Film "Zečji nasip" redateljice Čejen Černić Čanak, koji je svoju svjetsku premijeru doživio u veljači na prestižnom Berlinaleu, od danas igra u kinima diljem Hrvatske. Nastao prema scenariju Tomislava Zajeca, film je to o zabranjenoj ljubavi dvojice mladića, prijatelja iz djetinjstva – Marku (Lav Novosel) i Slavenu (Andrija Žunac) – koji se ponovno susreću nakon nekoliko godina.
Priča je smještena u neimenovanom hrvatskom selu uz nabujalu rijeku koja prijeti poplavom, no dok mještani grade zečje nasipe kako bi obranili svoje domove, Marko gradi zid oko sebe, pokušavajući se obraniti od vlastitih emocija... Jedan je to od rijetkih recentnih domaćih filmova za mlade, kao i onih još rjeđih koji se bave LGBT tematikom, ali prije svega, kaže redateljica, to je film o ljudima, ljubavi i razumijevanju.
"Zečji nasip" svoju je svjetsku premijeru doživio na prestižnom Berlinskom filmskom festivalu. Kako je publika reagirala?
Berlinale je bio naš prvi susret s publikom, budući da smo u Zagrebu dotad imali samo testne tehničke projekcije, zbog čega uopće nisam mogla steći dojam o tome kako će gledatelji reagirati na film. No, moram priznati da je iskustvo nadmašilo sva očekivanja. Publika je reagirala iznimno toplo, do te mjere da smo ostali zatečeni tolikom količinom pozitivnih reakcija. Riječ je o gledateljima koji aktivno prate film, osobito program Generation, u kojem je "Zečji nasip" premijerno prikazan, kao i queer filmove općenito. Od ukupno šest projekcija, održali smo čak pet Q&A panela, jer su ljudi bili zaista zainteresirani za film – doživjeli su ga, postavljali sjajna pitanja i s nama dijelili i vlastite, vrlo intimne priče.
Što je najviše zanimalo berlinsku publiku?
Prva stvar koju smo morali objasniti bio je sam naslov – "Zečji nasip" – jer ni u jednom jeziku ne postoji takav izraz, a simbolika zečeva provlači se kroz cijeli film. Pitanja su se ticala i homofobije u Hrvatskoj te razloga zbog kojih smo odabrali baš Berlin kao grad u koji se jedan od glavnih likova odselio. Također ih je zanimao naš kreativni proces, a posebno činjenica da Leon, koji tumači lik Markova brata Fiće, ima Downov sindrom. Bilo im je intrigantno i to što smo nas troje – dva glavna glumca i ja – heteroseksualne osobe, a ipak smo snimili film s queer tematikom. No, mislim da im se najviše svidjelo to što ovaj film ne tematizira isključivo "gej ljude" ili "gej ljubav", već je riječ o univerzalnoj, ljudskoj priči – priči o zabranjenoj ljubavi. Upravo je ta dimenzija privukla i mene kada sam prvi put pročitala scenarij Tomislava Zajeca. Čim sam ga pročitala, znala sam da nema povratka – instinktivno sam ga doživjela svojim.
Ipak, vaš film nosi oznaku "queer filma". Iako se čini da bi u idealnom svijetu takva etiketa bila suvišna, mislite li da je ona i dalje potrebna, s obzirom na to da hrvatskih filmova s LGBT tematikom gotovo da i nema?
Moram priznati da se još privikavam na to da se film etiketira na taj način. Ne bježimo od činjenice da tematizira LGBT zajednicu, no istovremeno smatram da ga ta oznaka donekle ograničava. Ipak, vjerujem da je u ovom trenutku ona potrebna, jer u hrvatskoj kinematografiji gotovo da nema dugometražnih filmova koji se bave tom temom. Matanićeve "Fine mrtve djevojke" snimljene su prije dvadeset godina, a nakon toga mi na pamet pada još možda samo Grlićev "Ustav Republike Hrvatske". Sada se pojavio i "Lijepa večer, lijep dan" Ivone Juka, koji još nisam imala priliku pogledati, ali je zanimljivo da ove godine imamo čak dva filma koji se ozbiljno bave LGBT tematikom. Ipak, naš film nema izraženu aktivističku crtu. Ono što on traži jest razumijevanje – ali razumijevanje za sve svoje likove.
Mislite li da će ta etiketa odbiti dio publike?
Sigurno hoće, i žao mi je zbog toga. Nedavno me netko upitao mislim li da će film potaknuti svijest o istospolnim ljubavima. Možda i hoće, ali bojim se da oni koji već imaju čvrsto ukorijenjene predrasude o toj temi vjerojatno neće ni pogledati film – iako će ga, naravno, komentirati i kritizirati. No, iskreno, to me previše ne dotiče. Znam zašto sam napravila ovaj film i u potpunosti stojim iza njega.
Još od filma "Uzbuna na Zelenom Vrhu" poznati ste po svom specifičnom pristupu radu s glumcima. Kako izgleda taj proces?
Za mene je rad s glumcima najvažniji aspekt režije. Naravno, važno je i kako će film vizualno izgledati, ali ako ne dobijem ono što mi treba od glumaca, sve ostalo postaje sporedno. S glavnim glumcima radila sam probe sedam mjeseci – bilo mi je ključno da ih dobro upoznam jer su Lav i Andrija vrlo različiti mladi glumci. Svakom od njih trebalo je pristupiti na drukčiji način i koristiti različite metode kako bismo postigli ono što se vidi u filmu, a također nam je bilo jako važno i da se u jednom trenutku u probe uključi i direktor fotografije Marko Brdar. Zato se uvijek potrudim osigurati dovoljno dug period za probe prije početka snimanja.
Kako ste pristupili snimanju intimne scene u filmu? Što mislite o koordinatorima intimnosti koji su sve pvrisutniji na filmskim setovima?
Smatram da je pozitivno što ta profesija postoji – koordinatori intimnosti mogu znatno pomoći glumcima da se osjećaju sigurno i opušteno na setu. No, sve ovisi o konkretnom slučaju. Ako redatelj ima priliku duže raditi s glumcima i ako između njih postoji povjerenje, koordinatori možda i nisu nužni. U našem slučaju, intimna scena bila je vrlo nježna i suptilna, nimalo eksplicitna, tako da pri snimanju nije bilo nelagode.
"Zečji nasip" od danas igra u kinima. No, iako hrvatski filmovi postižu uspjehe na domaćim i međunarodnim festivalima, publika u kinima ne gleda ih u velikom broju…
To je zaista paradoksalno i pomalo tužno, jer kada se hrvatski filmovi emitiraju na televiziji ili streaming platformama, postižu izvrsnu gledanost. Problem leži i u etiketiranju filmova – dijele se na "filmove za publiku" i "filmove za festivale", a mislim da to jedno ne isključuje drugo. Naš film je bio prikazan na Berlinaleu, gdje ga je publika sjajno prihvatila – znači li to da je on film za festivale ili film za publiku? Osim toga, čini mi se da hrvatski gledatelji rijetko daju priliku domaćim filmovima i da postoje određene predrasude. Imam dojam da kao društvo nosimo neku transgeneracijsku traumu od filmova devedesetih. S druge strane, dječji filmovi u kinima bilježe izvrsne rezultate, što mi daje nadu da upravo kroz njih možemo odgojiti novu generaciju gledatelja.
Nema to veze sa ljubavi, sa nikakvom ljubavi.