Na otvorenoj pozornici na Sustipanu izvedena je jedina dramska premijera u sklopu ovogodišnjeg Splitskog ljeta, "Glorija" Ranka Marinkovića koju je postavio Dražen Ferenčina.
Jedno od najpoznatijih Marinkovićevih djela koje se ubraja u hrvatsku klasičnu književnost, kad je praizvedeno prije gotovo sedamdeset godina, dočekano je kao politički komad. Apsolutno se sve od tada iz korijena promijenilo. Mnogi su se redatelji okušali u poznatom Marinkovićevom dramskom mirakulu prenoseći iznimno vrijedan i dobar tekst na kazališne daske. Ali, nije to "lagan zalogaj", i kako slikovito reče jedna istaknuta splitska glumica nakon premijerne sustipanske izvedbe koja traje nešto više od dvaipol sata - "treba puno pure pojesti da bi se Glorija radila".
Ova drama bavi se ponajviše pitanjima identiteta koja su izrazito važna u vremenu u kojem živimo. U kojewm s u prave vrijednosti jednostavno okrenute naopako. Glavni ženski lik gubi se između potpuno drugačijih i slojevitih identiteta, a nosi i tri imena: Jagoda Fleš, Magdalena i Glorija. Predstava nije postavljena kao angažirani politički teatar niti je to bila zamisao autorskog tima. Lik glavne junakinje stalno je negdje na trapezu, tražeći se između crkve i cirkusa. Mnogo je kod Glorije zatomljeno i skriveno, a iskusni i mudri don Zane na neki način objašnjava njezine postupke. Dok se "Glorija" do sada uglavnom iščitavala po političkoj liniji, ova najnovija u prvi plan stavlja položaj pojedinca u moćnom i zatvorenom sustavu. Ideja i plan mladog svećenika koji u zabačenoj župnoj crkvi na oltar postavlja prelijepu časnu sestru da glumi Gospu ne bi li vratio svoje župljane u crkvu i poljuljanu im vjeru, unaprijed je osuđen na propast. Ni ljubav koja se pojavljuje između ponajprije ambicioznog svečenika, Don Jere i bivše cirkusantkinje (Jagode Fleš) odnosno časne sestre Magdalene neće završiti sretno. Dapače.
Vrlo zahtjevne i teške uloge glavnih likova, Glorije i don Jere odigrali su mlada splitska Sinjanka sa puno prepoznatog glumačkog potencijala Katarina Romac i Mijo Jurišić koji se već dokazao kao dobar glumac. No, vjerujemo da ih je pojela trema i velika odgovornost pred kapitalnim djelom naše literature, pa smo ostali zakinuti za upečatljiv prikaz temeljnog ljubavnog odnosa u toj predstavi. Očekivali smo malo više emocije i zanesene ustreptalosti. Gotovo da je izostala režija u ovom uprizorenju pa su glumci bili osuđeni manje - više na vlastita snalaženja što je rezultiralo relativno mlakim učinkom. Scenografkinja je propustila iskoristiti živopisnu kamenu crkvicu na Sustipanu koju je naprosto prekrila običnim građevinskim skelama i zavjesama koje su narušile efekt ambijentalnog kazališta.
Među protagonistima izdvojio se na kazališnim daskama iskusni Filip Radoš koji je izvrsno utjelovio lik BIskupa, baš onakav kakav treba biti. Vrlo, vrlo uvjerljiv. Odličan je bio i Nenad Srdelić koji je na svoj, vrlo upečatljiv, originalan i zabavan način donio lik don Florija i već tradicionalno profesionalan Trpimir Jurkić u ulozi mudrog don Zane. Prvi put nastupio je i Krešimir Jelić koji je Studij glume završio u Osijeku dobro se snašavši u ulozi Tome, lika koji inače podrazumijeva puno starijeg glumca. Alen Čelić, Maro Drobnić i Luka Čerjan scenski su dobro odigrali klaunove. Valja istaknuti da dramaturgiju potpisuje Petra Mrduljaš, scenografiju Dinka Jeričević, kostimografiju Marita Čopo, glazbu Igor Karlić, dok su oblikovatelji svjetla i tona Srđan Barbarić i Tomislav Luetić.
