krleža. Ljubazno ih je dočekala i rekla što ima za večeru, a Krleža je odrešito izjavio: “Ja ribu ne jedem!” Ja sam ga se kao dijete pribojavao. Bela je, naprotiv, bila vedra i simpatična i jako sam je volio.

U kojoj ste dobi osvijestili očevu ulogu u Drugom svjetskom ratu i počeli čitati njegove knjige?

Ne znam točno, ali sigurno to nisam čuo od njega jer nikada o tome nije govorio. Bar ne meni. Tek potkraj života znao je ponekad nešto spomenuti o ilegali u Zagrebu i akcijama u kojima je sudjelovao prije nego što je otišao u partizane ili “u šumu”. Puno godina kasnije, kad su ga pitali bi li opet, ako treba, išao u šumu, odgovorio je: “Ni u park!” Najdraža njegova knjiga mi je “Iz ilegalnog Zagreba” jer govori o jednom opasnom i teškom vremenu na dinamičan i vrlo duhovit način, bez patetike i ideologije uobičajenih u toj vrsti literature. Njegovi su likovi stvarni i uvjerljivi i u knjizi ima divnih anegdota. Isto se može reći i za “Ratni dnevnik” i televizijsku seriju i filmove za koje je napisao scenarije.

Koja mjesta u Zagrebu su 70-ih bila centar kulturnog života i koliki je stupanj umjetničkih sloboda ili nesloboda vladao?

Sjećam se Zagreba 70-ih kao sivog kafkijanskog grada, ali lijepog i uzbudljivog. Kao gimnazijalac i student volio sam ići u kultni Kafić ili Moccu na samom početku Ilice. Tamo su dolazili dečki koji su mi imponirali – Tomislav Ladan, Veselko Tenžera, Igor Zidić, Zdravko Zima, Branko Silađin, Saša Vereš, Tomislav Lalin…I cure Živa Kraus, Hilda Auf, Antoaneta Pasinović... i masu nas drugih koje su pripuštali u društvo. Znao sam markirati iz škole samo da se napajam na tom vrelu mudrosti. Šalu na stranu, stvarno su se vodili stimulativni razgovori. Drugo okupljalište bio je tada legendarni Klub književnika na Trgu bana Jelačića. Osim mojih roditelja i njihova društva, tamo su zalazili Vanja Sutlić, Branko Despot, Slavko Mihalić, Boža Frajt... Znao sam u Klubu provoditi mnoge vesele večeri i noći. Bilo je još stimulativnih punktova – Galerija Forum i Centar za kulturu i informacije za vrijeme Vere Šarić, MUO, restoran od milja zvan “Kod Pere Ustaše” gdje su ručali Vlado Habunek, Josip Torbarina i Edo Murtić. Ovdje nema dovoljno prostora, a sjećanja samo naviru. Bio sam mlad i nadobudan, odlazio na predstave u ITD koji je vodio Vjeran Zuppa, posjećivao koncerte vrlo “up to date”. Kulture je bilo napretek, i to na nivou, ali političke slobode nije bilo. O Gotovcu, Budiši ili Veselici i drugima koji su završili na robiji nije ovdje mjesto govoriti.

Što je ponajviše tih godina utjecalo na vaš odlazak u inozemstvo?

Dio razloga bio je avanturizam i osjećaj da u tadašnjem Zagrebu neću moći pronaći vlastiti identitet i poziv. Istina da sam stekao titulu profesora komparativne književnosti i povijesti umjetnosti, ali nisam se vidio u toj ulozi, a s druge strane promatrao sam kako moji ambiciozni vršnjaci “bez putra na glavi” napreduju i već stvaraju karijere. Možda je to bio samo izgovor, ali osjećao sam se sputano zbog prezimena koje nosim i mislio da neću moći napredovati kao što nisu mogli ni moja majka i brat. U Londonu sam se od prvog dana osjećao kao doma. Ulični život, vreva i mješavina svih rasa i kultura, izložbe, teatar i više od svega tolerancija prema ekscentricima i luđacima. To nema veze s politikom, tamo se čovjek jednostavno osjeća slobodnim, bar se ja tako osjećam.

Zašto ste se ipak vratili?

Kad je počeo Domovinski rat, centar mog svijeta opet je postala Hrvatska. Iako još uvijek dio godine provodim u Londonu, sve se više tamo osjećam kao posjetitelj, a sve manje da pripadam. Mislim da to ima veze i s godinama. Krug se zatvara i danas imam atelijer u zgradi na Medveščaku u kojoj je stanovao moj učitelj Vladimir Stanić iz prva četiri razreda osnovne škole.

Nerijetko nailazim na podatak da se predstavljate kao domoljub i ljevičar. Što za jednog ljevičara u Hrvatskoj predstavlja desničarenje?

Nisam domoljub ni ljevičar, već patriot i antifašist. Ne znam što danas djeca uče u školi iako znam za bitke oko kurikularne reforme, ali primjećujem da mnogi mladi ne razumiju što je fašizam i koje zlo su bili ustaše. Do dolaska Karamarka na vlast prije nekoliko godina, držao sam se umjetnosti i živio svoj život što moguće dalje od politike. Ali kad su se pojavili tipovi koji žele izbaciti antifašizam iz Ustava, poklanjaju šajkače finim gospođama, mijenjaju imena ulica i trgova bez poštivanja povijesnih činjenica, i to 20 godina poslije Domovinskog rata, onda sam se stvarno uplašio desnog populizma. Ja vidim Hrvatsku kao modernu zemlju okrenutu budućnosti, i na vrh glave mi je kopanje po nesretnoj prošlosti. U mojoj Hrvatskoj svi građani su ravnopravni bez obzira na vjeroispovijest, nacionalnost, rasu ili seksualnu orijentaciju. Čim se dio građana osjeća neravnopravno ili ugroženo, to je prvi korak prema koncentracionom logoru. Opasni su ljudi koji falsificiraju povijesne činjenice za vlastiti probitak.

Tomo Savić-Gecan U MSU izložio prazan prostor i antimateriju

Straši li vas politička klima?

Politička situacija uvijek je zabrinjavajuća. Kod nas i u svijetu. Malo sam odahnuo nakon pobjede Plenkovića na unutarstranačkim izborima. Zbog općeg dobra nadam se da ćemo uskoro dobiti lijevu stranku koja će biti istinska i zrela alternativa HDZ-u. Onda bi sve krenulo nabolje.

Što mislite kada ćemo onda otprilike nazdraviti u čast 40 godina vaše karijere?

Htio bih biti optimist, ali to je teško u ovoj situaciji. Jasno mi je da ni bogate zemlje ne mogu izdržati više od nekoliko tjedana karantene, a kamo li Hrvatska kojoj je turizam glavna gospodarska grana. Što se mene tiče, mogu i druge godine slaviti 41. godišnjicu umjetničkog djelovanja, 69 godina života i 41 godina slikanja i zbroj je lijepih okruglih 110.

KRANJČAROV BRAT EKSKLUZIVNO
Otkrivamo gdje je Cico proveo zadnja tri mjeseca života, brat Damir opisao posljednje dane
UHVATI BIORITAM
Koji kronotip posjedujete? Upoznajte se s ovim unutarnjim satom koji trebate slušati
  • Skviki:

    Kaže Šibl:---Opasni su ljudi koji falsificiraju povijesne činjenice za vlastiti probitak. Bilo bi pošteno od njega da nam napiše par tih povjesnih činjenica. Par godina sam stariji od njega i znam dobro kak je bilo u ono doba u Zagrebu ... prikaži još! i kak su ta djeca ljudi iz javnog života živjela i šta sve radila.

  • ivicin:

    mnogi mladi znaju sto je fasizam i titoizam..u .nedjela zlocina titoista svi se dobronamjerni mogu uvjeriti na faktima grobistima diljem slovenije hrvatske bih...itd...a o zlocinima ndh sve se svodi na srbsku politiku..tj.na politiku lazi...

  • juretic.milan:

    svašta je taj zlatni mladić iz doba titoizma nadrobio. Lakše je primjetiti trun u tuđem, nego balvan u vlastitom oku.