Tresla se brda, rodio se miš! Upravo u tu narodnu poslovicu može stati film "Brutalist", koji bi se možda mogao opisati i kao brutalizam sedme umjetnosti. Kao što su u arhitekturi tu jasni, čisti, koncizni betonski blokovi, monumentalnost i neka vrsta strahopoštovanja, u ovom je filmu sve obojeno jednostavnošću, nepretencioznošću i golemošću. I koliko god brutalizam – što arhitektonski što filmski – može biti (i jest) lijep, estetski čist i vizualno prijemčiv te u svom minimalizmu velik, toliko mu ipak nedostaje "ono nešto". Lijep bez duše.
Upravo je takav "Brutalist". Gledajući najave, čitajući i slušajući kritike, moglo se očekivati da je riječ o djelu koje je svojevrsni moderni ep. Međutim, daleko je to od stvarnosti. U središtu ove priče, za koju valja izdvojiti oko tri i pol sata, je László Tóth, mađarski arhitekt koji, kao Židov, bježi od strahota Drugog svjetskog rata. Svoju sreću i mir, kao i tada većina Europljana njegove vjeroispovijesti, pokušava pronaći preko bare. Ne samo da je preživio logor i da je svjedočio svemu čemu se tada, nažalost, moglo svjedočiti, nego je još i prisilno odvojen od žene. U Ameriku dolazi sam i živi kod rođaka Attile i njegove supruge. Attila se već potpuno amerikanizirao. Oženio se katolkinjom, otvorio tvrtku koja se bavi proizvodnjom namještaja i živi svoj američki san. Čak je i nazivom tvrtke – "Muller and Sons" (niti je Muller niti ima sinove) izbrisao i odbacio sve mađarsko, židovsko i "došljačko" što bi ga moglo spriječiti u društvenom napretku. Attila Lászlóu daje priliku da radi u njegovoj tvrtki.
Međutim, njegova asimilacija ne ide baš brzo. Nedostaje mu supruga, za koju je neizvjesno kada i kako će mu se pridružiti. Nedostaje mu život koji je imao i sada mora početi ispočetka. Naravno, nijedna nevolja ne dolazi sama. Tako Attilina supruga vrlo brzo nakon što su primili rođaka koji je prošao pakao u svoj dom optužuje Lászla da joj se nabacivao. Paralelno s tim neistinitim optužbama, László upropasti jedan poslovni dogovor (iako nije bilo baš tako) te ga Attila zamoli da se snađe negdje drugdje.
Nekad veliki i cijenjeni arhitekt sada završava u građevini radeći teške fizičke poslove. Izgleda loše, osjeća se loše, a kako bi si u svem tom lošem što ga je snašlo nekako olakšao, počinje uzimati heroin. Međutim, kako to u životu biva, (ne)prilike se događaju posve neočekivano. Pa tako propali posao od prije nekoliko godina koji je njemu i Attili ostao nenaplaćen, ipak dolazi na naplatu. U priču se ubacuje bogataš Harrison Lee Van Buren, koji Lászlu daje priliku za novi život. Najprije ga, kao oblik isprike što ga je prije nekoliko godina ljutit izbacio iz svog doma u kojem je László projektirao biblioteku, poziva na druženje. Iste mu večeri nudi posao. Riječ je o projektiranju monumentalne građevine koja će biti središte druženja, susreta, razmjene misli i kulturnjaštva u njihovu gradiću. I tu zapravo počinje cijela priča. A priča je poprilično jednolična i pravocrtna. Zapravo je najveća fascinacija ovog filma što u svom maratonskom trajanju ni u jednom trenutku nije ni nezanimljiv ni dosadan. A istovremeno se ne događa – ništa posebno. Pitak je i lagan za gledanje i čak i ne smeta činjenica da se "ne događa ništa".
Međutim, gotovo da je neoprostiva činjenica da u tri i pol sata nema apsolutno nijedne famozne i epske scene. Ne treba stavljati fokus na staru školu filmova u kojoj su stvarali, recimo, Sergio Leone, ali prije nekoliko godina u "Ubojicama cvjetnog mjeseca" bilo je monumentalnih scena koje ostaju. Ovdje toga nema, a pomalo je čak i razočaravajuće to što, inače i uvijek fantastični Adrien Brody ovdje izgleda kao reinkarnacija Władysława Szpilmana, lika kojeg je utjelovio prije 20-ak godina u "Pijanistu". Od poljskog Židova postao je mađarski, ali facijalne ekspresije, karakter i općenito cijela energija koju donosi – potpuno su isti. Da, iznio je ovu gromadu na svojim koščatim ramenima, ali… Sve je to daleko od veličine i važnosti koje bi ovakav film trebao imati.
Otvori KEKS Pay
